Dr Nela Smolović Jones je profesionalnu i naučnu karijeru, umjesto na nekom od crnogorskih unuverziteta, nastavila u inostranstvu gdje je njen potencijal prepoznat a samim tim i vrijednovan. Objašnjava da se ne sjeća tačno momenta kada se izjasnila kao feministkinja, ali nije ni poricala ako bi je tako „prepoznali“. Dodaje da se to dešavalo „obično u situacijama na koje se Rebecca West slikovito osvrnula kad su je pitali da definiše feminizam, parafrazirano - kad god bih odbila da budem otirač i potrošna roba“.
„Drugim riječima, kad god bih na neki način stavila do znanja da se ne prepoznajem u rodnom normativnom okviru koji mi se nameće bila bih označena kao feministkinja. Suvišno je podvlačiti da je to rijetko kad bio kompliment“ – pojašnjava sagovornica Portala Analitika.
Za nju je feminizam, ukoliko se posmatra na nivou političke filozofije, savršeno objašnjavao ono za šta se intuitivno borila oduvijek – ravnopravnost kao princip i kao metod. Između ostalog smatra da žene u Crnoj Gori uživaju mnogo manje u slobodama i ravnopravnosti koje im pripadaju jer ih ne regulišu isključivo zakoni, već i neki drugi faktori.
U nastavku smo razgovarale o njenim istraživačkim radovima, rodu, demokratiji, feminističkoj solidarnosti, pravima žena u modernoj Crnoj Gori ali i istima u okvirima SFRJ-a.
ANALITIKA: Oblasti koje ti trenutno zaokupljaju pažnju, i koje su bile i predmet tvoje doktorske teze, su demokratska praksa i rod. Šta je to što veže ove dvije oblasti?
Dr Nela Smolović Jones: Očigledna spona između demokratske prakse i roda su osnovna dva principa na kojima demokratija počiva: sloboda i jednakost (ili bolje rečeno – ravnopravnost) i koji, između ostalog, donekle opisuju društvene relacije u demokratskom društvu. Međutim, kao što iskustveno znamo, u praksi neki uživaju mnogo veći stepen ravnopravnosti i slobode nego drugi. Kao žene u našem društvu, stepen ravnopravnosti i sloboda koje uživamo su znatno slabiji od onih koje nas, recimo, zakonom sleduju, jer zakoni nisu jedini koji ih regulišu.
Nivo tih principa se kvalitativno smanjuje ako smo, uz to što smo žene, još i pripadnice neke manjinske zajednice jer se naša ‘vrijednost’ mjeri u odnosu na one identitetske odrednice koje su društveno poželjne: muškarac, Crnogorac, heteroseksualac, itd. Zato mi je pažnju zaokupila demokratska praksa – kako se ti demokatski principi manifestuju u praksi.
Druga važna stvar na koju sam željela da ukažem je očigledan, a opet često i namjerno ignorisan, sukob u kom se nalaze patrijarhat i demokratija i kako demokratija u patrijarhalnom društvu ne može zaživjeti – to je iluzija. U takvom društvu, patrijarhalni rodni zakoni, npr. obećanje muškarca – muškarcu, ima veću moć od vladavine prava, pa tako imamo situacije gdje policajac ne postupa po zakonu u slučajevima nasilja u porodici već vjeruje na riječ nasilniku (često i nasilniku - povratniku) da ‘neće više nikad’. Takva praksa čini ženu dvostrukom žrtvom koja trpi nasilje i od partnera i od institucija. Štaviše, takvo postupanje šalje fatalnu poruku žrtvi: da nema izbora bez da se povinuje patrijarhalnom diktatu gdje je nasilje neizbježno.
Treba imati u vidu da su institucije porozne, da nisu imune na patrijarhalne norme koje njihovi predstavnici njeguju i zato ne smijemo gajiti iluziju da takve institucije imaju kapaciteta da sprovedu u praksu ono što je zakonom propisano. Imali smo priliku da posvjedočimo veoma otvorenom institucionalnom kršenju vladavine prava skoro, u slučaju vezanom za nadoknade za majke sa troje i više djece, a ovo nije usamljeni primjer takvog kršenja.
