Piše:
Vladimir Maraš
Međunarodni sajam knjiga u Beogradu, 63. po redu, obilježila su tri izdanja: „Aleksandar od Jugoslavije“ Vuka Draškovića, „Šta mi treba“ Nemanje (Emira) Kusturice i neočekivano iznenađenje, ali samo za neupućene – „Moj potpis“ Kristine Kije Kockar, novovaspostavljene rijaliti zvijezde i potencijalno budućeg rol-modela djevojaka sa balkanskog prostora.
Gospođa Kockar bivša je stjuardesa i pobjednica prvog ciklusa rijaliti programa Zadruga, emitovanog na TV Pink, prošle i dijelom tekuće godine. Dakle, u ovom sistemu vrijednosti ovo je veoma respektabilan portfolio.
*****
Samo da podsjetim, u finalnoj večeri Zadruge, SMS glasovima (koji i nijesu bili tako jeftini) ugurali smo vlasniku fleke od medija četiri-pet miliona eura. Koliko me sjećanje služi, makar 20 odsto tog iznosa dodali su braća i sestre, građani i građanke države Crne Gore, u namjeri da u tom opskurnom programskom konceptu, koji uspješno balansira na ivici zdravog razuma, „poguraju svog kandidata“, ko god to bio.
Kako saznajemo, gospođa Kockar u međuvremenu postaje stručni član žirija vanvremenskog projekta Pinkove zvezdice, gdje se mladi i talentovani ljudi predstavljaju i nude osobi poput nje na ocjenu. Zaista da joj čovjek pozavidi. Ali, nije ona kriva što je upravo nju, takvu kakva jeste, produkovao sistem koji vodi ka kompletnom kulturološkom uništenju svih prostora dokle dopire.
Roditelji šalju tu djecu ne shvatajući da se radi o odlično kamufliranom „estradnom podvođenju“, nadajući se da će potomstvo riješiti i mnoštvo njihovih životnih, svakodnevnih problema. Kad počnete sopstveno dijete da posmatrate kao estradni projekat i potencijalni medijski proizvod, onda je stvar izgubljena.
*****
Činjenice neumitno govore da smo i mi u Crnoj Gori postali robovi srpskog medijskog prostora, bez neke značajne šanse da se izvučemo iz tog živog blata.
Dvije nacionalne televizijske frekvencije u našoj zemlji su u vlasništvu medija iz Srbije. Neke od najslušanijih radijskih stanica su izvorno sa srpskog medijskog prostora. Svi oni, i televizijske i radio stanice, trude se iz petnih žila da se prikažu kao crnogorski medijski proizvodi, najčešće sa kvaziijekavskim govornim standardom, ali lako može da ih razotkrije svako ko umije da sluša.
Kroz kablovski sistem ponude televizijskih programa zaista nude razne izbore, ali ono što uvijek bode oči su očigledni medijski kanceri - Pink i Happy televizija. Na ovoj prvoj je sve jasno, ali ova druga pomjera granice nepristojnosti.
Osim opskurnog koncepta rijaliti programa Parovi, koji vodi mrtvu trku sa već opjevanom Zadrugom na Pinku, na Happy televiziji možete čuti i vrlo konkretan govor mržnje, nacionalističke igrokaze najvećeg živog četnika Vojislava dr Šešelja, kao i minijature nekadašnjeg novinara Milomira Marića, koji je u međuvremenu postao tabloidna televizijska zakrpa. Oba medija su glasnogovornici zvanične politike susjedne nam države Srbije, na kojima se predsjednik te zemlje oglašava kad mu je gođ volja i kojim god povodom.
*****
Sve ovo dostupno je i nama u Crnoj Gori, valjda logikom slobodnog tržišta. Trebalo bi da što prije shvatimo kako država ima obavezu da zaštiti sopstvene interese eliminacijom ovakvih sadržaja koji, u suštini, ponižavaju svakog građanina.
Mora da postoji način, jer ako pokazujemo nemoć na polju zaštite sopstvenih interesa, pojahaće još jače. Pa se onda čudimo kad 13 godina nakon odluke da se konačno ukloni metalni objekat s Rumije (koji je postavljen uz pomoć crnogorskih nacionalnih resursa), imamo dileme i trileme bi li to trebalo tako, „pa neka i ostale vjere popnu svoje bogomolje“ i slične gluposti i zamjene teza.
Da ve zamolim, svi se maknite Rumiji s leđa, da bi i dalje bila ono što je uvijek bila - zajednički hram svih vjera, planina dobre volje i zajedništva, multikulturalni prostor za sve ljude dobre volje. Od 2005. godine ona to nije. Postala je inicijalni uzrok svakog lošeg kompromisa, koji kao država na putu evropskih integracija ne smijemo sebi da dopuštamo.
Možda preusko gledam, ali razmislite - u današnje vrijeme, mnogo se tekućih problema sakriva ispod najtananijih i najosjetljivijih tema koje nas u suštini guraju daleko jedne od drugih. A kad god je frka s cijenom goriva, potrošačkom korpom, zdravstvom ili obrazovanjem, Tarom, Skadarskim jezerom, aerodromima, kriminalom ili korupcijom, utajom poreza, oprostom dugova ili nepotizmom/kronizmom, eto nama na dnevnom redu paketa identitetskih pitanja, Rumije, četnika i partizana i sličnih začina. Hajde da shvatimo to svi što prije, jer se ovako kockamo sa sopstvenom državom.
