Za Analitiku, Perović naglašava da je problematika žena u svijetu sedme umjetnosti na konferenciji u Zagrebu bila obuhvaćena nazivom „50/50 do 2020“. Između ostalog, kaže, saglasna je sa jednim od zaključaka konferencije koji glasi - žene moraju biti zastupljenije na mjestima odlučivanja - u komisijama, kao selektorke festivala, tj. među onima koji biraju i prelamaju.
-Dobro je da se priča o kvotama, jer se mora odnekud krenuti. Ali, kvote u našem specifičnom poslu ne smiju napraviti kopromise kada je riječ o kvalitetu – ocjenjuje Perović.
Pionirski poduhvati
Povlačeći paralelu položaja žena u svjetskoj filmskoj mašineriji sa stanjem autorki u crnogorskoj filmskoj zbilji, Perović podsjeća na važnu činjenicu - da je kod nas kinematografija kao sistem tek uspostavljena.
-A u bilo kojim pionirskim poduhvatima za koje nema puno novca, žene su uvijek važan segment. Tako da kod nas situacija jeste specifična. Bila bih nepoštena ako bih prenebregnula činjenicu da sada završavam treći film... i da sam žena. Ali, prije svega, mislim da je to splet okolnosti u kojem muške kolege ne bi bile „dovoljno lude“ da uđu u projekte na takav individualni entuzijazam, koji nije samo moj, već je i muško-ženske ekipe. U svijetu je slično. Jedino u Švedskoj nije tako. I tamo su kvote pomogle za veću vidljivost odličnih filmova koje su radile i žene – naglašava naša sagovornica.
Pravo na grešku
Što se tiče vidljivosti i zastupljenosti, na službenoj web stranici konferencije https://www.womeninfilmindustry.com/ mogu se pročitati statističke zanimljivosti o učešću žena na važnim filmskim festivalima. Recimo, može se saznati da su u konkurenciji Kanskog festivala od 1946. godine samo pet odsto filmova režirale žene. Statistika Pulskog filmskog festivala još je nepovoljnija jer se od 1954. samo 2,7 odsto rediteljki našlo u takmičarskom programu.
Analizirajuću položaj žena u filmskoj industriji danas, Perović ističe da je jedan od zaključaka konferencije bio i taj da „autorke još i imaju neku šansu za debitanski film“.
-Ali, ženske greške se tretiraju drugačije od muških. Poenta, i jedan od zaključaka, leži u tome - da i mi imamo pravo na grešku. Tu se ne radi o nekim posebnim pravilima, već samo o istom tretmanu uspješnih i manje uspješnih filmova. Ali, to je u svakoj oblasti slično. U nekima još i gore. Samo što se o filmskim autorkama više govori jer smo po prirodi posla prisutnije u javnosti, a samim tim je i veća mogućnost da se čujemo – ocjenjuje Perović.
A veću priliku da se „vide i čuju“ ove godine imale su filmske autorke na Berlinalu, gdje je skoro polovina filmova u takmičarskoj selekciji bila sa ženskim rediteljskim potpisom. Perović smatra da je to rezultat i izbora filmova i posljedica kvota i pokreta „Me too“.
- Berlin je progresivan festival. A svakako da su se i režiserke i producentkinje probudile. I postavile se drugačije u priči da je „film muškog, a industrija ženskog roda“, a to je bio još jedan od naslova panela konferencije – naglašava naša sagovornica.
Grudi
U kontekstu ženskih priča, važno je podsjetiti da je Perović nedavno pred crnogorsku publiku izašla sa mini serijom „Grudi“, koja je prikazana na TVCG, a početkom marta biće emitovana i u Srbiji. Osim što je režirala ovaj po mnogo čemu značajan projekat (za koji upravo završava i film), Perović je i koscenaristkinja (sa Vladislavom Vojnović) te priče koja pokreće važnu temu u našem društvu - borbu protiv kancera dojke. Moto „Grudi“ glasi – svaka žena ima pravo da sa svojim životom radi šta želi, što je, kako je izjavila, samo po sebi donekle bajkovito. Na pitanje zašto tako misli, dobili smo zanimljiv odgovor.
