Muse je bend čija je muzika vjerovatno najsmjeliji, najluđi rok odrastanja generacija milenijalaca. Ipak, već deset godina ne liči ni na što drugo osim na sopstvenu parodiju.
Uzmimo, na primjer, ploču „Drones“ (2015) na kojoj Met Belami i ekipa nijesu ponudlili ništa osim besmislenu opsesiju dronovima i jeftinu metaforu manije proganjanja u modernom vremenu. I to utopljene u supicu promašenih stihova, poput ponavljanja „tvoje dupe sada pripada meni“ u singlu koji je, nekim čudom, govorio o tome kako je svaka vlast loša i makijavelistička.
Album „Simulation Theory“ je Belamijev pokušaj da donekle iskorači iz gomile plitkih banalština. On i ovog puta istražuje paranoju ravnu tehno-tripu iz serije „Mr. Robot“, s tim što u uvodnoj, moćnoj i zaraznoj „Algorithm“ Belami lamentira nad „kavezom simulacija u kom smo svi zaglavljeni“ i „algoritmima koji evoluiraju“.
Svu tu viziju tehnološke evolucije budućeg svijeta u kom se sve vrti oko nadzora, kontrole i pacifikovanja buntovnih ljudi – trebalo bi zanemariti. Umjesto toga, morali bismo prihvatiti „Algorithm“ kao pjesmu kojom će, gotovo sigurno, počinjati svi koncerti ovog benda u godinama koje slijede. Uz još nekoliko vrlo interesantnih i zaraznih, kao što je „Get Up And Fight“, koja je idealna za to da neki novi tinejdžeri otkriju bend.
Posljednja pjesma „The Void“ nosi ključnu ideju ploče: rađanje iz ništavila.
- Kažu da sunce umire i da svi ranjivi ne mogu da budu spašeni - govori Belami.
I prije nego što se zapitate radi li se tu o nekoj propaloj vezi ili gubljenju vjere u neku političku borbu i promjenu, on stigne da doda: „Ali, bebo, nijesu u pravu!“. Ta radost rađanja sunca u nekom novom, nevinom svijetu nošena je predivnim, moćnim gitarama, za ključni zaključak: Muse je ponovo pronašao sebe. S. S.
Ocjena: 71/100
