Od ranog djetinjstva je inspirisale žene: Govoreći o svom djetinjstvu, Kristina kaže da je teško da bi njegov opis stao u nekoliko strana knjige. Ipak, uz veliki osmijeh, govori nam o danima kada je bila djevojčica.
„U meni je mnogo doživljaja, osoba, osjećanja, misli, utisaka, ukusa na djetinjstvo, da svemu tome mogu posvetiti roman“, kaže ona za Portal Analitika.
To što su je privlačile osobe istog pola ni tada nije doživljavala kao nešto čudno, jer je, kaže, to nešto što se jednostavno dešava i na šta ne možemo da utičemo.
„To su životne faze svake osobe kada počinje da doživljava različite vrste emocija i osjećanja prema osobama i počinje da razvija drugačije vrste odnosa – partnerske, prijateljske i sl. Mene su od ranog djetinjstva inspirisale žene i tako je ostalo i danas“, objašnjava ona.
Oduvijek je, tvrdi, bila otvorena i iskrena prema drugim ljudima, ali i prema sebi. Kada bi je neko pitao prema kome gaji osjećanja, dobijao bi direktan odgovor. Navodi da nikad nikoga nije lagala, niti išta skrivala, jer za tim nije bilo potrebe.
FOTO:Damir Krpuljević
„Oni koji me znaju, to percipiraju kao dio moga života, na isti način kao što ja doživljavam njihove ljubavi. Nakon što ljudi kroz otvorene i iskrene, a prije svega svakodnevne razgovore, shvate da mene privlače žene, ne dožive to kao senzaciju i ekskluzivnu informaciju, već kao dio slike koju već imaju o meni – normalne osobe. U životu sam veoma teško, ali čini mi se na vrijeme, shvatila da niti ja mogu nekoga da učinim srećnim niti mene ko može da učini srećnom. Od te spoznaje ne živim za druge već za sebe i tražim sreću u sebi“, podvlači ona.
Pamti dvije reakcije kao drugačije: Kristina se prisjeća reakcije njene majke kada joj je rekla da je raskinula s bivšom partnerkom.
„Ona se pretvarala da sam se prema bivšoj partnerki ponašala na isti način kao prema svim prijateljima i da ona nije ni pretpostavljala da smo nešto više od prijateljica. Tako me u početku hrabrila da se udam i imam djecu, zatim samo da imam djecu, a već danas pita otvoreno za moje partnerke“ objašnjava.
Uvijek se rado sjeti i reakcije njenog urednika dok je bila novinarka, Draška Đuranovića. Nakon prve Parade ponosa u Budvi odabrao je tim koji je zajedno a njim trebalo da prati Montenegro Prajd u Podgorici, ali je Kristina odbila da ide na događaj. On je ipak insistirao da uradi novinarski zadatak koji joj je dodijeljen.
„Nakon toga razgovarali smo nasamo jer ga je interesovalo zašto odbijam zadatak i imam li nešto protiv pomenute grupe. Odgovorila sam mu da mislim da zadatak ne mogu da odradim objektivno, jer se plašim da ću biti subjektivn, a s obzirom da sam lezbejka i da pripadam LGBTIQ zajednici. Meni je bila zanimljiva njegova reakcija – ʼZnao sam i sada mi još više ličiš na Džodi Fosterʼ. Nikada neću zaboraviti njegovu podršku tokom tih dana, ne samo kao glavnog i odgovornog urednika da se posao uradi nepristrasno i objektivno, već i kao čovjeka koji mi je pokazao da moja seksualna orijentacija nije nešto što treba i može da me ometa ne samo u poslu, već i u životu“, kaže naša sagovornica.
Pronašla se u nevladinom sektoru: I tako je i bilo. Seksualna orijentacija joj nikada nije predstavljala prepreku u životu. Na poslovnom planu je izuzetno uspješna, a završila je čak dva fakulteta.
„Rekla bih da je to više činjenica da ima nas koji u životu ispravljamo greške, tražimo se u onome u čemu smo bolji, istražujemo. Kao dijete koje je imalo astmu i kasnije djevojka koja je imala jake napade gušenja, željela sam da studiram medicinu i pomažem ljudima, ali zbog uspjeha u srednjoj upisala sam tada višu, a kasnije Fakultet primijenjene fizioterapije“, objašnjava.
Ipak, to nije put kojim je krenula. Iako joj je žao što je zauzela mjesto nekome ko bi se možda bavio fizioterapijom, drago joj je, jer zdravstveni sistem nije mjesto na kojem se profesionalno razvija.
