Susret se desio nenadano, a tako u skladu sa Milkinom neposrednošću, na samoj izložbi njenih slika. U pitanju je retrospektivna izložba slika i grafika koja je otvorena još par dana do 24. aprila u JU Muzeji i galerije Podgorice.
“Dobra vila” druženja je bila Jelena Pavićević, preduzetnica koja se bavi strateškim komunikacijama i prva lobistkinja u Crnoj Gori. Razgovor o umjetnosti, ženi, posebno Milkinim slikama, njenom jedinstvenom likovnom izrazu – jedan je od onih ličnih dragulja.
I odmah pitanje koje sam slušajući njene intervjue vrtjela već dugo u glavi…
ANALITIKA: Ranije ste već govorili zbog čega Vaši likovi nemaju naslikane oči, ali opet isto pitanje…
VUJOVIĆ: Neko kaže da su otvorene, neko zatvorene. Kada su zatvorene, zaista to nagovijestim jer onda imaju trepavice, a kada su otvorene to je poziv posmatraču da se stavi u ulogu lika i da gleda svojim očima kroz tu neku ženu na slici i onda se nekako osjetiš uvučena, da poželiš da gledaš kroz nju njenim tajanstvenim očima.
ANALITIKA: Zar ne bi neki nagovještaj pogleda više uvukao posmatrača? Može li posmatrač pomisliti da žena nije smjela ili imala hrabrosti da pogleda? Da li se otvara zapitanost - jesam li ja u sebe zatvorena, gdje je začikavanje pogledom? Tijelom pokazuje pohotnost, izazovnost, sve što osjeća, al joj nije dato da gleda i da bude drska?
VUJOVIĆ: To su kako sam maloprije rekla vesele žene, lijepe i radosne, uživaju u životu i one su jako otvorene, veoma su komunikativne, ali samo do određene granice. One ti neće dozvoliti da ih do kraja prozreš ... a to koliko možeš da ih prozreš, moraš da pokušaš da dokučiš kroz određeni znak koji je poslat, nagovještaj, po nekim očima i po nekom pogledu.
ANALITIKA: Posmatrajući slike i grafike na izložbi, od čini mi se otvorenih (a neoslikanih) očiju iz ranijeg perioda do kasnijih na kojima su poluspušteni kapci, nagovještaj ka drskosti je porastao? Poluspušteni kapci koji se sada češće nalaze na slikama, ne dozvoljavaju da posmatrač uđe lako u imaginarni svijet, žene se na neki način brane i kažu posmatraču – Zamišljaj kakva sam! Te oči su onda poziv ili dozvola?
VUJOVIĆ: Jeste, dozvola za intimu i najveća zagonetka.
Ne bih tumačila što nema nallikanog pogleda kao slabost, nikako ili kao odsustvo neke hrabrosti ili odsustvo drskosti – nekada neki gest više govori od uperenih očiju. Ne bih svodila na puko tumačenje to “nemaju oči” pa su bojažljive.
Naprotiv, i te kako imaju oči, krupne i raznobojne, radoznale... Radovi iz novijeg perioda imaju više detalja, mnogo više vremena posvjećujem svakoj svojoj slici jer sve više razmišljam o tome kako da usaglasim estetiku slike sa pričom, sa likovnošću i uopšte sa uzbudljivošću rada koji je preda mnom.
ANALITIKA: Čarolija žene je ispričana sa puno ljubavi za njenu ženstvenost, na nevjerovatan način….
VUJOVIĆ: Radim po srcu, imam ogromnu sreću da uživam u tome što radim i da se to opet nekome sviđa. Beskrajno sam srećna što ne treba da se dodvoravam i da stvaram umjetnost (ako bi to uopšte bila umjetnost) napeto osluškujući reakcije drugih, bilo da su u pitanju moje kolege ili ljudi koji vole umjetnost, mada je povlađivanje i veoma daleko od mog karaktera. Radim ono što volim i obožavam to što radim od samog početka mog bavljenja umjetnošću. Uživala bih i kad bih slikala neku drugu tematiku, kad bi me zanimala i kada bi izvlačila ono najbolje iz mene kao autora.
Ženstvenost i sve čarolije žene su tako predivno i neponovljivo u svojoj umjetnosti slavile i izuzetne umetnice Milena Pavlović Barilli i Tamara Lempicka i žao mi je što ni njoj, kao ni Mileni Pavlović Barili ne posvećuje više pažnje.
ANALITIKA: Frida Kalo je popularnija i razumljivija mladoj publici u smislu provokativnosti?
