Piše: Slobodan Čukić
Vukićević se i u trećem tekstu igra skrivalice. I dalje grčevito pokušava da se izvuče iz situacije u koju je uvalio sam sebe - ali tako da nekako ispadne da je u pravu. Pribjegava različitim retoričkim strategijama, ubjeđuje ljude na sve strane… Uzalud.
OMERTA
Da ne zaboravimo važnu stvar. Vukićević i dalje ćuti kao zaliven o karađorđevićevskoj okupaciji Crne Gore i zločinima koje je karađorđevićevka okupaciona sila s domaćim pomagačima počinila nad crnogorskim narodom, osobito u periodu 1918-1920. godine. Nije o tome zucnuo ni riječi ni u trećem članku, uprkos mom jasnom isticanju te okolnosti. Nijesu ga na to pobudili ni konkretni zastrašujući primjeri karađorđevićevskih zločinstava nad Crnogorkama koji su iznijeti u mom članku od 7. maja 2019. (“Nikad ne smiješ ići u kolo s klerofašistima”). Nijesam to učinio slučajno, razumije se, jer na djelu imamo pravu omertu. Za Borislava očito nije ni bilo karađorđevićevske okupacije i zločina.
U nastavku ćemo se još jednom osvrnuti na tu okolnost. Vukićević je nijem za karađorđevićevska nepočinstva, ali i dalje hoće da raspravlja o knjizi koju NIJE PROČITAO. On je, doduše, uvjeren da se može raspravljati o naslovnici knjige, a da se knjiga i ne dotakne. Bizarno!
Računam da postoji i olakšavajuća varijanta da se knjiga uzme u ruke i prelista, pa da se makar pogleda sadržaj, spozna broj stranica i tako izvede nekakva simulacija čitanja. Ali, Borislav nije učinio ni to. Možda zbog toga što bi mu teško pao susret sa činjenicama?
HAJKA
U mom članku od 7. maja 2019. opisao sam mehanizam kojim je Borislav uvučen u tu jadnu igru. Da podsjetimo. Neočetnički medijski hohštapleri su prije mjesec dana združeno jurnuli na još neobjavljenu knjigu preko podmetačine o naslovnici. To im nije bio pravi cilj već samo paravan za napad na ono među koricama. Iskoristili su naslovnicu DA BI ZAPOČELI DISKVALIFIKACIJU JOŠ NEOBJAVLJENE KNJIGE, A OSOBITO NJENOG AUTORA. To ograđivanje nevidljivom bodljikavom žicom je potrajalo. Prljava hajka je konstantno dobijala na “kreativnosti”.
Podsjećala je na progone Sava Brkovića i Jevrema Brkovića – pri čemu mi ne pada na pamet da se poredim s njima budući da nijesam doživio ni stoti dio onoga kroz što su prošli. A onda se, u sred hajke, pojavio Borislav Vukićević. Narodski rečeno “kao da neće”… Oglasio se prvi put u subotu 20. aprila 2019. otkrivajući nesvjesno da ga njegovi drugari “prže”, odnosno, zatrpavaju njegov inboks skrin-šotovima s Čukićevog fejsbuk profila.
Tada je najavio članak o ( još neobjavljenoj Čukićevoj knjizi) za narednu subotu 27. aprila, kada se i oglasio. I tako dalje. Držao sam da će shvatiti promašenost svog nauma. Ali, ne lezi vraže. Borislav je u očajničkom pokušaju izvlačenja iz unaprijed propale situacije pribjegao moralisanju i pitanju “etičkog u istoriografiji”, oblikujući ad hoc “zakonitosti” i “pravila” o tome što se smije, a što ne smije. Iz subote u subotu smo prisustvovali porađanju “specijaliste” za “edukovanje javnosti o tzv. etičkim normama u historiografiji - i tzv. akademskom kontekstu”. Bio je to istinski “etički” spektakl ako mene pitate. Porađanje “etičara” iz duha nepročitane knjige. S metodološkim i etičkim konsekvencama koje se ne mogu ni naslutiti. Borislav se dakle zanio, zaigrao… Ubijedio je sebe da je tako i da mu još samo malo treba da to “dokaže”.
