Mile Kekin je jedini roker na našim prostorima koji puni stadione pjesmama napisanim u ovom vijeku. Istovremeno je i pojedinac u sve većem raskoraku sa kolektivnom sviješću sopstvenog naroda. Kao takav, frontmen Hladnog piva predodređen je da bude zvijezda.
Ploča „Kuća bez krova“ je savršena paradigma prostora i vremena u kom Zagrepčanin stvara. U tri decenije karijere sačuvao je sliku o nekom nebitnom liku iz predgrađa, koji ne bi volio da iskorači iz tih ulica oivičenih pogledom sa prozora soc-realističke betonske geometrije. Ne bi, ali mora. Ovaj svijet ga prokleto hvata za grlo.
U takvoj situaciji, najčešće grubim riječima, Kekin je spreman da opsuje „nanu naninu“ okruženju - ali i da sačuva auru skromnosti, jednostavnosti. „Kuća bez krova“ je album kom ne fali ciljano grube banalštine kada su u pitanju riječi. No, ne manjka mu ni vraški dobre muzike, u kojoj je pank samo polazna tačka za šarenoliko cvjetanje roka.
Takav Mile Kekin, pogani varvarin iz predgrađa, neočekivano je romantičan na drugom solo albumu. Pjesme kao što su „Samo moja“ ili „Tijana (u gluho doba)“ imaju sjajan okvir za slike veza onih koji su duboko u četvrtoj deceniji.
Kekinove pjesme imaju ukus dominantno banalnog, gotovo prostačkog cinizma - blatau kom blistaju rijetki biseri riječi kojima panker svjedoči kako nekom pripada. Zato, kada zapjeva: „Tijana, opet me zoveš kad si pijana“ ne kolutajte očima. Bolje budite spremni na pakleno zabavnu, rolerkostersku vožnju rokenrolom koja, kako album odmiče, sve više vuče na Brusa Springstina i Marka Noflera.
Pjesma koja ćenajviše odjeknutije posljednja, „Atlantida“. Naravno, duet sa Bajagom nije interesantan samo zbog toga što je dominantno pankerski (na to nijesmo navikli od Momčila), već i zato što je pesnica u grlo zombijima koji grabe po koordinatama fašizma. U Zagrebu, Beogradu, bilo gdje – nebitno je.
Dok se istovremeno obraćaju „bratu svom iz Atlantide“, dvojica starih varvara grabe, makar u pjesmi, ka davnoobećanoj i plemenitoj zemlji, za koju već odavno misle kako je i ne zaslužuju. I tako pjesma postaje njihova jedina odbrana, da ne pokisnu i promrznu u ovom domu našeg vremena.
U kući koja je sagrađena od toliko čvrstih zidova, ograda i zamandaljenih kapija, da nije ostalo bilo što da joj se sagradi dostojan krov - Mile Kekin je ipak pronašao način da sačuva i ugosti nekoliko bitnih ljudi. Sa hitpotencijalom pjesama kao što su „Atlantida“, „Zbogom tjeskobo“ i „Takav par“, valja vjerovati da na tom prostoru može komotno da ugostihiljade onih koji misle i osjećaju kao Mile Kekin.S. S.
Ocjena: 76/100
FOTO: muzika.hr