VUJOVIĆ: Umjetnica koja svakako zaslužuje divljenje, ali je vjerovatno film o njoj doprinio popularnosti, jer su mnogi prihvatili njene vizuelne poruke, simboliku njenih radova, a da i dalje ne znaju mnogo o njoj, marketing danas dosta čini hoće li jedan umjetnik biti veliki ili neće.
I to je pitanje zašto su biografija i ikonografija određene žene u nekom momentu zanimljive za marketinšku podlogu a druge ne …
ANALITIKA: Koliko žene slikarke osvajaju neku slobodu putem svojih djela, koju u realnom životu možda ne mogu da osvoje? Svojim slikama pošalju važne poruke društvu, takođe kažu puno o sebi. Čini se da društvo “dozvoljava” ženi u umjetnosti da bude slobodnija i jača? Da je u umjetnosti osvojila više slobode nego u nekim drugim oblastima ….
VUJOVIĆ: Slažem se. Pada mi na pamet priča o Tamari Lempickoj, prosto koliko se svojevremeno borila za uspeh. Ona je svom prezimenu dodala “de” - Tamara de Lempicka. Pretpostavlja se da u stvari potiče iz siromašne poljske porodice, a to je uradila da bi sebe predstavila prijemčivijom ondašnjoj bogatoj pariskoj klijenteli te kako bi bila zanimljivija publici ukoliko bi bila aristokratkinja. Meni je to dirljivo, strašno dirljivo, da ona svojim fenomenalnim slikama nije mogla da se probije do srca bogatih ljudi, aristokratije – onih koji imaju novca da kupe njena djela, da mora da dodaje na svoje prezime nešto – sitnicu, a krupnicu koje predstavlja to “de” - kako bi uspjela u životu i u mondenskim krugovima Pariza. Možda je bila inspirisana Balzakovim junakom Lisjenom de Ribampreom, ko zna...
Ili predrasude - kako su opisivali Milenu Pavlović Barili – udala se za bogatog, otac joj bio imućni Italijan a zanemarivalo se koliko je ona u stvari bila obrazovana žena, svestrana – to je prolazilo tek usput …
Milka VujovićANALITIKA: Osim umjetničke, kao žena koju slobodu ste osvojili kroz slikanje?
Upravo ovo što sam maločas rekla da mogu potpuno slobodno i neopterećeno da radim, da slikam, crtam ono što mi je na srcu i na duši. I da uživam u tome bez bojazni hoće li se to nekome dopasti ili neće. To mi je ogromna sloboda.
Samo u snuANALITIKA: Ženska čarolija koju dotičete je svaki put sve intrigantnija – kao na slici “Samo u snu”. Opet jedno od ranijih djela – diptih “Razgovor” – pokazuje razgovor likova koji razgovaraju preko maski… Da li je odatle sve počelo?
VUJOVIĆ: U početku sam se baš vezivala za maske, prošla sam dugi put raznih simbola, danas su mi inspirativni neki drugi - na toj slici moj anđeo ima divlju kosu. To je znak potpune slobode. Ženska kosa na mojim slikama i za mene inače simboliše neobuzdanost, zavodljivost, slobodu ali i vrstu zamke za druge.
Imam neka svoja tumačenja uobičajenih simbola – paun, paunovo perje je simbol uobraženosti i obeležje noblesa, ja to prekrstim u neko svoje drugo tumačenje. Kod mene je ono veoma dekorativno, nježno i jako, neka vrsta oka koje se sakrilo.
Inače, ne volim previše da otkrivam simbole i značenja koja za mene imaju, volim da svako obilježi svojim značenjima simbole na mojim slikama, da svako ima svoju priču, ili podsjećanje na događaj, emociju …
Šoljica je takođe simbol, to je poziv za komunikaciju, često označava dijalog, ali može da bude i monolog. Mnogo volim šoljice, imam cijelu kolekciju šoljica za čaj i kafu.
Slatke lažiANALITIKA: Slika “Slatke laži” je vrsta ode ženskim razgovorima, opet naslov je intrigantan i svojevrsna borba za slobodu, protiv stereotipa?
VUJOVIĆ: Mnogo ljudi se fotografiše na izložbi baš pored ove slike, sviđa se posjetiocima. Stereotip, koji to nije – intrigantno je o čemu to one pričaju - opuštena lijepa atmosfera neuhvatljivog razgovora, neosuđujućeg, neobaveznog, nečeg kao parfem. Neke drugačije laži mogu biti i muške samo možda ne bile nazvane “slatke laži”.
