Na veliku radosti onih kojima se „Iskra“ dopala, Vujadinović sa kolegama polako kuva dva vrlo zanimljiva ostvarenja: igrani film „Obraz“ u režiji Nikole Vukčevića i scenario za naučno-fantastični coming of age film radnog (i zvučnog!) naziva „Planeta 7693“, koji je ponovo vraća na provjeren teren i pisanje sa Berkuljanom.
Od oba filma vrijedi očekivati više nego zanimljive priče. „Obraz“, čiji scenario potpisuju Vujadinović i Melina Pota Koljević, donijeće potresnu priču o pravoslavnom djetetu u neprijateljskom okruženju u doba Drugog svjetskog rata, na tromeđi Crne Gore, Srbije i Albanije. „Planeta 7639“ takođe predstavlja storiju o odrastanju, ali bitno drugačiju, mnogo vedriju i poletniju, u stilu Spilbergovog kultnog ostvarenja „E.T.“.
Rođena Podgoričanka, koja se takođe bavila i advertajzingom i marketingom u kompanijama kao što je „McCann“, trenutno živi i radi u Rimu, u firmi „Translated“ na poziciji copywritera.
Izvukli smo je nakratko iz brundavog marketinškog svijeta i porazgovarali o novim projektima, kao i o „namjeni“ koju žene poput nje imaju u domaćoj kinematografiji.
ANALITIKA: U kojoj su fazi Vukčevićev film „Obraz“ i pisanje scenarija za Berkuljanovu „Planetu 7693“?
VUJADINOVIĆ: Rad na filmu „Obraz“, čiju režiju potpisuje moj nekadašnji profesor a sada saradnik i dobar prijatelj – i dalje je u toku. Prvi dio snimljen je u novembru prošle godine, a nadamo se da ćemo do kraja ove završiti ostatak snimanja.
Što se tiče nove saradnje sa Gojkom, ovog puta bavimo se totalno drugačijom temom – ovo je priča o odrastanju ispričana kroz spoj porodične drame i naučne-fantastike. Oprobaćemo se u nečemu potpuno drugačijem od „Iskre“, zbog čega smo veoma uzbuđeni. Oba pomenuta filma su u ranim fazama nastanka, tako da još ne bih da otkrivam previše.
ANALITIKA: Zbog čega su Vam ovi filmovi posebno važni, mnogo bitniji od namjenskih doku-projekata koje ste u međuvremenu završili?
VUJADINOVIĆ: Upravo zbog toga što u opisu nemaju riječ „namjenski“. Oba projekta su mi vrlo bitna. Njihova glavna ,,namjena“ je da nam, kao filmskim radnicima, otvore prostor da kažemo što imamo i jezikom sedme umjetnosti ispričamo priče koje nas tangiraju.
ANALITIKA: Nećemo zadirati previše u radnju kako je ne bismo pokvarili gledaocima, ali zamislimo na trenutak da ste „primorani“ da opišete oba filma u samo nekoliko rečenica - da biste ubijedili publiku da mora da ih pogleda. Kako bi glasili njihovi opisi? Ko su njihovi glavni junaci?
VUJADINOVIĆ: Ono što je sigurno i što na vrlo čudan način povezuje ova dva dijametralno suprotna scenarija jeste da oba na lijep i nenametljiv način daju mogućnost da se prisjetimo maštovitih, šarenih i neiskvarenih obrisa svijeta za kakav smo znali dok smo bili djeca.
Nažalost, mašta i ono što nas čini posebnima u odnosu na druge (iz nekog razloga naučeni smo da težimo da budemo isti kao ostali, pa to često i postanemo) izgube se tokom odrastanja a da to i ne primijetimo, pa je svaki povratak tamo dragocjen.
„Obraz“ i „Planeta 7693“ to pružaju gledaocima, u ovoj fazi čitaocima, kroz neke sugestivne i hrabre likove dječaka ali i djevojčica.
ANALITIKA: „Planeta 7693“ je jedina naučno-fantastična zvjerka u redovima crnogorske kinematografije, a pritom je još i priča o odrastanju. Na koje ste se SF i druge uzore ugledali kada ste oblikovali njene junake?
VUJADINOVIĆ: Tokom kreiranja dječjih likova najveći uzori bili smo nam upravo mi sami, onakvi kakvi smo bili prije približno 20 godina. Jedna od najdragocjenijih stvari koje pisanje može da vam ponudi jeste oživljavanje djelova bića za koje nijeste ni sanjali da i dalje postoje ili nijeste znali da su ikada postojali.
