Trinaest godina nakon nelegalnog postavljanja limene crkve na vrhu Rumije, Srpska pravoslavna crkva preduzela je tokom oktobra zahtjevnu, a opet nezakonitu, akciju dogradnje objekta nazvanog crkva Svete Trojice, koji je osveštao mitropolit Amfilohije.
Iz dana u dan vrletnom stazom od podnožja do vrha Rumije uspinju se konji natovareni građevinskim materijalom, kamenjem, cementom, armaturnim mrežama. Od ranog jutra do prvog sumraka radnici, u teškim uslovima, na vrhu vjetrovite planine, obavljaju zadatke - tri metra visoka limena kutija sa krstom na vrhu oblaže se stiroporom, a varioci vežu armaturu na koju se potom pažljivo kači kamen...
Još malo i projekat će biti gotov. Nestaće limenog odraza sa Rumije, a zraci jesenjeg sunca obasjaće novu, sada kamenu kućicu, ,,stariju i ljepšu“ crkvu Svete Trojice, bespravno sagrađenu uz amin mitropolita Amfilohija i zaglušujuće ćutanje države Crne Gore.
NA VRH BRDA CRKVA MRDA: Do podnožja Rumije se može doći automobilom. Asfalt se gubi nakon petnaestak kilometara uskog krivudavog puta, na raskršću Baltina odakle se može, ako pođete ulijevo, stići do Sutormana. Skrenuli smo desno, vozeći po lošem makadamu kojeg, nakon sedam-osam kilometara, naprasno prekida svježe urađeni asfalt koji se, takođe iznenada, zaustavlja na zaravni Dobri do, ispred sela Velji Mikulići.
Sa tog mjesta se vrh Rumije ne može vidjeti. Ali, samo nekoliko stotina metara dalje, u punom sjaju izranja još jedan „neimarski poduhvat“ SPC - ruski manastir, sa zlatnim kupolama. Kažu da se manastir Sergeja Radonjačkog čudotvorca gradi i dograđuje već deceniju. Velika bijela zgrada opasana je betonskim zidom i djeluje nestvarno u podnožju Lisinja, velikog brda koje zaklanja vidik prema moru.
Pješačeći, idemo dalje. Od Dobrog dola ka vrhu Rumije, ekipa Pobjede i Portala Analitika mogla je da se uvjeri kako je građevinska akcija „projekta Rumija“ detaljno planirana i izvođena, pred očima barske i crnogorske javnosti.
Već nakon petnaestak minuta hoda uočavamo građevinski materijal, složen u dvije veće grupe, prekriven najlonskom ceradom oivičenom kamenjem. Dalje, uz markiranu stazu koja se strmo podiže, lako je uočiti da je ljudska ruka širila put – sa strane su potkresane grane, neko je drveće šegom posječeno, čak i ono sa zakačenom markacijom. Ostaci konjskog izmeta otkrivaju da se tuda danima kreće kolona konja ili mazgi.
Kažu da se do vrha Rumije, sa barske strane, može stići za dva, do dva i po sata. Oni utreniraniji i znatno brže.
- Jednom sam uspio da se popnem za pedeset minuta - priča naš saputnik, strastveni planinar i zaljubljenik u prirodu.
Našoj ekipi je trebalo više od dva i po sata. Ali, vrijeđelo je. Gore, na posljednjem prevoju, odakle se kreće na sam vrh Rumije, puca pogled čije se ljepote oči ne mogu nasititi. U daljini, ka jugu se bjelasaju polja Solane, potom plavetnilo mora, pa se onda naziru vjetroelektrane na Možuri, kao neki čudesni, metalni cvjetovi. Desno u dnu oka, leži Bar, još desno jasno se vide Buljarica, Petrovac, Sveti Stefan, Budva... Kada okrenete pogled ka drugoj strani, ogromna, tamnozelena voda Skadarskog jezera, sa biserima - Starčeva gorica, Beška, Moračnik, tamo u daljini vidi se i Skadar. Još malo ako okrenete glavu, tu negdje skoro u visini, ali kilometrima daleko, Lovćen...
Neprestani huk vjetra narušava samo neko brujanje, odozgo sa vrha.
KAMENA VREMENA: A tamo gore, nakon najstrmijeg uspona, ka vrhu svete planine, sve je bilo nekako - svjetovno. Banalno svjetovno.
Na vrhu Rumije, koju su brojni ljudi vjekovima donoseći kamen sa sobom učinili većom još za koji metar – izvode se građevinski radovi. Ozbiljni: bruji agregat koji su iznijeli, sijeva aparat za švajsovanje, ciči brusilica, miješa se cement...
Limena kućica, oivičena improvizovanim skelama od posječenog drveća, oblaže se dorađenim kamenom. Čak i vrata od eloksirane bravarije. Prethodno je zavarena, preko lima, konstrukcija od armaturnih mreža. Pored kućice su naslagane kamene ploče kojima će uskoro biti pokriven limeni krov.