Zašto oponentima smeta Čukićeva knjiga
Evo i pasusa iz teksta Dejana Vučinića, nekadašnjeg poslanika Liberalnog saveza Crne Gore, povodom medijske hajke na knjigu “Početak srpske okupacije - komitska borba i narodna golgota 1018-1920”:
“Ni Čukićeva knjiga, ni odabrana tema ne smetaju oponentima posebno. Smeta im Čukićeva oznaka “srpska okupacija” na koricama. Zašto? … Kada se objavi dokumentovana knjiga sa takvim naslovom, to već uozbiljuje stvar. Čukićeva knjiga je, koliko mi je poznato, prvi ukoričeni integralni tekst o ovoj temi sa datim naslovom. Čukićevu knjigu prati i izvjesna medijska reklama, što znači da će ona doći u posjed i onih čitalaca koji nemaju nikakvu ili imaju mutnu sliku o tim dešavanjima. Propagandni velikosrpski ideolozi znaju da će jedan dio njihovih vjernih pratilaca biti ozbiljno pokoleban u dosadašnjim uvjerenjima. A to može da izazove zarazu na više mjesta diljem Crne Gore, a i šire. To je već znak za uzbunu u njihovim redovima. Da bi se umanjio ,,štetni“ uticaj knjige pokrenuto je promptno osporavanje”.
SIMPTOM
Pravo osvježenje predstavljao je Vukićevićev solilokvij u formi dijaloga, bez sumnje zanimljiv s literarnog, a naročito s psihoanalitičkog stanovišta - kao jasan izraz unutrašnje borbe između pizmaškog i dobronamjernog, iracionalnog i racionalnog. Ako to pažljivo pročitate uočićete svu skrivenu dramatiku…
U tome je najinteresantnija (i najindikativnija) Vukićevićeva “interpretacija” naslovnice koja je bez sumnje izmamila osmijeh svim “ljubiteljima” Crne Gore, a naročito neočetničkim medijskim hohštaplerima. Obratite pažnju: “Isključivanjem sina iz kompozicije, autor preinake šalje vrlo jasnu poruku: Crna Gora - ova Crna Gora - Milova CG - nema budućnost. Najbolji sinovi i kćeri ove CG su izbrisani sa kolektivne fotografije - otišli su - za njih ovdje ne postoji sjutra. Majka simbolizuje CG - vječnu CG - slava joj i milost - a grob je, očigledno, simbol razorene i, da oprostite - opljačkane crnogorske privrede. Grob je ujedno i simbol tzv. državnog duga - ili javnog duga - koji raste li raste”.
Ukoliko ste pomislili da je riječ o simptomu ozbiljne mentalne dezorjentacije i pogubljenosti u pravu ste. Osim toga, ovo predstavlja besramno sprdanje sa crnogorskom tragedijom i narodnim žrtvama koje simbolizuje naslovnica knjige “Početak srpske okupacije – komitska borba i narodna golgota 1918-1920”. Može li biti jasnije? Borislav definitivno ne posjeduje duševni kapacitet za stradanje sopstvenog naroda. U tom svjetlu treba se još jednom osvrnuti na činjenicu da je u tri objavljena teksta ćutao kao zaliven o karađorđevićevskoj okupaciji i zločinima karađorđevićevske okupacione sile i domaćih pomagača…
IZVINJENJE
Što se tiče insinuacije da Čukić Vukićevića “svrstava … među četnike, odnosno neočetnike i klerofašiste”, biće najbolje da o toj pripadnosti ili nepripadnosti posvjedoči sami Borislav Vukićević, svojim javnim djelovanjem.
Čukićevo je da ponovi: Nikad se ne smiješ hvatati u kolo s klerofašistima! Nikada! Ni u kojoj varijanti. Tvrđe ili mekše provenijencije, svejedno. Tamo “nema ceste niti puta za te”, ni rješenja za crnogorski prosperitet, ponajmanje za javni dug “koji raste li raste”... Za divno čudo, Vukićević na kraju teksta od 11. maja pominje i nekakvo izvinjenje (“Da mu se vi lijepo izvinite. Javno, u novinama. Ako imate snage, naravno. Neka to bude vaša tačka - vaša konačna tačka na sve”). Ovako ćemo…
Ukoliko zbilja misli da se kome izvinjava i ukoliko smogne snage za to, najbolje će biti da zaobiđe Čukića i da se izvini crnogorskoj javnosti za:
1) sami pokušaj inauguracije prava na analizu i kritiku nepročitanih knjiga i dugoročnih posljedica koje iz toga mogu proisteći;
2) sramno ćutanje o karađorđevićevskoj okupaciji Crne Gore;
3) nesuvislo posprdavanje sa simbolikom crnogorske tragedije.