-Jedan kolega čeka trećeg sina. Nije Crnogorac. Uspješna i emancipovana sestra, majka i žena ga pita: „Priznaj da želiš da treće dijete bude kćerka? To je ona posebna veza: kćerka - otac“. On odgovara: „Pa da kada poraste prolazim s njom kroz vječitu dilemu-posao ili porodica, da bude majka ili da se bavi poslom koji voli?“ Bio je to i duhovit i tužan odgovor osviješćenog oca, koji sam čula prije petnaestak dana. Te večeri bile smo nas tri u društvu. Sve majke, žene, umjetnice. Bilo je dugo i hranljivo veče po razumijevanju na razne teme. I sve tri bismo često gledale na sat s pitanjem - šta se dešava u kući? Muškarci uvijek misle šta se dešava sa njima? Većinski muškarci. To treba da naučimo od njih – poručuje Perović.
Kažem i tražim
Naša sagovornica, koja je i vanredna profesorka na katedri za Filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, tokom profesionalnih angažmana kaže da se nije suočavala sa problemima rodnih stereotipa.
- Na početku si egzotičan, a ako znaš kako ekipa te razumije. U prosvjeti je uvijek bilo žena, to je jedan od onih „poslova“ gdje (da se poigramo jedinim stereotipom) postoji raspust pa imaš vremena za porodicu. Najviše sam ih imala u privatnom životu. Kada muškarac ili dijete nema traženo razumijevanje, on/ ono regresira - u svađu, alkohol, prevaru... Podrazumijeva se da je žena ta koja treba da ima nadanaravne moći, kao majka ili kao partnerka - da „osjeti“. Od empatije ka drugima njoj ne ostane ništa za sebe. Nisam ta vrsta žene. I meni treba vrat da mi okrene glavu.Tražim - nekad dobijem, nekad ne. Ali sam tražila. Ne tražim skupe cipele, da se našalim sa stereotipom, nemam migrenu (još jedan stereotip), ali nazovem stvari pravim imenom. Ljudi (i muškarci i žene) ne vole istinu. Mislim da mogu da je podnesem. Tako se borim. Kažem i tražim. I privatno i poslovno – ističe Perović.
Glava i vrat
Junakinje njene serije „Grudi“ obrazovane su, porodične, ispravne, udate, neudate žene... ali, kako je kazala, i žene sa greškom koja se da ispraviti. Kinematografije se uglavnom bave ženama koje pomažu muškarcu da popravi grešku, a naša sagovornica tu ulogu u seriji dodijelila je muškom liku.
-Muškarci nam nekada i pomognu, a da to ne urade svjesno. Ta vrsta „nesvjesti i šarma“ kod suprotnog pola, uvijek mi je inspirativna i zavodljiva. Bilo da je fiktivna, bilo da je realna. Makar u prvoj fazi. Ili, u konkretnoj TV priči u tri ispričana dana. On im pomaže pomalo i zato što ne zna šta će sa sobom. Jer, tako mu se omaklo u životu. Ipak, na kraju, jedna od njih „odluči za njih oboje“. Meni su možda zanimljivije one žene koje neće da odluče umjesto muškaraca. Postoji i onaj stereotip koji naše anegdotsko mitske situacije sa ponosom ističu: „muškarac je glava, a žena je vrat - koji okreće glavu“. Ja želim da nam se dese glave koje mogu da se razumiju i prihvate i kada i na sitnice gledaju u različiti ugao. Ne želim da žene budu nevidljivi navigatori kroz muške i porodične živote. Ispravno je da to rade oboje, zrelo, odgovorno i sa radošću – smatra Perović.
Titula
U radnoj biogafiji naše sagovornice stoji, između ostalog, da je prva žena filmski i televizijski režiser u istoriji Crne Gore. Ova titula je, kako priznaje, prije svega „egzotična i dobra za novinske tekstove“...
- Primijete vas tako. A značila mi jeste, jer sam zbog toga bila u prilici da prva uradim neke stvari. Ali, mislim da je važnije biti dobar, a ne toliko prvi, u kontekstu godina. Mada, kada nije bilo drugih, onda se neminovno bavimo samo prvima. Pomoglo je – kaže Perović.
Režiserka dva nagrađivana dugometražna filma „Opet pakujemo majmune“ i „Gledaj me“, koji su prikazani na više od 40 međunarodnih festivala, ocjenjuje i to da biti filmski režiser/ka u Crnoj Gori nije više „egzotična životinjka, koja će van kaveza da hoda jedno ljeto“.