- Da, radimo i neđeljom. Nije svetac. Što pitate – iščuđava se mladić, koji je napravio malu stanku i sjeo na krov, zaklonjen od vjetra minijaturnim zvonikom.
Nije lako radnicima na Rumiji. Na vrhu uvijek briše vjetar, temperatura je desetak stepeni niža nego nekoliko stotina metara dolje, u podnožju. Jakne, vunene kape, rukavice... Bez njih je nemoguće raditi, čak ni kada je blagi miholjski oktobar.
Unutar malenog objekta, tamo kod improvizovane apside, položen je drveni krst. Pored njega, džak cementa i plastični lavor.
Hoće li sve to biti ponovo osveštano, prije neke buduće procesije?
Radnici su prepoznali da nijesmo vjerski hodočasnici; nijesu bili neljubazni, samo su nastavili da rade, povremeno gledajući nezvane goste što to fotografišu i zapisuju.
Najstariji među njima nije propustio da nas pozdravi pri rastanku. I poduči: ,,Pazite kad silazite, imate slabe cipele, a dovde ste došli...“
Silazak sa vrha planine zaista je bio teži dio putovanja. Tako je, kažu planinari, uvijek. A u neđelju je, sići sa vrha Rumije uz breme saznanja da se nesmetano urušava kult Svetog Vladimira, bilo još mnogo, mnogo teže.
DRŽAVNO ĆUTANJE: Od 2005. godine kada je ,,sa neba“ postavljena limena crkvica na vrh Rumije, crnogorske državne institucije – ćute.
Svojevremeno, niko od svevidećih agenata crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost nije bio obaviješten da se limena crkva sklapa u jednoj radionici u Baru, stotinjak metara od zgrade lokalnog Centra bezbjednosti. Crnogorski zvaničnici navodno nijesu bili obaviješteni ni o aktivnostima Vojske SCG koja je pomogla, helikopterskim desantom, postavljanje limene crkve na Rumiju.
Kasnije je krenula politička šarada izjava, priča crnogorskih zvaničnika da se crkva mora ukloniti. Nije uklonjena, a država se zaštitila od vlastite odgovornosti za nečinjenje donošenjem - moratorijuma na uklanjanje nelegalno sagrađenih objekata.
Kad je rok moratorijumu istekao, nastavljena je državna šutnja. A limenka na vrhu Rumije je ojačana kamenom, cementiranim, ogradom da je vjetar, ili „onaj odozgo“ ne zbrišu sa vrha planine.
I danas iz države, nakon novog građevinskog poduhvata SPC, samo odzvanja muk. Ministarstvo održivog razvoja, u čijoj je nadležnosti prostor Rumije, se ne oglašava. Ćuti i Uprava za zaštitu kulturnih dobara iako je, bespravnom gradnjom, odavno urušen zakonom zaštićeni kult Svetog Jovana Vladimira.
Redakcija Pobjede uputila je pitanja Ministarstvu održivog razvoja i turizma, kao i Upravi za zaštitu kulturnih dobara, te Ministarstvu kulture. Pitanja su primljena, odgovori obećani. Kada i kakvi, ostaje da čekamo.
Možda je slučajnost, u međuvremenu se, dan nakon obilaska novinara Pobjede i Portala Analitika, sinoć oglasila Mitropolija crnogorsko-primorska. Oni kažu da ,,ništa na Rumiji ovih dana nije rađeno u tajnosti“.
Ako sveštenici ne lažu, onda bi to trebalo da znači da su nadležni u državi znali što se radi na Rumiji.
MITROPOLIJA: Ne gradimo novu crkvu, samo ispunjavamo zahtjev naroda: Mitropolija cetinjsko-primorska Srpske pravoslave crkve oglasila se juče saopštenjem o graditeljskom poduhvatu na Rumiji, tvrdeći da je postavljanjem limene crkve 2005. godine ispunjen vjekovni ,,svojevrsni zavjet o obnovi crkve“. Napomnju da je crkva izgrađena od lima ,,zato što je tada to tehnički bilo jedino moguće“.
- Hodeći stopama zavjeta svojih predaka, vjernici Bara i okoline ovih dana su odlučili da materijalizaciji tog zavjeta daju puni smisao i Rumijsku crkvu su, velikim dijelom, obložili upravo tim kamenom koji su njihovi preci iznosili upravo radi toga – ističe se u saopštenju Mitropolije.
Iz SPC napominju da je ,,rumijskoj crkvi, zlonamjerno, političkom zloupotrebom, u crnogorskoj javnosti pripisano da je poremetila barski međuvjerski sklad“ i naglašavaju da ta tvrdnja ,,ne počiva ni na kakvom dokazu“.
