Kultura

Što kaže Kodeks o novinaru koji ne pročita knjigu, a piše o njoj?

Borislav Vukićević je u svom jučerašnjem tekstu u „Pobjedi“ (16. maj) krenuo da se izvinjava. Da odmah raščistimo. Nije to nikakvo „izvinjenje“ već providni manevar u Vukićevićevoj igri skrivalice. I dalje je riječ o njegovom očajničkom pokušaju da po svaku cijenu progura tezu o „nedopustivom preinačavanju povijesnih dokumenata“ a da se istovremeno izvuče iz nemoguće situacije u kojoj se našao i skrene pogled sa sramne činjenice DA UOPŠTE NIJE PROČITAO KNJIGU O KOJOJ PIŠE. 
Što kaže Kodeks o novinaru koji ne pročita knjigu, a piše o njoj?
Nova PobjedaIzvor

Piše: Slobodan ČUKIĆ

Lijepo sam mu prekjuče (15. maja) otpisao da će, ukoliko zbilja misli da se kome izvinjava, najbolje biti da zaobiđe Čukića i da se izvini crnogorskoj javnosti za:

1) bestidni pokušaj inauguracije prava na analizu i kritiku nepročitanih knjiga;

2) uporno ćutanje o karađorđevićevskoj okupaciji Crne Gore i počinjenim zločinima, i

3) nesuvislo posprdavanje sa simbolikom crnogorske tragedije.

Ovo je Borislavu otpisano nakon što se 11. maja oglasio u “Vijestima”, a stoji i nakon njegovog jučerašnjeg oglašavanja i “izvinjenja” Čukiću.

SAMOUZNOŠENJE

Nego da zaobiđemo lični plan na koji bi Vukićević da usmjeri priču s ciljem da lakše i neprimjetnije progura podmetačinu o “nedopustivom preinačavanju” s (navođenom) konotacijom na “falsifikovanje”.

Doduše, on to ne izgovara na glas, ali su taj dio već ”odradili” njegovi ,,internet drugari”, neočetnički medijski hohštapleri, koji su Borislavu prije mjesec dana i dali mahove svojom združenom hajkom na knjigu “Početak srpske okupacije – komitska borba i narodna golgota 1918-1920“.

Na tom fonu treba razumijevati i Vukićevićevo “etičko“ samouznošenje oko ”kanonizacije” povijesnih dokumenata i njihovom “nedopustivom preinačavanju”. Što je jedan Fraj Nortrop pri Borislavu kada su u pitanju naučni principi i metodologija?

ŠEST UDOVICA

Sve je to bezvrijedno. Osobito zamjena teza oko “preinačavanja”. Dopustivo je, i te kako je dopustivo, upotrebljavati fotografiju na ovaj način ako se koristi u simboličke svrhe i s nadvremenom konotacijom kao što je ovdje slučaj.

Da je Vukićević nekim čudom pročitao knjigu o kojoj piše, našao bi u njoj na neočekivane momente. Evo jednog iz jula 1919. kada je karađorđevićevska okupaciona sila opustošila Ozriniće, Straševinu, Kličevo i druga sela oko Nikšića.

Ustaničke vođe Milisav Nikolić i Radojica Nikčević svjedoče da je krajem jula 1919. okupaciona vojska odvela u zatvor „šest udovica Nikčevića čiji su muževi poginuli na Skadar ... zato što nijesu kutnje starješine položile zakletvu kralju Petru, a đecu im siročad ostavili na ulici da lipsavaju od gladi.  Imena tih udovica: Marija Bajova, Stana Nikolina, Stanica Grujičina, Stana Radovanova, Velika Nikova, Jovana Novakova“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1997, 1550- 1554).

Da Borislav ne bi glumio da ovo ne razumije - pojasnićemo.

Imamo situaciju u kojoj okupaciona srpska vojska 1919. godine hapsi udovice skadarskih heroja, šestorice Nikčevića, i ostavlja nejač bez hraniteljki. Zbog čega? Zato što te udovice, kao “kutnje starješine” odbijaju da se zakunu na vjernost Petru Karađorđeviću pa makar bile i utamničene.

Kakve su to bile Crnogorke!

Može li Borislav ovo da razumije? Da li je u stanju da načini taj napor (pa da se razilazimo)?

SUŠTINA

Da ne bih više trošio vrijeme cijenjenim čitaocima, preći ću na suštinu. Borislav dobro zna oko čega je sve ovo i zbog čega u četiri teksta koja je napisao ni riječi nije zucnuo ni riječi o karađorđevićevskoj okupaciji, niti o hiljadama zločina koje je karađorđevićevska okupaciona sila sa domaćim pomagačima počinila nad crnogorskim narodom.