ANALITIKA: Dio studija si provela na Novom Zelandu gdje si radila tezu o feminističkoj solidarnosti u Fidžiju. Kada bi mogla da savjetuješ i preneseš njihovu praksu na Crnu Goru šta bi preporučila?
Dr Nela Smolović Jones: Da, studirala sam međunarodni razvoj na Auckland univerzitetu u Novom Zelandu, a kao istraživačko sjedište tokom završne godine magistarskih mi je poslužila platforma pod nazivom Fiji Women’s Forum. Sjećam se da sam pročitala u novinama vijest o osnivanju te platforme: 26 ženskih organizacija se udružilo sa ciljem uspostavljanja demokratije u Fidžiju čiji su stanovnici iskusili četiri vojna puča od sticanja nezavisnosti 1970. i da nisam mogla da prestanem da mislim o tome danima.
Ta vijest je na mene ostavila jako snažan utisak, kao nešto što mi je blisko, što me se tiče...možda me je podsjetila i na Antifašistički front žena, na feminističku solidarnost koja mi je nedostajala, ne znam, ali znam da sam od tog momenta znala gdje želim da budem. Odmah sam im pisala, čak i prije nego sam dobila saglasnost univerziteta. Na moju sreću i FWF i univerzitet su mi izašli u susret. Fidži je zemlja u tranziciji, kao Crna Gora, tako da bi se moglo povući niz paralela.
Međutim, najvažnija lekcija koju sam naučila je da se razlike ne smiju gurati pod tepih u solidarnim projektima već da se moraju iznaći načini da te razlike postanu snaga pokreta; da se treba na vrijeme otresti iluzije o skladu i harmoniji i prigrliti konflikt kao neraskidivi dio bilo kakvog kolektivnog poduhvata. Na taj način, umanjuje se izgled da će se solidarni pokret raspršiti u komadiće onda kada naiđemo na sukob mišljenja i kada se razlike koje smo ranije pomenule sudare. O moći konflikta da oživi demokratsu praksu lijepo govore Chantal Mouffe i Jacques Rancière koje toplo preporučujem.
ANALITIKA: Ističemo da smo demokratsko društvo i lideri u regionu. Upoređujući današnju situaciju sa prošlim vijekom i AFŽ-om, koliko smo zaista blizu demokratije i da li žene danas imaju veća prava?
Dr Nela Smolović Jones: Misliš: političari vole da nam to stave do znanja? [smijeh] Interesantna izjava za zemlju koja nije uspjela da promijeni vlast oko 60 godina ako uzmemo u obzir da su to isti ljudi koji su nekada bili u Komunističkoj partiji Jugoslavije, da ne idemo dalje od toga. One/i akterke/i kojima je zaista stalo do uspostavljanja i izgrađivanja demokratskih praksi, koje su to sebi postavile/i kao zadatak, znaju kolika je to neistina i koliko je teško raditi sa našim ‘demokratama’.
U tranzicionim društvima gdje postoji kvazi-demokratija civilni sektor je prepoznat, i u akademskoj i u mainstream literaturi, kao promoter i nosilac demokratskih promjena. Ženske organizacije se tu često navode kao bastion demokratskih vrijednosti. E sad, generalizacijama poput ovih rizikujemo da utvrdimo neke od stereotipa kojih bi se valjalo riješiti, pa nam često nisu od velike pomoći. Ipak, imala sam priliku da se uvjerim da ovakve tvrdnje imaju uporište u istini u kontekstu naše zemlje. Govorim, naravno, o Centru za ženska prava (CŽP) iz Podgorice, organizaciji koja se savjesno i sa punim pravom nadovezala na bogato nasljeđe koje nam je ostavio AFŽ.