Sa tehničke strane to je veliki format, trebalo je ukomponovati četiri figure da sve imaju neke podjednako tretirane likovne elemente, da svaka bude posebna (i svaka je nesavršena op. Jelene Pavićević).
Konačno, uspjele smo da uključimo u razgovor i Jelenu (op.aut – Jelena Pavićević)!
PAVIĆEVIĆ: Sklona sam analiziranju, ali sam shvatila da je umjetnost jedina stvar koju ne analiziram…. ili mi se sviđa ili mi se ne sviđa. Umjetnost treba da bude dostupna svima, da oplemenjuje, ali je ne razumiju uvijek svi. Puno slojeva čovjek treba da razvije i da ih otkrije u sebi, da bi ga zainteresovala umjetnost. Ti slojevi se, svakako, ne određuju samo kroz obrazovanje – osoba može da ima te slojeve i bez nekog impresivnog bekgraunda
Ovo što vas dvije pričate mi je zanimljivo kao slušaocu – Milka koja kaže da je najveći stepen slobode osvojila – slikanjem i ne interesuje je da li će se to nekome dopasti. A drugo, ova tvoja potreba da o Milkinoj umjetnosti imaš baš specifične stavove i viđenje. S jedne strane slušam nju, kojoj nije baš važno da li se nekome nešto od njenih radova dopada i tebe, koja želiš da ti se u nečijoj umjetnosti nešto dopada i da u svemu tome nešto prepoznaš, nađeš svoj dio.To su fantastične stvari, gdje zapravo kada se to ukrsti, imaš pravu sponu između nečije umjetnosti i posmatrača.
U velikom plavetnilu
ANALITIKA: Likovni jezik je jezik koji je razumljiv svima, univerzalan je, slike pričaju sa posmatračima snagom crteža, poteza boje...
VUJOVIĆ: Fascinantno mi je da su svi veliki umjetnici radili po narudžbinama, ali radili su na svoj način i to me oduševljava. Gotovo svi porteti, grupe figura, istorijski događaji, sve je to uglavnom bivalo naručeno. Umjetnicima koji su kroz istoriju radili po porudžbini to nije unižavalo njihovu umjetnost, naprotiv
ANALITIKA: Danas to nije tako često?
VUJOVIĆ: Nekada mi se učini privlačna takva ideja, rada po narudžbini, ali opet moguće je da bi me udaljila od nekih tema koje su mi sada bitne. Nekada me privlači da isprobam - kako bih takve narudžbine uradila na svoj način, da vidim da li ja to mogu. Ima puno ideja koje bih razrađivala, koje su veoma snažne, a opet ima onih koje mi se otrgnu – tako da od početne ideje ostane samo trag.
Rado bi se vratila tom istom početnom mjestu nekih svojih slika da vidim gdje bih sada otišla, strašno me to zanima.
PAVIĆEVIĆ: Umjetnost se u svim epohama naručivala, ili su mecene finansirale umjetnike i skoro uvijek je umjetnost zavisila od onih kojima će se dopasti, koji će kupovati djela. Samo se razlikovao način porudžbine – zavisio je vjerovatno, od povjerenja u umjetnika, simbola, motiva koje koristi.
VUJOVIĆ: Vidim da je danas umjetnike prosto sramota da kažu da im je neko djelo, slika konkretno, traženo, naručeno...
ANALITIKA: Zbog čega bi se to tako posmatralo?
VUJOVIĆ: Tumačila bih to jednom magičnom riječju za koju ne znam šta znači, voljela bih da mi neko to objasni šta u stvari znači, jer je izgleda pogrešno shvatam – komercijalno. Mnogo puta ćete biti u prilici da čujete prezirni komentar – Ah, to je komercijalno. Šta to znači u umjetnosti? Ima li tema koje su komercijalne? Jesu li umetnici čiji je rad na cijeni komercijalni? Jesu li Leonardo, Velaskez i Pikaso nekada ili Frojd i Herst danas komercijalni? Ako jesu onda bih i ja mnogo volela da sam po uzoru na njih veoma komercijalna.
PAVIĆEVIĆ: Značenje komercijalnog je da podliježe tržištu i tržišnim vrijednostima, a mi svi nešto prodajemo – tako je sa mojim klijentima – ako im se sviđaju moje usluge, moj pristup ili jednostavno, imaju alhemiju sa mnom – jednostavno ih hoće. I ja moram da razumijem potrebe klijenta. Nevjerovatno je koliko čovjek najbolje radi kad shvati da je sam dio tržišta, gdje će neko da ga prihvati na ovaj ili onaj način ili, jednostavno, ne prihvati.