Da se podsjetimo. O tome smo krajem 2017. a i u martu 2018. razgovarali oči u oči. Tada sam mu detaljno (i krajnje dobronamjerno) iznio brojne činjenice i argumente. Neoborive. Ali, Borislav je uporno odbijao da prihvati fakte o zločinačkom postupanju karađorđevićevske vojske i na kraju zaključio da su “to Crnogorci činjeli sami sebi”.

Dakle, jednim potezom je uklonio “nepoželjnu” činjenicu o srpskoj okupaciji Crne Gore, državnom poništavanju Crne Gore, gvozdenoj okupacionoj vojno-policijskoj blokadi i okupacionom “plaštu” pod kojim su takozvana “organizovana omladina” i “leteće čete”, uz aktivno učešće, logistiku i asistenciju karađorđevićevske sile, mogle da muče i ubijaju koga hoće, pljačkaju koliko hoće i pale kuće kome hoće.

Bilo je puno situacija u kojima je i sama srpska vojska sprovodila pohode i pustošila crnogorska sela, a bilo je još više slučajeva u kojima je srpska vojska morila crnogorske patriote po kazamatima. I njih i narod. Borislav je to odbio da prihvati. Za njega je karađorđevićevska okupaciona sila očito predstavljala “oslobodioce” pa je svaka dalja priča o tome bila bespredmetna.

PRIMJERI

Ali, da nastavimo o njegovom etičkom samouznošenju oko knjige koju nije pročitao. Da jeste, našao bi u njoj primjere sistematskog zločinačkog postupanja karađorđevićevskog vojno-policijskog sistema, iniciranog od ministarskog vrha (u Beogradu) prema komandantu okupacione srpske vojske u Crnoj Gori Miloradu Mihailoviću i kraljevskom povjereniku Ivu Pavićeviću.

Oko toga sam se prilično potrudio a to je i jedan od glavnih ciljeva knjige – da se pokaže kako je funkcionisala okupacija Crne Gore. Svime je upravljano iz Beograda preko Sarajeva.

Ta komandna hijerarhija je osobito došla do izražaja prilikom brižljivih priprema za sveobuhvatnu “koncentričnu ofanzivu” okupacione vojske za kraj decembra 1919. godine – ta je operacija zbog velikog snijega pokrenuta početkom januara 1920. i bila prevashodno usmjerena na represiju prema crnogorskom narodu. I donijela je nastavak silnih patnji i stradanja kroz koje je crnogorski narod prolazio još od decembra 1918. godine.

Može se Borislav i dalje praviti da to ne postoji, može i dalje odbijati da to prihvati. Eto mu činjenica u knjizi “Početak srpske okupacije – komitska borba i narodna golgota 1918-1920“.

,,KODEKS“

Borislav se u jučerašnjem članku “isprsio” i s Kodeksom novinara, brkajući babe i žabe, odnosno situaciju u kojoj kodeks uopšte ima primjenu (neko mu je očito loš asisent u ovoj raboti). Dakle, situacija je bespredmetna.

Ali, hajde da ipak pređemo preko toga što Borislav i njegov asistent ne razlikuju knjigu i novinarski tekst. Da vidimo u čemu je primjedba? Borislav zahtijeva objašnjenje za simboličku upotrebu slike na naslovnici knjige “Početak srpske okupacije”?

Hoće valjda da kaže kako je trebalo da navedem da je dio slike upotrijebljen kao simbol vjekovne crnogorske patnje i stradanja crnogorskog naroda. I tako dalje. Pa, to bi bilo kao kad nekome moraš objašnjavati vic ne bi li se kako nasmijao. Borislav se morao dosjetiti - DA CIJELA KNJIGA PREDSTAVLJA OBJAŠNJENJE za simboličku upotrebu slike. Zato se i čita, da bi se znalo! Al’ nije čitao pa ne zna! To je kao kad pišeš o pozorišnoj predstavi koju nijesu gledao.

I morao se Borislav još nečega dosjetiti. Nije nimalo inteligentno potezati Kodeks novinara u situaciji kad otvoreno, kao novinar “Vijesti”, mašeš činjenicom kako nijesi pročitao knjigu – o kojoj pišeš čak četiri teksta! Valjda niko nikada nije to činio na drskiji način, misleći kako je u pravu i kako se to i ne mora.

Dakle, da je Borislav pročitao knjigu našao bi eksplicitnu potvrdu simbolike na naslovnici. Našao bi višestruka objašnjenja za simboliku ubijanja Crne Gore (grob na slici) i patnje Crnogorki koje su podnijele najveći teret tokom srpske okupacije (viđeti pod “Udovice”).

Ali, avaj, da ponovimo, Borislav NIJE ČITAO KNJIGU!

I živo me zanima što u Kodeksu stoji o novinarima koji pišu o knjigama koje nijesu očima viđeli?

Da se razilazimo?

Portal Analitika