ANALITIKA: Možeš li približiti malo tu vezu izmedju AFŽ, CŽP i demokratije?
Dr Nela Smolović Jones: U jednom poglavlju svoje teze sam kroz kratak i ciljan istorijski osvrt na žensku istoriju pokušala naglasiti kako su žene kod nas vodile proces demokratizacije (uspostavljanja demokratske prakse) u Jugoslaviji čak i onda kada je demokratski oblik upravljanja bila samo primisao. AFŽ je tu odigrao važnu ulogu. Paradoksalno, uvođenjem liberalne demokratije kao formalnog oblika vladavine, koja je kod nas stigla u istom pakovanju sa građanskim ratom, je ujedno odzvonilo onoj kvalitativnoj demokratskoj praksi obojenoj socijalizmom koju su žene u Jugoslaviji strpljivo gradile. Mi danas imamo raznovrsniju paletu prava nego što je to bio slučaj u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali je vladavina prava nešto što izostaje.
Međutim, osim prava važne su i one konkretne, materijalne strukture podrške bez kojih je teško ostvariti ravnopravnost. U onom periodu SFRJ kad smo imali snažan ženski pokret u zemlji dobri primjeri takvih struktura su bile pomoćne ustanove pri radnim mjestima, poput vrtića i klinika, koje su apsorbovale ogroman dio reproduktivnog rada i zahvaljujući kojima su žene mogle da ostvare ekonomsku nezavisnost.
Nažalost, pohlepa i imperativ kapitalizma gdje profit vodi glavnu riječ, dovele su do erozije a zatim i potpunog uništenja tih struktura, čime je teret nanovo pao na pleća žena. Sve to u paketu sa ubrzanom ‘repatrijarhalizacijom’ (Đokanović et al., 2014: 134) kojoj smo podvrgnute tokom i nakon rata 1990-ih, učinila nas je najvećim gubitnicama tranzicije, na čijim tijelima počiva ovaj destruktivni kapitalizam na steroidima, koji nam se uporno predstavlja kao demokratija.
Provela sam oko godinu u Centru za ženska prava, u sklopu etnografskog istraživanja, i imala sam priliku da vidim i iskusim kako to izgleda kad se svakodnevno hvataš u koštac sa takvim prilikama i okolnostima u borbi sa onim poslovičnim vjetrenjačama koje u našem slučaju čine korumpirane institucije, patrijarhalno društvo u cjelini i česti izostanak solidarne podrške.
Ne postoji adekvatna riječ kojom bih mogla izraziti količinu poštovanja koju gajim prema aktivistkinjama i aktivistima iz te organizacije. Mislim da je važno ovdje reći da se njihov mandat značajno razlikuje od drugih ženskih organizacija u zemlji i da ih to svojstvo bez sumnje smješta u kontinuitet za AFŽ-om. Naime, većina ‘ženskih’ organizacija kod nas se bavi saniranjem posljedica nasilja, uz jedan izuzetak koji čini organizacija ANIMA iz Kotora, koja je na sebe preuzela važan zadatak mirovnog obrazovanja. To ne čudi s obzirom na činjenicu da je nasilje prepoznato kao ogroman problem u društvu i angažman CŽP-a tu nimalo ne izostaje. Međutim, CŽP ne samo da sanira posljedice neravnopravne raspodjele moći i sredstava, već proaktivno stvara demokratske prakse koje imaju za cilj da radikalno izmijene rodne odnose u zemlji. Jedan od meni najdražih poduhvata je nastojanje da uvežu žene sa svojim političkim subjektivitetom kroz Osmomartovski marš koji organizuju već nekoliko godina unazad. Činjenica da je marš svakom godinom sve brojniji svjedoči da u tome uspijevaju – žene postaju sve svjesnije svoje političke moći i koliko je dragocjena.
