,,PRŽENJE“
Zanimljivo je da nas Borislav poziva da sve zaboravimo (!?) ali se u isto vrijeme grčevito drži tvrdnje da je Slobodan Čukić pogriješio s naslovnicom. Da vidimo u čemu je kvaka... Očito je da se Borislav naivno primio na četničku konstrukciju o naslovnici moje nove knjige. Sam je u tekstu od 20. aprila 2019. napisao kako su ga u inboksu zatrpavali skrin-šotovima s Čukićevog fejsbuk profila (!?). Dakle, zatrpavali su Borislava „materijalom“. Dosjetili su se da je u aprilu-maju 2018. opanjkavao Čukićev „Podgorički brevijar“, pa su računali da će se primiti i na ovo. „Pržili“ su ga, drugim riječima. I Borislav se upecao. A kada je shvatio da se nasadio, krenuo je s izlaznom strategijom „najbolje da sve zaboravimo“.
IDEOLOŠKI TOR
Lijepo sam Borislavu u martu 2018. objašnjavao da ne treba da se uvezuje s velikosrpskim medijskim ideolozima. Nikad ne smiješ u kolo sa onima koji pod maskom građanskog intelektualizma i aktivizma propagiraju neočetničku ideologiju. Oni koji uzdižu Dražu Mihailovića, Pavla Đurišića i Macu Vukojičića su klerofašisti. Dakle, nikad ne smiješ u kolo sa klerofašistima, koliko god ti to ličilo na „građansku“ platformu. Na velikosrpsko-neočetničke medije te ne zovu radi „građanske“ kritike i argumentacije. Njih ne zanima ozdravljenje i prosperitet crnogorskog društva, već isključivo njegova destabilizacija.
Borislav nije želio da shvati da ga neočetnički medijski hohštapleri jedino mogu doživljavati kao zavedenu „ovcu“ koju treba ućerati u velikosrpski ideološki ,,tor“. Nije razumio da je tu bitna samo njegova prisutnost kao mamac za svelikoliko crnogorsko građanstvo, koje takođe treba ućerivati u „torove“. I nije se to u protekle tri-četiri godine dešavalo samo Borislavu. Prilazilo se ljudima na različite načine, suptilno, tobož „prijateljski“, opipavalo se, brižljivo su razrađivane mimikrijske „građanske“ strategije...
GLIB
Dakle, Borislav se primio. I sada bi da izađe iz svega. Ali tako da ipak provuče tezu da je autor naslovnice „pogriješio“ i da istovremeno prikrije da se pridružio združenoj četničkoj hajci. Nijesam načisto da li mu je to jasno, ali udar na neobjavljenu knjigu je vazda gadluk. Isti je slučaj i s napadom na objavljenu ali nepročitanu knjigu. Prljavština... Takve „operacije“ se pokreću isključivo s namjerom da se knjiga okruži bodljikavom žicom prije nego stigne do čitalaca, da se skrene pogled sa činjenica. Da se može postaviti minsko polje oko knjige, to bi nesumnjivo bilo učinjeno. Da živimo u 1970-im ili 1980-im već bi bio organizovan „naučni“ skup na kojem bi knjiga, na neviđeno, bila osuđena. Baš onako kako je činjeno sa velikim Savom Brkovićem ili poput hajke na Jevrema Brkovića deceniju kasnije.
IMENA
Borislav je u članku od 27. aprila provukao i moralistički argument o imenu one Crnogorke na naslovnici. Ne zna njeno ime ni Borislav, niti je to bitno jer je ta žena uzeta kao svevremeni simbol crnogorske žene-majke. Ali kad smo već kod imena (i moralisanja) osvrnuću se na konkretne Crnogorke (i Albanke) koje ova ženamajka na slici simbolizuje – a o kojima Borislav ne zna ništa. 1) „U januaru 1919. srbijanski vojnici opljačkali su kuću N. Mumovića iz sela Presjeke - Duga i silovali mu ženu“ („Krvavi album Karađorđevića”).
2) Milo Plamenac piše 20. septembra 1919. da je „Mare, kćer Por. Šćepe Maručića, udata u Zoganje (Ulcinj) bila uzastopce silovana od 16 ljudi srbijanskih plaćenika! ...
Sličnih slučajeva bilo je i biva po cijeloj zemlji“.
3) Vojin Lazović svjedoči o siledžijstvu srpske vojske krajem decembra 1919. godine u Hotima: „Što se tiče obesčašćenja ženskih što pozitivno znamo, odveli su najljepših 16 žena i đevojaka za koje se ni do danas ne zna kuda su. Imena tih ženskih još su nam nepoznata. Čim doznadem njihova imena javiću naknadno. O tim nemoralnim i sramnim postupcima srpske vojske i njihovih oficira oću da navedem još jedan slučaj. Prent Markija, žena Tom Dedina iz Trobojina bila je između najljepših ženskih u Albaniji, kad su ušli Srbijanci u Trobojin ista je uhvaćena te je sa njom vršio nemoralno jedan srpski oficir jedne cijele noći, a sjutra dan je istu dao svojim vojnicima, koji su sa istom vršili nasilno nemoralna djela za 48 sati. Poslije 48 sati ova nesretnica ostala je polumrtva i došli su seljaci iz Gruda te su je na nosila odnijeli u Grude. Da li je ova žena umrla ili je još živa nepoznato mi je“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1249-1250).
