Fenomen koji je uticao na identitet žene

Na tragu ovakvog zapažanja su i zvanični podaci sa teritorije glavnog grada koji govore da je u minuloj godini, u Podgorici sklopljeno 683 braka, od čega su svega 75 žena svom prezimenu dodale suprugovo, dok su 22 zadržale svoje, a ostale su uzele muževljevo prezime.

Inicijalna žrtva

Očito da, u društvu kakvo je naše, kako nekada, tako i danas, fenomen da su do skoro žene gotovo isključivo prilikom sklapanja braka uzimale muževljevo prezime, ne navodi na razmišljanje, a još manje na analizu - kako je takva pojava, kroz vrijeme, mogla uticati i uticala na identitet žene, njenu ličnost i, u konačnom, na poziciju u društvu i pravu. Muškim očima gledano (kako se oduvijek i gledalo na ovim prostorima), svako razmišljanje na pomenutu temu, moglo je i moralo biti okarakterisano kao pogrešno ili u najboljem slučaju izlišno.

Radović objašnjava da se u patrijarhalnim i tradicionalnim sredinama uzimanjem supružnikovog prezimena „ukazuje“ na poštovanje supružnika i njegove porodice ,,te nije rijetko da, za žene koje su zadržale svoje ili svom prezimenu dodale supružnikovo,  možemo čuti: „šta će ti osoba koja ne poštuje tvoju porodicu?“ ili „ kako možeš da očekuješ da ona bude sa tobom u braku kada nastanu problemi, ako nije željela ni prezime da promijeni?“. Može se reći i da se odluka o zadržavanju sopstvenog prezimena čak smatra i sramotnim činom“.

- Odbacivanje sopstvenog prezimena ne znači samo spremnost da se prihvati „nova“ porodica i partner, već upravo to možemo nazvati inicijalnom žrtvom koja bi trebalo da pokaže/ukaže koliko je žena koja će „nastaviti lozu“ spremna da se žrtvuje/potčini novoj porodici i svim njenim članovima u budućnosti – navodi naša sagovornica.

Aktivistički čin

Ona ističe da je vjerovatnoća da će žena uzeti muževljevo prezime veća, što je struktura stanovništva manje obrazovana ili siromašnija, uz izraženu tradicionalnost.

- Broj žena sa dodatim prezimenima u većim gradovima je nešto veći, no one koje zadrže svoje su i dalje rijetkost. Uzimanje supružnikovog prezimena nekad se smatralo obavezom, a sada je više motivisano potrebom da se partneru ispuni želja. Emancipacija i osavremenjivanje društva, a naročito osnaživanje žena, u budućnosti će doprinijeti da žene odluku o prezimenu, koje će nositi nakon stupanja u bračnu zajednicu, donose shodno svojim htjenjima i željama. S tim što je to jedan veoma dug proces, s obzirom na to obzirom da i dalje govorimo o patrijarhalnom društvu – primjećuje Radović.

Žene koje zadrže svoje prezime, kako navodi, imaju izražen osjećaj za sopstveno postignuće i svijest o tome da ne žele da učestvuju u patrijarhalnoj tekovini društva.

- Zadržavanje sopstvenog prezimena u Crnoj Gori se može predstaviti i kao svjesni ili nesvjesni aktivistički čin, jer je u pitanju suprotstavljanje izboru i mišljenju zajednice i društva u cjelini. Međutim, to istovremeno ne znači da žene koje promijene prezime nemaju osjećaj za sopstveno postignuće ili da nemaju/imaju svijest o sopstvenom identitetu, već da samo nesvjesno ili svjesno ne žele da ulaze u bilo kakav vid sukoba sa okolinom po tom pitanju – kaže Radović.

Patrijarhalno ustrojstvo

Napominjući da je mijenjanje prezimena prilikom sklapanja braka samo dijelić prihvatanja patrilinearne tradicije i prećutno pristajanje na napravdu i autoritet, filozofkinja, kulturološkinja i teoretičarka roda Kristina Bojanović ističe da se postavlja pitanje kakav je zapravo položaj žena i u kakvim one to uslovima žive, kada se moraju, prinudno ili ne, „štititi” takvim odlukama, i do kakvih posljedica to dovodi. Ona ocjenjuje da je jedan od glavnih razloga postojanja i istrajavanja ovog fenomena patrijarhalno ustrojstvo crnogorskog društva, prihvatanje muške i muškocentrične norme kao superiorne (često i jedine), a potom i nedostatak znanja, edukovanosti, nestajanje samopoštovanja, negiranje vrijednosti ženskog identiteta, itd.