Povratak u desetogodišnju sebe čini me tužnom i srećnom u isto vrijeme. Srećnom, jer mogu barem djelimično da se prisjetim sebe kako djeteta i dio tog bogatstva iskoristim za pisanje scenarija, dok me tužnom čini činjenica da zakoni vjerovatnog i mogućeg surovo gube elastičnost što smo stariji.
Što se tiče filmskih i književnih uzora ima ih mnogo, od Kjubrika do Mike Antića. Kao što sam rekla, sve je šareno, široko i razigrano.
ANALITIKA: Nadate li se da će i Vaši likovi biti inspiracija današnjim dječacima i djevojčicama - baš kao što je to mnogim generacijama bio i ostao E.T. ili što će im biti, na primjer, Eleven iz serije „Stranger Things“? Koliko je važno „gurati“ ovakve likove pred klince? Mogu li ih oni odvratiti od jednodimenzionalnih crtaća/filmova/TV likova i turbo-folk kulture?
VUJADINOVIĆ: Iskreno se nadam i ne gubim nadu da su jedan E.T. i jedna Eleven jači od stotina kloniranih estradnih umjetnika čije stvaralaštvo ozbiljno može da ošteti, ne samo estetski već i moralni sistem vrijednosti djeteta čiji razvoj tek treba da uslijedi. Mislim da je veoma važno gurati kvalitet svim silama pred moderne klince, ali i pred one starije klince do 90 godina - i time im davati priliku da izrone iz mora besmisla kojim smo zatrpani.
ANALITIKA: Iskra, glavna junakinja Vašeg i Berkuljanovog istoimenog filma, nije sterotipizirana, uklopljena u kalup majke-supruge-domaćice, frajle ili poprostačenog komada muškog aksesoara kao mnoge moderne regionalne filmske junakinje. Mislite li da nam fali ovakvih heroina na velikom platnu?
VUJADINOVIĆ: Slažem se da fali istinskih heroina na velikom platnu, ali postoji i druga krajnost. To je nasilno potenciranje heroina samo da bi se o njima pričalo. Pribjegavajući bilo kojoj od ove dvije krajnosti, degradiramo značaj ljepšeg pola (zaista jesmo ljepši pol) i činimo da žena bude tema sama po sebi. Nije svaka žena dovoljno snažna i ubjedljiva da bude tema, baš kao što nije svaki muškarac, svaki događaj ili svaka okolnost.
Iskra nije ,,ukalupljena“ kao lik, ali s druge strane, njeno herojstvo nije određeno samo polom, već karakterom takav kakav jeste. Ono što umjetnost trpi jesu iskrenost i posebnost, nikako prosječnost i nategnutost.
ANALITIKA: Jesmo li na ovim prostorima nekada imali mnogo više te iskrenosti i posebnosti na velikom platnu, makar kad je riječ o ženskim likovima i ex-YU kinematografiji?
VUJADINOVIĆ: Kao veliki ljubitelj jugoslovenskog „crnog talasa“, koji je napravio nevjerovatan pomak na tematskom i idejnom planu, teška srca priznajem da čak ni ovaj pravac nije bio revolucionaran kada je tretman ženskih likova u pitanju. Žena se i tu koristila kako bi se na što vjerodostojniji način prikazali neuljepšana komunistička stvarnost i borba pojedinca za sopstvenu slobodu, što ne čini ženske likove „crnog talasa“ autonomnim.
S druge strane, „crni talas“ ne bi bio to što je da ne postoje izuzeci. Na primjer, lik koji tumači Milena Dravić u filmu ,,Misterije organizma“ (Dušan Makavejev, 1971) i te kako se izdvaja po kompleksnosti i ogoljenosti žene.
Što se tiče Živka Nikolića, antologijski ples Jovane Lukine u mojoj glavi i dalje je jedan od ljepših prizora slobode i ljepote ženskog tijela. Ingmar Bergman rekao je da je to najbolji portret žene ikada urađen na filmu, a Bergmanu se ne protivrječi.
ANALITIKA: Mislite li da je manjak dobrih ženskih likova u direktnoj vezi sa manjim brojem žena u domaćem filmskom sektoru? Da li nam je za više dobrih ženskih priča potrebno i više žena iza kamere?
VUJADINOVIĆ: Mislim da je manjak ženskih likova u direktnoj vezi isključivo sa kolektivnom, naučenom percepcijom žene. Manjak ženskog udjela osjeća se u mnogim branšama, za što su djelimično krive same žene.
Jasno je da nećemo sve biti revolucionarke, pogotovo nakon odrastanja u Crnoj Gori, gdje ti od prvog razreda osnovne i od prvog časa fizičkog zabranjuju da igraš fudbal jer si djevojčica i gdje te uče nepravdi kao nečemu što je prirodna pojava ukoliko si žensko. Ali, svaki društveni fenomen, pa i ovaj, ima dvije strane.
