Realna slika
Serija Gorana Stankovića i Vladimira Tagića, podijeljena na 40 epizoda, čije je emitovanje nedavno završeno na RTS-u, nije oduševila samo publiku u Srbiji isporučivši realnu sliku života mladih koji, da bi se izborili za svoje mjesto pod suncem, moraju da pobijede gomilu problema. Nije ta tema usko vezana za Beograd, gdje se odvija radnja „Jutra“. To je i crnogorska priča, podgorička.
Glavni junaci serije „Jutro će promeniti sve“, koje igraju Nikola Rakočević, Jovana Stojiljković, Andrija Kuzmanović i Isidora Simijonović, na svakom koraku nailaze na nepravde, bahatost, „neregularnosti“, scene i situacije koje smo svi imali barem jednom u životu, u bilo kojoj životnoj dobi. Ali, većinom smo ćutali, ne pobunivši se.
I tako prolaze godine, a veliki broj mladih u Podgorici i šire, nakon završenih fakulteta ili „ispečenog“ zanata, nastavljaju da trpe one druge, koji misle da su popili svu pamet svijeta iz raznih razloga. Zato što imaju više novca, što su jači ili superiorniji u društvenom ili bilo kom smislu...
U četiri zida
Svako od nas poznaje barem jednu osobu koja ima problem na poslu zato što nije politički „podobna“ ili je na njeno mjesto došao neki tatin sin. Nekoga ko je odlučio da odustane od snova i napusti zemlju zato što nema podršku porodice. Nekoga ko je ušao u bračne vode, da ne bi bio drugačiji, ili onoga ko krije seksualno opredjeljenje zbog toga što ga naša sredina ne odobrava.
Koliko puta smo se osjetili jadno, bijedno i poniženo u situacijama na koje nijesmo mogli da utičemo i koje su se dešavale mimo naše volje? Koliko puta smo ćutali i zatvorili se u svoja četiri zida? Koliko puta smo odustali od snova? A zašto... Zato što se nijesmo suprotstavili. Zbog straha koji je sve više svojstven novijim generacijama.
Urbano čeljade
Podgoričani, odnosno Titograđani, bili su poznati po tome što se makar u mladosti nijesu bojali ničega. Stariji će vam reći da tadašnja mladež nije trpjela nikakav autoritet i da su goloruki branili i sebe i druge. I tada je bilo besparice, i nemogućnosti pronalaženja stalnog posla, i živjelo se sa roditeljima. Možda su jedino ljubavni odnosi bili drugačiji, pa se nijesu tako lako prepuštali strahovima, pritiscima familije i društva, iako je sve bilo mnogo konzervativnije i patrijarhalnije.
Sada nije lako biti mlad nigdje na Balkanu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, ni u Ljubljani, ni u Podgorici. Mlade muče iste muke odrastanja, problemi koje im ostavljaju roditelji i potraga za smislom života.
Zbog toga je serija „Jutro će promeniti sve“ dotakla mnoge Podgoričane, posebno one koji i dalje traže sebe.
Ali, pogodila je i druge koji su već prošli kroz te iste probleme, jer ih je podsjetila i opomenula da žive u doba kada je najteže biti urbano čeljade dok sa strane „pucaju“ recidivi socijalističkog razmišljanja i tradicionalnih ubjeđenja.
Ovo je vrijeme teško definisati, još teže u njemu opstati. Zbog toga bi se trebalo boriti za jutro koje će promijeniti sve.
Mirjana POPOVIĆ
