Rođena je sa rijetkom vrstom mladeža, nevusom, duž cijele lijeve strane lica. Mladež je bio ogroman, tamnobraon boje, pun dlaka.
Mama je se nikada nije stidela. Od prvog dana je sa njom izlazila ‘u svijet’, a ljudi su naravno prilazili, zagledali, raspitivali se, a bilo je i onih koji su pitali mogu li da pipnu. Bilo je i onih koji su okretali glavu, bježali na drugu stranu ulice.
Vrtić i osnovnu školu naziva periodom pakla. Stalno su je zapitkivali zašto ona ima toliki ožiljak, a oni nemaju, kada će moći da ga “skine”, da li on može sam da “spadne”, da li ona taj ožiljak “skida” pred spavanje, pa ga ujutru ponovo “stavlja”…Dodjeljivali su joj razne nadimke: “nakaza”, “životinja”, “čudovište”
Prilikom pripreme dječije predstave za kraj godine u vrtiću, nije imala partnera za ples u grupi, jer ih je bio neparan broj. Vaspitačici je bilo lakše da je ne stavi u predstavu i kaže da će učestvovati ‘drugi put’. Kada je došla kući i to ispričala majci, ona je riješila da raspravi sa vaspitačicom.
Djeca su saznala da Marina isti ožiljak kao na licu ima i na leđima i riješila da to provere, opkolili je u dvorištu i tražili da skine majicu, ona nije htjela, djeca joj skinu majicu i počela da se rugaju njenom ožiljku. Stajala je bez majice u dvorištu vrtića potpuno posramljena. Majci je rekla tek nekoliko godina kasnije.
Prvu operaciju odstranjivanja mladeža Marina je imala sa godinu dana. Sama operacija bila je rizik zbog anestezije, intubiranja…
Iz operacione sale, poslije nekoliko sati strepnje i bojazni kako će se sve završiti, malena Marina iznesena je sva uvijena u zavoje. Mladež je ulonjen sa lica, ali je veliki dio kože presađen sa slabinskog dijela leđa, a manji deo i sa unutrašnje strane butine.
Ljekari su upozorili majku da je nekoliko narednih dana ključno i da zavoji ne smiju da se pomjeraju. Međutim, sve to ispod je jako svrbelo i bilo je teško bebi objasniti da mora da miruje. Iako su joj u jednom trenutku čak i vezali ruke za krevetac da se ne bi češala, vazduh je ipak nekako pronašao put kroz zavoje. I morala je da uslijedi nova intervencija. Kako međutim, više nije bilo moguće presaditi tako veliko parče kože, ljekari su morali da izvlače vazduh ispod presađenih slojeva.
Uspjeli su donekle da saniraju ranu, ali su joj ipak ostale neravnine na ožiljku koje su i danas vidljive. Ipak, cilj je postignut, mladeža više nije bilo. Ali ostao je ožiljak, na licu i na srcu jedne devojčice.
U školi, djeca su je ponovo izbegavala i ona nije imala s kim da se druži ni na odmorima. Žudeći za trenutkom pažnje, Marina je drugarima radila domaći, kupovala razne sitnice, samo da bi je neko pogledao.
Sa 14 godina nastaje prekretnica u njenom životu. Do tog trenutka je na svaku uvredu, ružnu reč ili pogled reagovala kao i svako nesigurno dijete – povlačila se, ćutala, plakala u majčinom zagrljaju – sve do jednog običnog dana i zbog jedne ‘obične jakne’.
Čeka se početak časa kod razredne, svi sjede u klupama, Marina stavlja jaknu na klupu, prilazi dečko iz odeljenja i baca je na pod. Marina podiže jaknu i vraća na klupu, a on izgovara: ‘Izvini, nisi ukapirala da tvoja jakna ne može da stoji tu?’
Tada je prvi put progovorila i pitala ga gdje to piše da njena jakna ne može da stoji tu. On je ponovo baca, a ona sada već glasnije odgovara: ‘Moja jakna će da stoji tu!’ Cijeli razred je u neverici jer ‘Marina je progovorila!’
Ni sama nije vjerovala da je to uradila. Odmah je bila svjesna da se ne radi o jakni i jedva je čekala da dođe kući i da kaže majci da je uspjela.
Tada je prvi put ustala protiv društva, nepravde, ugnjetavanja, odbacivanja. To je bio preokret i tada prvi put staje pred ogledalo I kaže sebi ‘lijepa si’. Prvi put u životu.
Tada se sve promijenilo. Počinje da sklanja kosu s lica, više ga ne pokriva. Počinje da se smije, da upoznaje ljude oko sebe. Upisuje srednju školu u kojoj sve počinje suprotno, predstavlja se svima sa stavom, sigurnija i odmah čitav život postaje drugačiji.
U srednjoj školi stiče prijatelje, druži se i njen život se menja iz korena. Počinje da shvata da želi da pomogne i drugima da izgrade samopouzdanje, za koje shvata da je izuzetno značajno u životu svake osobe.
Svoje višestruke talente i danas gaji, crta, bavi se muzikom… Poslije srednje škole odlučila se ipak da studira jezike, upisala turski na Filološkom u Beogradu. Danas dijeli ljude na dobronamjerne o zlonamjerne. Oni koji je pitaju iz čiste radoznalosti i one koji bi htjeli da joj pomognu.
Od trenutka kada je doživjela preokret željela je da to svoje iskustvo podeli sa drugima, da im pomogne. Prvi put se aktivirala na Teen Talku, za koji se sama prijavila. Govorila je na panelu o samopouzdanju, o tome kako ga je stekla i kako ga zadržati. Kaže da joj je to jedna od najbitnijih stvari u životu.
Pogledi, uvredljivi komentari i pitanja i dan-danas postoje.
Ipak, prepoznatljiva je po osmehu, koji ne skida sa lica. Često je opisuju kao “to je ona djevojka sa velikim ožiljkom na licu što se stalno smije” Želi da stane na put diskriminaciji, da utiče na to da prestanemo da vrednujemo i procjenjujemo ljude na osnovu fizičkog izgleda.