- Tradicionalno se daje prednost muškoj u odnosu na žensku djecu, podrazumijeva se da se ženska djeca odriču prezimena i porodične imovine, tradicionalno je da je žena uvijek drugo(st) i uvijek tuđa. To je dio zatvorene kulture i pogrešnog vaspitanja, koji odvajkada podrazumijevaju i nameću žensku inferiornost, koju žene često nekritički prihvataju i ćutke je uzimaju kao svoje samoodređenje – kazala je Bojanović.

Ona ističe i da je u patrijarhalnom društvu kakvo je crnogorsko, pritisak na žene višeslojan i obuhvata gotovo sve segmente njihovih života.

- I same žene su uglavnom patrijarhalno vaspitane i, nekad svjesno, nekad ne, prihvataju obrazac kojim se nameće princip višeg vrjednovanja svega što je muško, bilo da je to uzimanje prezimena, rođenje muškog djeteta, podjela na „jači” i „slabiji” pol i slično. Kroz vjekovno usađivanje tog načela, ženama je nametnuto da osjećaju krivicu zato što su žene, da na neki način nemaju vrijednost i značenje, da su „tuđe vlasništvo” i da im je identitet uvijek determinisan pripadanjem nekome (muškarcu). Kao da žena nema identitet per se, već se odvajkada definiše samo relaciono (i to uglavnom kroz tri kategorije: supruga, majka, sestra) – objašnjava Bojanović.

Put do promjene percepcije

Promatrajući etimologiju i značenje termina ,,udati se“ i ,,oženiti se“ Kristina Bojanović primjećuje da je u oba slučaja žena objekat.

- Kad se udaje, ona se daje-u, daje se(be), ili biva oženjenom. Nikad nismo čuli da se neka žena omuži, ili da se neki muškarac uda. Uvijek je sve protiv nje, uključujući sâm jezik/diskurs. Uvijek žena mora da bude udomljena, odomljena i zadomljena. Dok god budemo pristajali na glas autoriteta, i zaboravljali da autoriteta nema ukoliko se na njega ne pristane, dok god tradiciju budemo poimali kao neprikosnovenu, nepromjenjivu i neupitnu vrijednost, dok god postupanjem, pa makar i simbolički, učestvujemo u kultivisanju i širenju patrijarhalnih obrazaca i zapovijesti, učestvovaćemo u napravdi koja se nanosi ženama. Kad dokučimo promjenu percepcije i kad žene shvate da ništa ne moraju zarad ničega/nikoga, na putu smo emancipovanog i ravnopravnog društva. A u takvom se društvu ne raspravlja o prezimenu i njegovoj datosti, dodatosti ili uzetosti – kazala je Bojanović.

Savremenost i emancipovanost, kako dodaje, sobom nose i određeni postotak žena koje zadržavaju svoje ili dodaju suprugovo prezime, ali ta minornost ne može da promijeni suštinu problema, niti da istisne „običaj” koji je žene doveo do toga da se definišu posredstvom, to jest kroz nešto/nekog drugog.

- Napomenula bih da u nekim slojevima društva i sredinama u Crnoj Gori i dan-danas žene bivaju oslovljavane ne svojim imenom, već prisvojnom varijantom muževljevog imena (na primjer: ako se suprug zove Čedo ili Samir, žena je čedovica, odnosno samirovica) – primjećuje Bojanović.

Ženski identitet unaprijed otpisan

Postoji ono ukorijenjeno, običajno, što se često prećutno odobrava, da smisao postojanja porodice ipak leži u njenom nastavljanju koje potiče s muške strane. Time se, ističe Kristina Bojanović, ,,čini da je ženski identitet kao takav unaprijed već otpisan, a to otpisivanje događa se u izvjesnoj mjeri onoga trenutka kad se jednim performativnim činom (činom sklapanja braka) žena potpiše drugačije”.

- Shodno zakonu, i muškarac može da promijeni svoje ili da doda suprugino prezime, ali takvi predlozi su kod matičara, prilikom sklapanja braka, uvijek samo predmet šale. Žene su te koje se odriču pređašnjeg identiteta, i tu niko ne vidi ništa sporno, pa često ni one same – navodi Bojanović.  

Emancipacija izborena samo nominalno

Govoreći o pojmu rodne ravnopravnosti na ovim prostorima, Kristina Bojanović konstatuje da, iako Ustav Crne Gore garantuje jednakost muškaraca i žena, princip rodne ravnopravnosti se u praksi vrlo malo ili nikako ne ostvaruje, dok je emancipacija izborena samo nominalno, ali ne i esencijalno.

