Početak osamdesetih godina. Kad sam imao sedam-osam, vodili su me roditelji malo na more vikendom, taman neđe u ovo doba godine. Bijeli citroen GS palas, veliki, ali sa benzinskih 1.200 cm3, čim vidi petrovačke strane (tada jedini put ka toj bandi obale) nije moga' nikuđ, no drugom, pa polako. Klima uređaj je tada bio misaona imenica, no pootvaraj prozore, pravi neku „fen“ promaju i da ti je lijepo. Jedno ura i po, izdrži se to, pa u Petrovac trke u vodu. E to pamtim.
No, nije to samo po sebi bilo posebno interesantno. Nešto drugo je u pitanju...
*****
Ta putovanja pamtim po muzici koja se slušala usput. Naravno, kombinacija radijskih signala i kaseta, pa se zgužvana traka namotava prstom ili hemijskom olovkom, ako si srećan da je nađeš u kolima. Tada su se kupovale kasete u ogromnim količinama. Jugoslavija je imala ozbiljne izdavačke kuće i autore, pa je bilo zadovoljstvo ući u prodavnicu nosača zvuka i uzeti po nekoliko novih izdanja.
Kao klinac, sjećam se nekih melodija koje sam kasnije, kao učenik muzičkih škola, prosviravao s generacijom po vježbaonicama. Te melodije i aranžmani formirale su ukuse i pomagale u muzičkom sazrijevanju onima koji su ih „skidali“ i izvodili.
Tih osamdesetih godina prošlog vijeka, u ušima su mi ostajale melodije, manje tekstovi pjesama. Kasnije sam svakako te melodije povezao i sa riječima, a sada, nakon više od 30 godina, sa isto toliko iskustva, životnog i muzičkog, stvari promišljam mnogo bolje nego tada.
„Skalinada“, „Nadalina“, „Nedostaješ mi ti“, „Molitva za Magdalenu“, „Galeb i ja“, „Oprosti mi, pape“,„Što to bješe ljubav“ - pa sve do novijih albuma poput „Vridilo je“ ili „Trag u beskraju“. Oliver Dragojević. Možda i najmarkantnija figura moderne muzike na teritoriji bivše Jugoslavije. Nijesam ga upoznao. A volio bih da jesam. Jer sam se od malih nogu, slušajući muziku u kolima, kući, na Radiju Crne Gore, povezao s njegovim vanvremenskim talentom.
Oni koji su ga poznavali, do čijeg mišljenja držim, kažu mi da je bio upravo ono što sam, slušajući ga, negdje i pretpostavljao. Ne pjevač, ne samo vokalni solista, već i muzičar u punom obimu - onakav kakav se ne rađa svakog dana. Multi instrumentalista, sa znanjem i poznavanjem pop, rok i džez muzike (što je dokazao nebrojeno puta), čak i za jugoslovenske prilike bio je „one of a kind“.
Nekada, „skidajući“ njegove pjesme za razne mladalačke svirke, nijesam ni bio svjestan da učim harmoniju, muzičke oblike, solfeđo, aranžiranje. Oliver Dragojević bio je Stivi Vonder jugoslovenske muzičke scene. A to nije bilo lako, jer nekada je naša muzika bila rame uz rame makar sa evropskom.
*****
Pretpostavljam da je Oliver tokom posljednjih godina manje snimao iz razloga koje tište sve velike umjetnike koji svjedoče propadanju društva kom pripadaju. Jednostavno, vjerujem da mu nije falilo motiva i inspiracije, već nije htio da pripadne ovom novom, novonametnutom sistemu vrijednosti koji živimo na eks-Ju prostorima.
Nakon ratnih dešavanja s početka devedesetih, izjavio je da više nikada neće svirati u Srbiji i Crnoj Gori. Mnogobrojni pokušaji da se animira astronomskim iznosima, nijesu urodili plodom. O toj odluci možemo da mislimo ovo ili ono, ali moramo da poštujemo dosljednost. Nikada nakon te izjave nije bio ni blizu dolaska, iako je bio svjestan da uživa ogromnu popularnost i da ga ljudi jednostavno - vole.
Jedno je sigurno – Oliver Dragojević bio je i ostaće ikona jugoslovenske i hrvatske muzike. U pravom smislu te riječi, potpuno zasluženo. Vjerujem i da je uvijek bio ispred svog vremena, što i jeste svojstveno umjetnicima takvog kreativnog potencijala.
Njegova muzika slušaće se i nakon nas. Rađaće se neki novi klinci, ali Oliverove visine su teško dostižne. Njegovi albumi, kompozicije i koncerti, ući će u istoriju popularne muzike ovih prostora, kao svjedočanstvo da je, ne tako davno, ovdje bilo lijepo živjeti, raditi i slušati dobru pop muziku. Što se u međuvremenu dogodilo, kako smo dospjeli ovdje gdje smo sada, istorija će pokušati da objasni, vjerovatno neuspješno.
Postoje umjetnici koji su radom formirali muzičku scenu i postavljali standarde. Oliver je sigurno bio jedan od malobrojnih sa tom misijom. Poslije njegovog odlaska muzika na ovim prostorima više nikada neće biti ista. Ostaće ogroman prazan prostor koji teško možemo da popunimo. Kad kažem mi, mislim na sve nas od Triglava do Đevđelije. A karoca svakom od nas gre, prije ili kasnije.