4) U izvještaju Ivana Bulatovića, Boža Bulatovića, M. Bulatovića i R. Bulatovića navodi se da je u aprilu 1920. u Rovcima „silovano i izgubljeno oko 30 žena i đevojaka, među ovijema bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskoga rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbi, a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu“ (Zbornik dokumenata „Rovačka republika“, 2002, 209-210).
5)Crnogorski potporučnik Petar Šofranac svjedoči: „Istina je i to da su žene po Katunskoj nahiji prisiljavali, jednom riječi; tirjanski postupa taj naš nebrat sa našim familijama“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, str. 1577-1578). 6) Crnogorski poručnik Boško Vuković svjedoči: „Da bi se Crnogorci primorali na vjernost kralju Petru, opet su sa vojskom učinili pohod čineći najgroznije tiranije major Bogdan Simović i Jovan Mićunović kojom prilikom su silovane žene i bjena djeca i starci“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1569-1571). 7) Milovan Đilas piše da su okupacione vlasti komiti Todoru Duloviću žestoko pretukle oca Vučetu Dulovića, a maloljetnu sestru silovali (feljton Vladimira Jovanovića „Rovačka republika“, nastavak br. 12, Portal Antena M od 23. 11. 2017). 8) Nikola T. Zec svjedoči da su „omladinci“ silovali ženu i sestru Mića Nikovića, pošto su mu kuću opljačkali i zapalili (feljton u „Monitoru“, 28. nastavak, 12. avgust 1994 – 10. mart 1995). 9)
O jednom slučaju svjedoči Danilo Mitrov Đukanović (81) sa Čeva. Danila sam upoznao 21. marta 2017. godine kada mi je pripovijedao o prošlosti njegove porodice i tragičnoj sudbini njegove tetke, Vase Đukanović, ćerke Deća Đukanovića, Danilovog đeda, koju su 1919. godine srpski žandarmi silovali u Lastvi Čevskoj, planinskom katuništu udaljenom 17 kilometara od Čeva. Pitao sam da li su to učinili srpski žandarmi ili domaći ,,omladinci“ koje je srpska okupaciona vojska koristila u obračunu sa crnogorskim stanovništvom. Danilo je bio decidan: silovanje su počinili srpski žandarmi. Vase je nakon toga zbog sramote prekratila sebi život. Bacila se u ubao u Lastvi Čevskoj. Imala je oko 22 godine.
TRUDNICE U KAZAMATIMA
Imamo i podatke o mučenju trudnica i porađanju u karađorđevićevskim tamnicama. 1) „U januaru 1919. žena Živka Janjuševića iz Ozrinića (oblast Nikšića) rodila je u tamnici, gdje je bila zatvorena iz osvete prema njenom mužu“ („Krvavi album Karađorđevića“).
2) Milisav Nikolić i Radojica Nikčević svjedoče da je krajem maja 1919. u nikšićkom zatvoru (podrum pivare) žena Luke Ćirakovića porodila dijete i ni tada je nijesu oslobodili („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1550-1554).
3) Crnogorski desetar Milutin Krivokapić svjedoči o svirepom postupanju prema trudnicama u zatvoru u nikšićkoj pivari: „Gledao sam gdje su ženske u tom zatvoru rađale djecu na koje se niko više nije obraćao nego obično, vidio sam gdje su po pet ženskih u jedan konop dovodili u zatvor“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1533-1534). 4)
Crnogorski potporučnik Mihailo Vojinović svjedoči o šikaniranju civila u decembru 1919: „Poćerali su 150 nejakih familija u Nikšićsku pivaru, starce, đecu, nejake žene koje su bile pri porođaju i usljed jakih udara srbijanskih žandarma bilo je da živo dijete iz žene iskače, ostavi ga nasred puta da bi dali višega straha ostalom stanovništvu i na usput, činjeli su nasilja nevinim đevojkama, ženama i t.d.“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1567).
5) Narodni poslanik Bogdan Vukotić sa Kčeva svjedoči da su ,,u septembru mjesecu 1919. god. srbijanske trupe ponovo došle u moju kuću i poćerali iz kuće za zatvor na Cetinje moju ženu staru 45 godina, koja je bila u drugom stanju, sa šestoro djece, primoravajući je da ide pješke 30 kilometara puta od Kčeva do Cetinja, gđe su je u zatvor mučili na najgroznije muke i patnje metali“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1574).
6) Crnogorski vodnik Savo Gazivoda svjedoči da je u mjesecu novembru 1919. godine u zatvoru na Cetinju „ženskih bilo poveći broj u drugom stanju, među njima i žena jednog Krivokapića iz Cuca, koja je bila pri rođenju, mučena, tražila je da je oslobode u varoš, što nije mogla dobiti sve dotle dok je Amerikanska misija oslobodila“ („Skrivana strana istorije“, Tom III, 1523).
KATEGORIJA
Kako se iz navedenog vidi, bilo je to mnogo masovnije. Ali, ovo je samo djelić. U komitskim izvještajima se navodi da je zabilježeno manje od trideset posto počinjenih zločina. Da ponovimo. Napad na neobjavljenu i nepročitanu knjigu i njenog autora je čisti gadluk. Oni koji ga preduzimaju, uprkos skrivanju iza ove ili one maske, sami sebe svrstavaju u najnižu kategoriju.
Slobodan ČUKIĆ