 - Trebalo bi da je zakon jednak za sve, što (teoretski) i jeste, no kada se to prenese na svakodnevni teren, jasno se vidi da je Crna Gora daleko od zemlje koja poštuje ženska ljudska prava, bilo da je u pitanju adekvatno kažnjavanje nasilja u porodici, zabrana rodne diskriminacije na poslu, seksualno uznemiravanje i slično, ili pak uvođenje specijalnih mjera protiv nasilja, zaštita žena i djece, regulisanje odnosa među partnerima itd. Čini se da su sva politička tijela koja su stvorena ne bi li se ostvarila rodna ravnopravnost u Crnoj Gori, tek birokratski mehanizmi posredstvom kojih se želi „ugoditi” evropskim zahtjevima i standardima i ispoštovati nužna forma za ulazak u EU, ali ne i suštinski promijeniti nezavidan položaj i tretman žena na svim nivoima u crnogorskom društvu – jasna je Bojanović.

Transformisati rodni sistem

Da bi u perspektivi došlo do korjenitijih i istinskih promjena, Kristina Bojanović ocjenjuje da mora doći do promjene rodnih uloga, obrazovnog sistema, socioekonomskih uslova koji podrazumijevaju kvalitetan i dostojanstven život, što su, kako objašnjava, nužni faktori emancipacije.

- Neophodno je korjenito transformisati rodni sistem i proces, odnosno pretvoriti autoritarni patrijarhalni sistem u rodni, a uspjeh toga zavisi od organizacije kulture, društva i ekonomije, kao triju glavnih pretpostavki koje uokviruju rodnu perspektivu u Crnoj Gori. Samim tim bi i na problematiku promjene prezimena bila bačena nova svjetlost, i žene, a i društvo uopšte. Razumjeli bi da to nije nužnost i obaveznost – navodi Bojanović.

Čuvanje identiteta

Ipak, novije vrijeme svjedoči da je veći, iako nedovoljan, broj žena koje odlučuju da prilikom stupanja u brak, zadrže svoje ili dodaju muževljevo prezime. Taj broj je toliki da se, ako ništa, više ni statistički ni suštinski, ne može smatrati incidentom. Psihološkinja Varja Kadić-Pejković navodi da su razlozi što žene češće donose ovu odluku različiti, od očuvanja ličnog, profesionalnog identiteta, do nepovjerenje u instituciju braka. Međutim, kako dodaje, koliko god se govorilo o rodnoj ravnopravnosti, kada se pomene prezime, ,,vidimo zapravo koliko daleko, odnosno sporo idemo i gdje smo stigli“.

-Odluka da se zadrži prezime predstavlja pritisak za oba supružnika, žena se često okarakteriše kao neko ko želi da odskače, donosi odluku iz pomodarstva, ili ne poštuje porodicu u koju ulazi, dok je muškarac ,,manje muškarac“ ukoliko takvu odluku prihvati. Samo visok nivo samosvijesti odolijeva ovakvom pristisku – navodi Kadić-Pejković.

Ona podsjeća da je prije patrijarhata postojao matrijahat, te da se u nekim kulturama i zemljama kao što su Italija, Španija, zemlje Južne Amerike, jevrejska zajednica... ovo pitanje ne postavlja, već podrazumijeva.

Prilikom ove odluke, kako ističe, važnu ulogu igra porodično okruženje, način vaspitanja i odrastanja, sistem vrijednosti, te problem nastaje kada se sistemi vrijednosti supružnika ne podudaraju, a partneri nijesu spremni na kompromis i poštovanje prava drugog.

- Za neke žene promjena prezimena nije pitanje, to je tradicija i o tome se ne razmišlja, neke smatraju da je to nova etapa u njihovom životu, za neke je društveni status, dokaz ljubavi itd. Kako god, kad govorimo o ovom fenomenu valja napomenuti da je jako važno da postoji nesmetana sloboda izbora, jer samo ona donosi autentičnost, iskrenu odluku, ljubav, sreću i mir – kazala je Kadić-Pejković.

Ostvarenost i prepoznatljivost

Matičarka Slobodanka Jelenić iz dugogodišnjeg iskustva primjećuje da su žene koje najčešče zadržavaju svoje prezime one koje su ostvarene u poslu i time prepoznatljive, visokoobrazovane ili pak ne žele da se porodično – djevojačko prezime izgubi.

- Ono što sam primjetila je da kada matičar/ka postavi pitanje oko izjašnjavanja u vezi prezimena prisutni s pažnjom iščekuju odgovor. Kako god, uvijek se poštuje odluka mladenaca. Ako bih se osvrnula na neki duži vremenski period unazad, moglo bi se reći da se broj žena koje su zadržale svoje prezime ili svom dodale prezime supruga povećao – kazala je Jelenić.

Ona, kao kuriozitet, navodi da je bilo slučajeva i da je suprug uzeo prezime supruge, ali gotovo isključivo kod romske populacije.

 Ivana Krunić, Pobjeda

Fotografije: Privatna arhiva, Mojasvadba.net