- U toj sferi situacija se promijenila. Dosta je urađeno. Ima filmskih reditelja, a ima i filmova više nego što naš prostor očekuje. U toj oblasti, zbog svega regulisanog u posljednje dvije-tri godine, napredovali smo. Pa, kada je bolje cjelokupnoj zajednici onda je valjda i ženama. Jer je žena dio zajednice, ne može mimo svega - konstatuje Perović.
Sebičnost i umjetnost
Od vremena kada je ona krčila put „iza kamere“ pa do danas stasale su, kaže, i neke nove generacije iz crnogorske filmske škole. Ima među njima dosta talentovanih režiserki. Njihova budućnost i mjesto u svijetu sedme umjetnosti, kako naglašava naša sagovornica, zavisi i zavisiće od njih, baš koliko i od muškaraca.
-Svakoj do njih je teže, zbog one muške anegdote: žena majka ili žena koja radi. Sreća sa mlađim generacijama je njihov egocentrizam ili sebičnost. Sebičnost je neophodna za umjetnost – smatra Perović.
Mladim koleginicama koje tek stupaju na filmske staze poručuje da budu vrijedne, da ih zanima to što rade, da rastu i ne posustanu.
- I da se ne boje. Da putuju, čitaju, gledaju...da budu mudre i prije svega svoje. To je savjet i mladim kolegama. Tu ne pravim razliku – kaže naša sagovornica.
Mentalne štake
- Ako je muškarac sam - on je za greote, ako je žena sama - ona je teška. Mada, možda bih radije birala da sam teška, nego „za greote“. Naravno da su tu i žene odgovorne. Ali, tu matricu su prihvatile da bi „opstale“ u muškom društvu. Da bismo imali zdravije društvo, treba muškarcima koji znaju da hodaju (u prenesenom značenju, naravno) da onemogućimo štake - mentalne štake koje im uvijek dodaju razne žene. Treba i da jednako pazimo kćerke kao i sinove. Jer, kao što je rekao kolega: svaka kćerka će u jednom trenutku da bude pred dilemom - biti ili ne biti. I da prihvatamo ljude kao osobe. Različite, ali prije svega osobe, sa grudima ili bez njih – kaže Perović.
Osjetiti granicu
U umjetnosti, prema njenoj ocjeni, rodni stereotipi su ipak blaži.
- Umjetnici su zaista rijetko šovinisti u bilo kom kontekstu. I ako jesu onda su često odbačeni od većine. To u umjetnosti nekako nije cool – kaže Marija.
S obzirom na to da je i njena kćerka u umjetničkim vodama, naša sagovornica ističe da sa njom dosta razgovara, ali da su rodno (ne)ravnopravni savjeti tu korisni kada je riječ u odnosima klijent- umjetnik, koji od pamtivijeka sadrži plasman umjetnosti.
- Tu je važno biti ponosan, osjetiti granicu i održati posebnost, a ne polomiti noge. Na prvu loptu kada osjetite uslovni prezir-što se kao žena trpate tamo gdje vam ne stoji, važno je da reagujete na pravi način. Ali, tu su savjeti uzaludni. To sam i ja kroz sopstevnu praksu učila. Ipak, razgovaram sa kćerkom. Poprilično – ističe naša sagovornica.
Sve duplo
Analizirajući način na koji bi žene generalno trebalo da se nose sa rodnim stereotipima, naša sagovornica ocjenjuje da one i dalje treba više da se dokazuju.
- Ne kažem da je to način borbe, ali žena sve treba duplo. Jer se od nje, da krenem od banalnih stvari, očekuje i da skuva ručak i da ode da radi i da je depilirana i dotjerana. Ako žena ima neopranu kosu odmah je „glibulja“. Odmah je „dijagonza“ u pitanju, a ne, recimo, nedostatak vremena. Mislim da treba prihvatiti antologijsku rečenicu od muškaraca (njihovu najpametniju), ono mitsko i čarobno: „Sad ću“. To znači - onda ću kada meni paše. Ima svašta da se nauči od muškaraca, ali sporo učimo - naglašava Marija.
Primjećuje i da je sve manje muškaraca i žena koji su srećni ili koji dobro funkcionišu.