Naručiti nešto je čak i kompliment. Međutim potreba da umjetnik stalno ugađa nekom trendu koji trenutno vlada u estetici društva, je već nešto što unižava njegov rad.
I ja sama štošta ne prihvatam - to znači da se odričem neke trenutne moguće dobiti ili u datom trenutku, boljeg pozicioniranja, ali dugoračno procjenjujem da je to za mene dobro. Sa aspekta posla kojim se bavim, marketinga i PR-a, a koji se naslanja i na nauku o menadžmentu i lideršipu, taj odnos umjetnika koji se ne osvrće na publiku, predstavlja visoki nivo arogancije kojom taj umjetnik, potencijalno, sebe stavlja u zonu rizika, jer pomiriti baš sve, i da stvaraš i da neko voli tvoja djela, i da se držiš svojih principa, a da to sve ima neki smisao - to je vrlo teško.
Ne može ni umjetnik da bude isključiv, on mora da osluškuje. Nije ni Milka na svaku izložbu iznijela sve svoje radove, pretpostavljam da i ona prema ciljnoj grupi ili vremenu bira svoja djela iz različitih faza. To je ono što nju čini adaptibilnom na određeno vrijeme i prostor zbog čega ona nije taj introvertni, nedostupni samotnjak koji prezire svog kupca.
TangoVUJOVIĆ: Često dobijam komentare o podsjećanjima …. To doživljavam kao veliki kompliment dijaloga sa mojim djelima. Super.
PAVIĆEVIĆ: Čak i oni koji ne razumiju dovoljno umjetnost, imaju mogućnost da kupovinom i smještanjem nekog djela u svoj prostor, omoguće sebi da na njih djeluje umjetnikova čarolija.
Danas, principi, i od velikih umjetnika mogu napraviti gubitnike, ili ih, pak, njihovo totoalno odsustvo, može odvesti u drugu krajnost da se, zbog egzistencije, odreknu svog načina izražavanja . Potrebno je inače. a za umjetnike inspirativno, s vremena na vrijeme osmotriti svijet, shvatiti potrebe, a nekada i limitiranost svoje publike
VUJOVIĆ: izuzetan slikar, poznat na ovim prostorima, dobio je narudžbinu od takođe veoma poznate osobe a radi se o više slika velikog formata. Bio je izložen ponižavajućim komentarima – ma on je komercijalan, stalo mu da zaradi.
Ne shvatam da se može tek tako prišiti etiketa “komercijalan” jer to automatski na likovnoj sceni i umejtničkom tržištu povlači etiketu jeftinog i masovnog i veoma je zastrašujuće kada se tako obezvrjeđuje nečija umjetnost – zašto se to ne posmatra tako da neko ulaže u svoje zadovoljstvo Ili tako da kupac želi da uloži u umjetnost, odnosno u trajnu investiciju čija vrijednost vremenom može da raste.
Inspiracija se skuplja i memoriše sa svake strane, šta je strašno ako neko natukne neku ideju i kaže da bi volio da budu naslikane npr tri osobe. Meni je to intrigantno kako bih to predstavila na moj način – da li bih htjela tri Anđela, tri muškarca ili tri žene.
PAVIĆEVIĆ: Dok god se umjetnost ili umjetnici predstavljaju na stidljiv način, predstavljaju umjetnost kao djelatnost koja zavisi od sponzora ili da potenciraju da pripadaju strukturi koja nije bogata, mi ćemo imati problem. Potrebno je drugačije predstavljanje. Potrebno je da se umjetnost podigne na nivo radosti i životne sreće, da su umjetnici neko ko priča sa strašću, neko ko dobro živi od svog posla.
Mi imamo depresivne umjetnike, čast izuzecima, ali pojavu većine u javnosti percipiram kao pojavu deprimirane osobe, nezadovoljne podrškom I razumijevanjem društva.
Opet, iz sfere komunikacija znamo – pozicija zavisi od samog aktera – ne mogu da očekujem da me drugi voli i percipira dobro ako se sama nijesam potrudila da dam svoj doprinos da me neko tako vidi. Ključni problem ovih prostora što je umjetnost percipirana kao nešto što nije neophodno društvu.