Iz Mitropolije negiraju da su sadašnji radovi na Rumiji nova gradnja već je, kako kažu, samo uslišena zamjerka crnogorskih političara i dijela crnogorske javnosti što je crkva izgrađena od lima.
- Na Rumiji ovih dana ništa nije rađeno u tajnosti. U plemenitom poslu sanacije i uljepšavanja Rumijske crkve učestvuje veliki broj ljudi, uglavnom mladih pravoslavaca iz Bara, ponosno hvaleći se da se svojim trudom nadograđuju na trud i vjeru svojih predaka - kažu u Mitropoliji.
Zatiranje kulta Svetog Vladimira: Hiljadugodišnje je trajanje priče o bezgraničnoj ljubavi dukljanskog kneza Vladimira i Kosare, kćerke cara Samulia, koja se u mladog zatvorenika, kojeg je Samuilo doveo sa ratnog pohoda, zaljubila na prvi pogled. Molila je oca da se uda za Vladimira, „otmjenog sužnja, skromnog i blagorodnog“. Samuilo je kćerkinu molbu uslišio i Vladimiru je vraćena na upravu Duklja i pridodate još neke oblasti u današnjoj Albaniji.
Kao čovjek ,,pravičan i miroljubiv i pun vrlina“ (kako tvrdi Skilica) Vladimir je uživao veliki ugled u svom narodu. Međutim, od novog cara Vladislava, Kosarinog rođaka, kojem je očito Vladimirova bogougodnost i popularnost smetala, bio je na prevaru (Vladislav je poslao krst kao simbol dobrih namjera) domamljen u Prespu, gdje je pogubljen, najvjerovatnije 22. maja 1016. godine. Taj žrtveni događaj označio je ujedno i početak njegovog svetiteljskog kulta.
Nema mnogo istorijskih podataka o vladavini kneza Vladimira, kao i uopšte o vremenu dinastije Vojislavljević. Jedna stara legenda kaže da je među svjedocima pogubljenja bio i sveštenik koji je Vladimirov krst uzeo i ponio sa sobom. Taj je sveštenik, kaže legenda, imao tri kćeri. Jednoj od njih je dao krst, a ona ga je kao miraz donijela u porodicu Andrović, u kojoj se udala. Drugoj kćeri je poklonio imanje pored Ulcinja, a trećoj devet bunara.
Duže od devetsto godina porodica Andrović čuva Vladimirov krst koji se na Trojičindan ili Duhove, uz prisustvo vjernika sve tri religije, vjekovima iznosi na vrh Rumije i tom se prilikom blagosiljaju sve „četiri strane Kneževine Svetog Vladimira“.
Po narodnom vjerovanju, na ovom mjestu jednog dana nići će, sa neba, nova crkva kada bude dovoljno sakupljeno kamenja i ,,kada svi ljudi i svi narodi budu jedno“.
I crkva je došla baš sa neba – ali helikopterima Vojske Srbije i Crne Gore 2005. godine. Kao svojevrsno blaćenje jednog vjekovnog mita. I zato, od kada postoji limena crkva na vrhu Rumije, u procesijama praktično ne učestvuju katolici ili muslimani iz Bara i Crne Gore.
Devet godina nakon ,,slijetanja crkve“, država je konačno reagovala i pokušala da zaštiti kulturno nasljeđe: Kult Svetog Vladimira je registrovan 4. jula 2014. godine kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.
U rješenju kojim se proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom jasno je naznačena ,,potreba izmještanja limene crkve sa vrha Rumije“.
Kako su ocijenili stručnjaci, autentičnost nematerijalnog dobra Kult Svetog Vladimira sadržana je u vjekovima čuvanom i praktikovanom običaju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije, jednom godišnje, u samom autentično očuvanom Vladimirovom krstu, bez koga nema ni ostalih elemenata ovog nematerijalnog dobra, činjenici da ga i dalje čuvaju i u običaju učestvuju Androvići, kao njegovi čuvari i čuvari tradicije njegovog iznošenja na planinu.
Uprava za zaštitu kulturnih dobara utvrdila je, kako ističu, i mjere zaštite ovog nematerijalnog dobra: ,,dokumentovanje, istraživanje, izmještanje crkve sa vrha Rumije, edukacija, prezentacija i popularizacija, saradnja sa subjektima koji se prepoznaju kao nosioci/sljedbenici nematerijalnih kulturnih vrijednosti i doprinose njihovom očuvanju, te podsticanje prenošenja i njegovanja kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama“.
Kako i koliko Srpska pravoslavna crkva poštuje zakonsko rješenje države Crne Gore, vidljivo je i nakon najnovijeg građevinskog poduhvata na Rumiji. Koliko je država voljna, željna i vlasna da štiti, takođe je bjelodano poznato.
Ivan KERN - Draško ĐURANOVIĆ