- Tek povremeno su srećni (da ne budem „bajkovita“) skupa. Ženama je sada lakše da odu, makar onim finansijski nezavisnim, a takvih je na sreću sve više. „Slom“ patrijarhalnog sistema, uzrokovan je razvojem tehnologije. Više nam ne treba snaga, muška fizička, da bi npr. isjekli drva, mada je trebalo snaga fizičke i da bi se veš dobro oprao na ruke. U patrijarhalnom sistemu, muškarac je izdržavao porodicu, a žena je radila u kući. Obrazovanjem žena, i donekle jefitnijom ženskom radnom snagom (kao prije 150 godina) žene su voljnije i spremnije da rade. I u kući i van kuće. A muškarac zbog tradicionalnog sistema vrijednosti nije preuzeo kućne poslove. Ženska lijenost je neprihvatljivija od muške. Što ne znači da svi nijesmo lijeni ili vrijedni. Govorim o tradicionalnom kontekstu. Ali, slijedi nam emancipacija ili bolje razumijevanje. Jer, u kontekstu mušog nerazumijevanja, opet nismo uradili ništa – naglašava naša sagovrnica.
Preme njenim riječima, fali nam i međusobnog strpljenja.
- U cijelom tom kontekstu, žene takođe treba da budu pravične i da ne podilaze.To je veći zadatak, koji začetak ima još u porodici. Ne znam majku koja bolje ne razumije sina od kćerke, a koju opet uvijek bolje razumije otac. E, sada, pošto su očevi prisutniji u porodicama, jer često (ako rade) oba roditelja rade, pa možda je tu šansa za usklađena djetinjstva, u kojima su dječaci i djevojčice različiti, ali jedanko vrijedni – kaže Perović.
Volite kćeri
Što se tiče podizanja ukupne svijesti o tretmanu i položaju žena u Crnoj Gori, naša sagovornica smatra da, za početak, roditelji treba da vole kćerke i vjeruju u njih.
- Majke prije svega. Za početak. Zatim, osim filozofske priče i kritike i samokiritke, treba uvesti sve ono što ženi pomaže da funkcioniše i naglasiti da to nije „sramota“. Na primjer, na radnim mjestima i ustanovama, pripremljen ručak. Sve civilizovane države posjeduju menze, bilo na visokom bilo na radničkom nivou. Da žene ne jure da kuvaju i kupuju. Zatim, raditi na tome da je normalno da je i muškarac na porodiljskom ako žena radi i ima bolji posao od njega. NE svoditi ženu samo na mašinu za rađanje-uspješno i neuspješno. Ili, na porodični bensedin (lijek za smirenje ). Prije svega, nju treba jačati. Jer joj zakon daje sva prava, ali ih ona sama sebi i emotivno i društveno, uskraćuje – ističe Perović.
Među ženama koje su nju najviše inspirisale jedno ime posebno ističe.
- Kraljica Elizabeta. Bez nje, svega ovoga ne bi bilo. Zatim, Katarina Velika. Žene su rijetko vladale, ali kada su to radile bile su izuzetne. Marija Kiri, ali je i Pjer bio dobar partner, pa se ne računa. Sve AFŽ akitivistkinje, koje su se morale vratiti porodici šezdesetih kada se država i društvo obnovilo. Roza Luksemburg i ostale. I sve Marije koje su crkvene knjige protumačile na „svoju ruku“ – kaže Perović.
U filmskoj sferi, pak, izdvaja Džuliju Roberts.
- Zato jer se prva izborila da bude plaćena jednako kao muške kolege čiji filmovi donose istu zaradu. A i zbog prekrasnog osmijeha – iskrena je Perović.
Naša priča
Osvrćući se na žensku priču sa našeg podneblja (iz istorije ili svakodnevice) koju bi željela da prenese na veliko platno, Perović podsjeća da su se naše umjetnice bavile životima kćerki kralja Nikole, Ksenijom, Zorkom, ali i iz tradicionalnog diskursa u kojem je žena sačuvala ili održala sistem vrijednosti. Voljela bi, kaže, da postoji ženski karakter koji je uskladio i poziciju žene, majke i poziciju profesije.
- Neke žene koja nije morala da se osjeća krivom zbog bilo kakvog izbora koji pravi. Ne znam da li su naše pretkinje imale takve dileme i prije svega da o tome ostave trag. Zanima me koliko se svaka od tih značajnih i velikih žena bavila svojim „ženskim“. E, u tom kontekstu, bilo da je partiznaka ili princeza, voljela bih da „zavirim u žensku stranu njene ličnosti“. To bi mi bilo posebno inspirativno. Kao što su mi u „Grudima“, današnje žene sa običnim dilemama bile posebno inspirativne - kaže Perović.