Djeluje protivrječno, a ipak kao začarani krug - umjetnici su sami sebe stavili u zonu nad, poručujući - ne volite nas i ne razumijete, onda nijeste spremni da platite umjetnost, a nama toliko toga treba za egzistenciju.
ANALITIKA: Sa kojim stereotipima se “obračunavate” na na slikama, i da li to uopšte tako doživljavate
VUJOVIĆ: Prvo što mi pada na pamet su raznorazne slike žena u bolu u grču, u suzama i nesrećne. Ta je tematika svjetlosnim miljama daleko od moje interesne sfere u umjetnosti. Ono što ja doživljavam i slikam je sušta suprotnost. Između teškog, tamnog težačkog sukna i mrežastih čarapa sa šavom na nekoj dugonogoj biram ovo drugo, hvala.
ANALITIKA: Vaša imaginacija, Milka, očigledno ne podliježe stereotipima….
VUJOVIĆ Nekada ću se, možda, dotaći starosti …. Kao teme. Ne bježim od toga, možda nekada počnem da slikam starice jer zaboga, svi mi starimo. Ovo je sada - određeni trenutak - slikam zrele samosvjesne žene.
Dešava se, naravno, da me rastuže neke životne priče, nesreće, ali nikada nijesam naslikala sliku nesrećne uplakane ili ponižene žene. Ne mogu, prosto to ne može da izađe iz mene. Slavim slobodu žene i muškarca i radost življenja. Mogla bih da napravim program za neku hedonističku stranku (smijeh)
Tamo i ovdjeANALITIKA: Ima i muško ženskih odnosa na tvojim platnima, tango je primjer strastvenog zagrljaja?
VUJOVIĆ: Ima takvih slika na izložbi - muškarca i žene u zagrljaju, plesu, a ima i jedna slika ( “...Tamo i ovdje” ) koja se u likovnom smislu poznavaocima neće možda učiniti uspjela. Namjerno sam odsjekla polovinu lica žene koja je potpuno u uglu, a muškarac je vidljiv cjelovito. Prosto je ta žena sama htjela da pobjegne, da se sakrije i onda sam joj namjerno jedan dio lica oduzela, naznačavajući time kretnju odlazaska iz razgovora. Oboje drže po jednu igraću kartu, to su njihovi ulozi - njena je sakrivena dok se njegova jasno vidi – ne zna se ko će da pobijedi. Ona krije svoju kartu i polako se udaljava. Tajna ostaje.
Ima slika i gdje su okrenuti jedno ka drugom, ima takođe i gdje su dvije tri žene sa muškarcem - on im je intrigantan, opet postoje na slikama i muškarci kojima je žena intrigantna.
Volim tu vrstu dijaloga, odnose između muškaraca i žena koji mogu biti romantični, gotovo pastoralni i opet sa druge strane neka dublja priča. I ova slika je jedan od primjera kako radim ono što volim bez obzira što bi neko rekao – što je odsjekla polovinu glave?
PAVIĆEVIĆ: Počela sam radeči različite projekte, da razvijam ženski princip iz nužde. To je proces koji je neminovnost. Iako sam radila duplo više od nekog kolege muškarca, možda sam imala manje prohodnosti, možda mi je bila dodatno smetnja ako sam još fina ili lijepa (paradoksalno), pa sam još bila sposobna i pametna, što se ne očekuje, i još ti se sve to servira kao mana a ne kao prednost .
Isto tako sam shvatila da i muškarci prolaze kroz proces, ne mogu da se preobrate preko noći – njih su njihove majke i babe vaspitavale, gledali su neke modele i ne mogu ni oni u jednoj generaciji da promijene stavove, jer su i žene pomogle utemeljivanju svoje pozicije, pristajale su… E to je sad ono … Milka ne pristaje i tako djeluju njene slike, a skretanjem pažnje na ženu paćenicu Crnogorku mračnu zapravo vraćaju nas u neku percepciju koja sada već nije realna.
Milka pozitivnim primjerom afirmiše žene, demonstrirajući: ‘’Meni je dobro i okej sam ‘’.
ANALITIKA: Na slikama ima dosta neobičnog kadriranja, drugačijih perspektiva koje sugerišu živost, pokret. Da li možete da vidite svoje žene, u pokretu kao animirani film sa tajnim životom kretnji, u magičnim prostorima, da se zavrte i kažu eto mogu da budem skoro stvarna ...
VUJOVIĆ: Pokreti jesu tu dok slikam ali i poslije…. Mogla bih, sviđa mi se ideja.
Fotografije: Privatna arhiva