Druga stvar u kojoj CŽP briljira je to što je iznašla način da organski gradi pokret izvan svog centralnog članstva i granica pola. Imeđu ostalih, tu postoji i zavidan broj muškaraca koji su se prepoznali u feminizmu, tj. prepoznali da feminizam radi za, a ne protiv, njih. Vrata te organizacije su svima širom otvorena i svi mogu da doprinesu pokretu onako kako najbolje znaju. Posvjedočila sam situaciji kad je jednoj saradnici koja se zabrinula da neće biti u stanju da doprinese radu organizacije na adekvatan način, Maja Raičević (koja vodi organizaciju) savjetovala da se se prihvati onoga što voli da radi i da se trudi da promijeni ono što želi da promijeni a da ćemo joj mi ostali priskočiti u pomoć – prilično nekonvencionalno za naš kontekst, zar ne?
Mislim da u toj rečenici leži ključ one vrste inkluzivnosti koja ima potencijal da preraste u trajniji solidarni pokret. Uostalom, ja sam savršen primjer da je takva strategija plodonosna – nikada nisam zaista napustila CŽP [smijeh]! I smatram ga svojim. To što CŽP postoji i istrajava, uliva nadu da je demokratizacija moguća i da postoji neko ko na tome zaista i radi i to ne u izolaciji već kroz saradnju sa drugima.
ANALITIKA: U doktorskom radu se baviš rodnom korupcijom. Šta je zapravo rodna korupcija, kako se prepoznaje i kako se možemo boriti protiv nje? I da li postoji u Crnoj Gori?
Dr Nela Smolović Jones: Moje istraživanje je sprovedeno u Crnoj Gori tako da je i korupcija o kojoj govorim nešto što je svojstveno našem kontekstu. U jednom od prethodnih odgovora sam se takla jednog vida korupcije gdje patrijarhalne norme ponašanja imaju prioritet nad zakonskim normama u postupanju institucionalnih predstavnika. To da patrijarhalne norme nađu načina da se otjelotvore i tamo gdje se to manje očekuje nije novina.
Međutim, interesantno je to da takav vid ponašanja institucionalnih predstavnika, iako se kosi sa osnovnim principima demokratije, u literaturi nije prepoznat kao korupcija. Institucije se obično shvataju kao neutralne, a kad se govori o korupciji njihovih predstavnika tu se prepoznaju prakse poput: mita, nepotizma, klijentelizma, zarobljene države i sl. ali ne i patrijarhalnih normi ponašanja koja propagiraju nasilje i time osuđuju ogroman dio populacije na život nedostojan življenja. Patrijarhat se obično shvata kao nešto što živi u privatnoj sferi, pa kad krenemo na posao mi valjda odložimo patrijarhat u ormar do sledećeg viđenja! Smiješno. Institucije su demokratske onoliko koliko su to ljudi koji ih čine.
Drugi vid korupcije je ‘gaslighting’, oblik ponašanja koji se do sada uglavnom tretirao u literaturi kao vrsta rodno zasnovanog nasilja u intimnim vezama, ali ne i kao vid institucionalne korupcije. Riječ je o kolektivnoj i uigranoj praksi sluđivanja, gdje osoba počinje sumnjati u svoj zdrav razum posredstvom djelovanja institucijalnih predstavnika. Takav vid korupcije ima za cilj da zatvori dijalog, da zbuni, sabotira i diskredituje one koji reaguju na nepravilnosti u postupanju i sumnjivu praksu, kroz niz postupaka.
Na primjer, kroz proizvoljnu primjenu pravila, korišćenja uloge žrtve kao oruđa i tzv. kolektivnu potvrdu, gdje se grupa institucionalnih predstavnika udruži protiv ‘nepoželjnog’ elementa ne bi li ga kolektivno što prije izopštili iz prostora predviđenog za stvaranje demokratskih praksi. Oba vida korupcije su lako prepoznatljiva ženama jer smo često bile u prilici da iskusimo takve vidove ponašanja na svojoj koži u različitim kontekstima i u tome leži njihov rodni aspekt. Na našu sreću aktivistkinje i aktivisti iz CŽP se već predano godinama bore protiv takve korupcije i. Moj, manji, doprinos je u tome što sam definisala takve obrasce ponašanja i nazvala pravim imenom – korupcija. Sad ostaje da vidimo šta će institucije da preduzmu kako bi iskorijenile korupciju iz svojih redova.