„Fakultet političkih nauka je moja ljubav i uopšte ga nisam posmatrala kao obavezu, već mjesto gdje je moje znanje iskorišćeno, dopunjeno i podstaknuto na pravi način“, ističe.
Kristina je zaposlena u nevladinom sektoru, a oblast njenog rada su mediji i ljudska prava. Bori se da edukuje sve učesnike u javnom informisanju o etičkom novinarstvu i načinima na koje mogu da se bore za svoja ljudska prava koja su im ugrožena ili se krše.
„Kroz život sam imala sreću da prođem kroz različite sektore od biznisa, medija, nevladinog sektora, državnog aparata. Shvatila sam da mi nevladin sektor daje mogućnosti da kombinujem sva znanja, vještine i iskustva koja imam, i da u ovom polju mogu najbolje da iskoristim sve svoje potencijale“, ističe.
Prvi lezbejski roman: Kristina je autorka romana „U svoja četiri zida”, koji je objavljen prošle godine. Ovo je prvi crnogorski lezbejski roman.
„Bitno mi je da istaknem ovo lezbejski jer imam obavezu i osjećanje dužnosti da žene počnu da doživljavaju ovaj pojam kao nešto lijepo, a ne kao sram. U suštini, to je knjiga o ovom trenutku u kome živimo, o našem društvu, sistemu vrijednosti, svakodnevnim životima većine nas bez obzira da li u postelju idemo sa osobom istog ili suprotnog pola. Životna priča junakinje Teodore Plamenac ispričana je kroz njen odnos s drugim ženama kojima je pružala seksualne usluge i njenu patnju prema ženi koju je voljela i izdigla na mjesto boginje“, objašnjava.
FOTO:Aleksandar Perišić
Mnogi se plaše da priznaju svoju seksualnu orijentaciju: Kristina je najtežu bitku, onu sa sobom, dobila, ali mnoge žene u Crnoj Gori još uvijek nijesu. U našoj zemlji je borba s patrijarhalnim uvjerenjima o tome kako žensko treba da se ponaša, ali i razmišlja, neprestana i mukotrpna, ističe ona.
„To je oblik ponašanja koji me i danas izbacuje iz takta. Mentalitet i obrazac koji i dalje posmatraju muškarce i žene nejednakima i u skladu sa tim diskriminišu većinu u društvu koju čine žene. Jedini način koji smatram ispravnim i djelotvornim jeste da se postavim kao ravnopravna drugima bez obzira na seksualnu orijentaciju, pol, religiju i drugo i zahtijevam jednaka prava“, naglašava Kristina.
Misli da je situacija danas jednako loša kao i ranije, ali ne zbog napada na LGBTIQ osobe i njihovu vidljivost. Najveći problem ljudi je da priznaju svoju seksualnu orijentaciju, zbog straha od osude.
„Znam da mnogi još uvijek svoje porodice, prijatelje i druge, obmanjuju i ne žele da razgovaraju o svojoj pravoj seksualnoj orijentaciji iz straha da neće biti prihvaćeni, da će biti odbačeni, ali i iz težnje da izigravaju ʼnormalneʼ osobe kakve njihovo okruženje žele da budu. Žao mi je tih ljudi jer i dalje žive živote koje prave po drugima a ne po sebi“, kaže ona za Portal Analitika.
FOTO: privatna arhiva
Na pitanje kada će situacija biti bolja, odgovara:
„Kada većina u društvu shvati da ne postajemo zbog hira, grantova, mržnje, djetinjstva, roditeljske naklonosti, medija i slično, privučeni istim polom, vjerujem da ćemo moći da vidimo ljubav kao jedinu vezu između dvije osobe“.
Kristina u slobodno vrijeme čita, šeta, piše, druži se sa prijateljima. „Nekada sam dosta svog slobodnog vremena provodila volontirajući i pomažući bezdomnim životinjama, ali sam shvatila da ne posvećujem dovoljno pažnje psu Pini i mačku Aleksu, koji me čekaju kod kuće. Sada mnogo bolje njegujem svoje slobodno vrijeme, ali i dalje mi je u prioritetima pomaganje drugima. Obožavam da izvedem životinje negdje gdje je tiho, gdje nema drugih i da onda čistim um i dozvolim sebi da čujem svoje biće“, ističe Kristina.
Trudi se da iz svakog dana uzme ono što je najbolje, a kroz život ide hrabro i uzdignute glave, uz osmijeh, poneku suzu i lekciju.
„Jedini plan koji imam i pokušavam da praktikujem jeste da živim u sadašnjem trenutku, jer jedino njega i imam, i budem zahvalna za njega, jer je za mene to život“, zaključuje Kristina za naš portal.
