U fokusu filma su tri pirče o ocu i sinu u tri vremenska razdoblja: pred kraj Drugog svjetskog rata, u vrijeme pada Berlinskog zida i nakon raspada Jugoslavije. U svakoj od priča, otac i sin će se naći u osobenim, graničnim situacijama, u kojima dolazi do preispitivanja sopstvene egzistencije.
Ova filmska priča biće prikazana i večeras u 20:30 sati na Sceni 213 u Nikšiću. U intervjuu za Pobjedu, reditelj i direktor Crnogorske kinoteke Andro Martinović govori o ključnim aspektima filma, teškoćama u njegovom nastajanju, ali i o skorom useljenju Kinoteke u adaptiranu zgradu bivšeg Doma vojske i problemima koji su pratili ovu ustanovu kulture
POBJEDA: Zašto se crnogorska premijera morala čekati toliko dugo, budući da je film svjetsku premijeru imao u septembru u Montrealu?
MARTINOVIĆ: Više je činilaca uticalo na to da od tog prvog prikazivanja do projekcije filma pred crnogorskom publikom prođe nešto više vremena od uobičajenog. Naš plan je bio da film predstavimo u decembru prošle godine, kada smo imali ljubaznu ponudu organizatora da otvorimo Festival filmova o ljudskim pravima ili da to bude u okviru Podgorica film festivala. No, smatrali smo da bi bilo svrsishodno da se odmah potom film nađe na bioskopskom repertoaru, ali tada je došlo do problema sa usklađivanjem datuma. Željeli smo da ostavimo prostora za drugi crnogorski film, koji je već bio najavljen, a potom se i Lazar Ristovski, kao neko ko igra važnu ulogu u filmu i naš je koproducent, zatekao u obavezama oko filma koji je producirao i na kojem je je radio više godina. Ispostaviće se da nije bilo jednostavno pronaći novi termin.
POBJEDA: Ima li to veze i sa nepostojanjem adekvatne bioskopske sale, koja nije Sinepleks?
MARTINOVIĆ: Podgorici nedostaje kino u kojem bi se kreirao program drugačiji od onog u komercijalnom lancu bioskopa. Zanimljivo je da je to bio jedan od najčešćih odgovora u anketi koja je nedavno sprovedena među mladom populacijom. Nesumnjivo je da bi ovom filmu više odgovarao takav prostor, nego da se nađe između filmova kao što su „Marvelovi osvetnici“ i „Dambo“. Sa druge strane, Sinepleks je u izvjesnom smislu očuvao ideju bioskopa onda kada su druge sale zatvarane usljed strašnog društvenog nemara, a moram da istaknem da sa ekipom u Podgorici imamo višegodišnju prijateljsku saradnju i filmofilsko razumijevanje.
POBJEDA: Koliko ste zadovoljni prijemom filma od svjetske premijere do danas?
MARTINOVIĆ: Nastojao sam da se oslobodim tereta očekivanja i izvjesno vrijeme sam bio usredsređen na ono što je lično iskustvo u procesu rada na filmu. To je pokušaj da sagledate rastojanje između onoga što su bile polazišne zamisli i toga što smo napravili u okolnostima u kojima smo bili. Razumije se, kako takve stvari ne opterećuju i gledaoca, doživljaj filma je u neku ruku autentičniji i ne jednom pomogao mi je da se oslobodim određenih frustracija koje kao reditelj ponesete sa seta ili iz montaže.
POBJEDA: Zbog čega Vam je bila važna ova troslojna priča o ocu i sinu?
MARTINOVIĆ: Sjećate se Hičkokovog odgovora na pitanje da, kada bi imao priliku da snimi još jedan film, o čemu bi on bio? Oh, bilo bi to nešto sasvim novo, bio bi to film o ubistvu, o sumnji, nepravedno optuženom itd. Riječju, o onom što ga je zanimalo čitavog života... Neke stvari se same nametnu tokom razmišljanja o takozvanoj stvarnosti.
POBJEDA: Iz perspektive današnjeg vremena, zašto nam sve ovaj film može ili mora biti blizak?
MARTINOVIĆ: Vjerujem da bi na to neko drugi mogao bolje odgovoriti. Pokušali smo napraviti film koji ima ta dva fundamentalna plana: plan priče i plan izraza. Nadam se da će vam film držati pažnju i donijeti ono estetsko iskustvo koje je imanentno kinematografsko.
Cijeli intervju pročitajte u današnjem izdanju Pobjede