ANALITIKA: Iako živiš i radiš u Britaniji, ovdje si odrasla, školovala se i živjela. Šta bi poručila crnogorskim ženama ali i muškarcima kako da budu ravnopravniji, imajući na umu iskustvo i znanje koje imaš?
Dr Nela Smolović Jones: Mi obično mislimo da se veliki problemi mogu riješiti isključivo nekim velikim, dramatičnim gestom, ali često djelovi odgovora leže u svakodnevnim, malim stvarima i njihov zbir je ono što se broji. Uvijek je dobro započeti opštom otvorenošću ka novini: da saslušamo bez predrasuda, da se zainteresujemo, da pročitamo...
Važno je i naučiti reći ne svemu onome što ima za cilj da nas podredi. Da se ne smijemo lošim šalama na račun žena, na primjer. Ako nekome ‘dobra fora’ počiva na unižavanju onih koji su već marginalizovani onda to nije humor već nasilje. Da se ne ponašamo kao sluškinje misleći da se to od nas očekuje, a da bismo zadržale nekoga pored sebe jer to nisu i nikada neće biti partnerske već robovlasničke relacije. Da prozovemo i osudimo nasilno ponašanje. Da ispravimo one koji podcrtavaju razlike među rodovima, npr. kad neko počne netačno insistirati na podjeli na ‘ženske’ i ‘muške’ poslove, na ‘ženske’ i ‘muške’ urođene osobine. Da se potrudimo da iskorijenimo stereotipe u svom ponašanju i razmišljanju i da naučimo da priznamo sebi i drugima da smo naučili nešto novo, da smo promijenili mišljenje jer niko ne cijeni zadrtost. U redu je priznati da smo nekada imali predrasudu ali da smo je prevazišli – to samo pokazuje da smo razumni i da se razvijamo. Da pohvalimo one koji se trude. Eto to su neki mali koraci ka ravnopravnosti koje lako možemo praviti.
Međutim, važno je i da praktikujemo ono što govorimo i da se redovno osvrćemo na ono što smo uradile/i ili rekle/i, pogotovu na stvari koje shvatamo zdravo za gotovo i da nikad ne prestanemo da postavljamo pitanja. Zašto da uzmem nečije prezime? Zašto da nametnem nekom svoje prezime? Šta to znači? Zašto da ne uzmem dio nasljedstva koji me sleduje? Kad se odričemo nasljedstva, na primjer, ne odričemo se samo materijalne svojine već se odričemo moći odlučivanja, prava da mislimo svojom glavom i da raspolažemo imovinom onako kako mislimo da treba. Zatim, da se ne vjenčavamo po religijskim obredima ako nismo religiozne.
Postoji ogromna razlika između onih koji kulturološki pripadaju nekoj religiji i onih koji je praktikuju. Za one koje se prepoznaju među prvom grupacijom, matičarka je sasvim dovoljna. Time što gubimo politički subjektivitet ne pomažemo nikome. Ako mene pitate, treba se okaniti religije sasvim – taj čin bi sam po sebi bio ogroman iskorak ka ravnopravnosti bez mnogo znoja.
Dalje, nešto jednostavno za djecu (a i roditelje): učestvujte u svom razvoju odgovorno tako što ćete se interesovati za materiju koju treba da naučite. Pitajte nastavnicu/ika koje ženske ličnosti se obrađuju nastavnim programom za tu godinu; pitajte koje autorke ćete čitati te godine; pitajte da vam se objasni ko je bio AFŽ i zašto je bio važan, zašto je ravnopravnost važna i koje koristi imamo od ravnopravnog društva, itd. Podijelite svoje predloge sa drugima. Postoji mnogo načina na koje možemo doprinijeti. Samo ovo pitanje - podstrek da razmislimo o načinima na koje možemo unaprijediti rodne odnose – je pomak ka ravnopravnosti! I svaki napor, koliko god bio mali je važan.