Linija manjeg otpora je nešto što je u ljudskoj prirodi, nažalost. Još žalosnije je to što žene vrlo vješto i često koriste ovaj mehanizam odbrane. Poznajem mnoge divne i inspirativne žene koje polovično žive sopstvene kapacitete. One su opravdale strah od djelanja samom činjenicom što su žene i time svele sopstveni rast na neinspirativne granice komfor zone. Da li će nas odrediti pol ili rad, ulaganje i talenat, u velikoj mjeri zavisi upravo od nas samih.
ANALITIKA: Vukčević i Berkuljan nijesu samo Vaše kolege i saradnici, već i dobri prijatelji. Da li je saradnja, odnosno uklapanje „muške“ i „ženske ruke“ zbog toga lakša ili teža? Jeste li se nekada, u radu sa njima ili u sektoru advertajzinga, osjećali kao da ne možete da izgurate ideje do kraja samo zbog toga pripadate „nježnijem polu“?
VUJADINOVIĆ: Kao što ste rekli, Nikola i Gojko su moji prijatelji, te je većim dijelom to ono što diktira dinamiku poslovnog odnosa i samog procesa, a ne činjenica da sam ja, eto, žensko.
Mislim da to ne predstavlja olakšavajuću, niti otežavajuću okolnost, ako ne računamo moju privilegiju da se, kao nježnija strana tandema, tu i tamo izvučem na ludovanje hormona i time ponekad probijem rokove.
U svijetu advertajzinga, moram priznati, dešavalo se. Na osobu koja će vas nipodaštavati jer ste žena, omalovažiti vaše sposobnosti jer ste mladi i slično skoro je nemoguće ne naići. Međutim, ovakve situacije nikada nijesam shvatala lično, već kao indikator da osoba preko puta, ma koliko uspješnu karijeru imala, jednostavno nije profesionalna.
Svako omalovažavanje uslovljeno predrasudom, lišeno legitimnih razloga, jeste uvježban mehanizam koji ti omogućava da nakratko zamaskiraš sopstveno nezadovoljstvo varkom da si superiorniji zato što nijesi žena ili više nijesi mlad (kako čudan razlog da se osjetiš boljim). Kada ova boljka postane prisutna u poslovnoj komunikaciji, najbolje je vrijedno raditi na prekidu saradnje.
ANALITIKA: Futurolozi tvrde da će u budućnosti, dok jača robotizacija stvarnosti, najdragocijenija roba na tržištu postati – ljubav i empatija. Sudeći prema naučnim istraživanjima, saosjećanje je mnogo izraženije kod žena nego kod muškaraca. Mislite li da, u tom slučaju, budućnost filmske umjetnosti i marketinga pripada ženama?
VUJADINOVIĆ: Nijesam sigurna da su žene u prednosti u odnosu na muškarce, ali jesam da je naš način korišćenja empatije delikatniji i intenzivniji. Ako uzmemo u obzir taj neizbježni ženski udio koji sami pojam empatije i emotivne inteligencije čini onim što jeste, onda budućnost pripada ženama. Baš kao i sadašnjost i prošlost.
ANALITIKA: Ako je ova teorija tačna, da li bi crnogorsko društvo trebalo da se plaši onoga što može i mora da ima u budućnosti – s obzirom na to da i dalje živimo u doba neželjenih djevojčica, kada je muško dijete mnogo poželjnije od ženskog?
VUJADINOVIĆ: Najčešća neduhovita šala koja slijedi kada iznesem činjenicu da imam tri rođene sestre glasi: ,,Vaši su baš uporno jurili sina!“ Moji roditelji nijesu jurili sina. Sama činjenica da je selektivni abortus prva asocijacija na porodicu sa četiri kćerke (svaka je zdrava i prava) prilično je simptomatična. Naše društvo mora da se plaši i da se u još većoj mjeri stidi poraznih činjenica i brojki koje ukazuju na ovaj problem koji ne jenjava.
Kad bi u Crnoj Gori želja za poznavanjem osnovnih postulata altruizma bila upola snažna kao volja za praćenjem površnih i pogrešnih trendova, možda bi i bilo nade da može da dođe do promjene kolektivne svijesti. Do tada, ja ću i dalje da se stidim zbog svake misli (da ne kažem postupka) koji stavlja muško dijete ispred ženskog jer, na kraju krajeva, koliko god ljudima na našim prostorima ova floskula zvučala kao mit, promjene ipak kreću od pojedinca.