ANALITIKA: Tvoj bračni partner je pored svog uzeo i tvoje prezime. Da li te iznenadio njegov izbor i smatraš li da bi njegov izbor bio takav da je on sa ovih prostora i da živite ovdje?
Dr Nela Smolović Jones: Da, pridružio je svoje prezime mom i to je bio dogovor koji je proistekao iz njegovog entuzijastičnog odgovora na moje pitanje o združenim prezimenima. Ipak, njegov odgovor nije proizišao iz neke želje da mi udovolji već iz dubokog razumijevanja mizogine istorije koja stoji iza tog čina: gdje je žena tretirana kao roba bez imena, glasa i sopstvene volje, koja se predavala iz očevog u posjed muža i obično sa ‘mirazom’, tj. imovinom koja takođe nije njena i kojom nikada nije raspolagala.
Dakle – i žena i miraz su bile roba koja se podvodila pod prezime muškarca kome ‘pripadaju’. U međuvremenu, ovaj čin uzimanja muževljevog prezimena se romanizirao i proizveo to da često možemo čuti kako žena (rijetko muškarac) govori kako je važno da porodica bude pod istim prezimenom i slično, a da se nikad ne zapitaju zašto onda ne vidimo porodicu podvedenu pod prezime partnerke. Ispredanje takvih mitova je dovelo do toga da se pravi razlozi zaborave i da se otpor uguši do te mjere da žene srećno volontiraju da uzmu prezime partnera.
Ovim ne krivim žene koje su to uradile, već želim da ukažem na to koliko je važno pričati i pisati o tome, pa ako je majka tako postupila jer je u nedostatku informacija bila ubijeđena da tako treba, ne mora i njena ćerka...bitno je da se informiše, uči iz postupaka i da se praksa mijenja. Ni ja se ne bih sjetila da predložim svom partneru da pridruži moje prezime svom da mi neko nije objasnio istoriju koja stoji iza toga. Nekim novim generacijama će možda sama instutucija braka biti strana pa ni ovaj moj čin neće djelovati previše revolucionarno. Ništa nije uklesano u kamen i konačno i sve se da promijeniti.
U Crnoj Gori ima sve više muškaraca, i uvijek ih je i bilo iako ne u velikom broju, koji se interesuju za ravnopravnost i ne samo iz saosjećanja prema ženama već i zbog toga što prepoznaju koliko je ravnopravnost blagotvorna za cijelo društvo i što im je dojadilo da žive pod tlačiteljskim patrijarhalnim diktatom iz dana u dan gdje se od njih, baš kao i od nas žena, očekuje da životare kao neka nedovršena polubića; bića čije su uloge ograničene i jasno propisane i gdje se svaki izlet izvan granica tih uloga strogo kažnjava. To nije život dostojan življenja. Mislim da bi takvi muškarci sa radošću dočekali priliku da učine nešto za ravnopravnost, poput nenametanja svog prezimena i svoje volje drugima. Zato je obrazovanje važno. Svima prijaju izbalansirani partnerski odnosi, gdje svaka jedinka ima svoje ja i uz koju može slobodno da se živi, bez sputavanja.
Nakon svega, važno je i podsjetiti da je Jugoslavija zbog ravnopravnosti nekada bila uzor mnogim zemljama koje mi danas smatramo razvijenim i mnogi je danas i pamte po tome. Nerijetko me na univerzitetu na kom radim priupitaju za to što me ispunjava posebnom vrstom ponosa. Treba se samo podsjetiti tog perioda, oživjeti te narative i nadograditi se na njih onako kako savremene prilike to od nas nalažu.
Kristina Ćetković
