Lingvistkinja Sanja Orlandić istraživala je metode stigmatizacije crnogorskoga jezika u periodu od 2006. do 2017. godine. Rezultate istraživanja uskoro će predstaviti u monografiji koju će objaviti Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Na toj univerzitetskoj jedinici Orlandić je angažovana od njenog osnivanja. Za Pobjedu govori o metodama manipulacije koje koriste protivnici montenegrističke prakse u medijima koji ne škrtare ustupajući im prostor za satanizaciju crnogorske jezičke norme.
POBJEDA: Koje se manipulativne strategije u javnome diskursu najčešće koriste u nastojanju da se pokaže da crnogorski jezik ne postoji, da Pravopis crnogorskoga jezika nije kompatibilan jezičkoj realnosti?
ORLANDIĆ: Prvo što primijetimo kad otvorimo novine su naslovi, semantičke makrostrukture koje utiču na epizodnu memoriju recipijenata i na osnovu kojih formiramo mišljenje o temi. Ako promatramo naslove o crnogorskome jeziku, primjetna je ratna retorika i kognitivne metafore preko kojih se pojam srpskoga jezika povezivao s pojmom žrtve rata, zatim povezivanje fašističke ideologije s crnogorskim jezikom i sl.
Preko naslova nastojalo se pokazati da je srpski jezik jedini razumljiv, istorijski, osnov duhovnosti, ili se naslovima sugerisalo da je usvojeni Pravopis napravljen za grupu istomišljenika, da razjedinjuje i sl.
Koliko naslov može biti manipulativan i koliko je rađeno na produbljivanju negativne slike o crnogorskome jeziku vidimo recimo iz ovoga: „Traže da se srpski titluje na crnogorski“ iz 2011. godine, dok u tom tekstu piše: „Dužni su da titluju ili sinhronizuju na crnogorski kupljene strane programe, osim ako su proizvedeni ili već titlovani na hrvatski, srpski ili bosanski“. Oni koji su 2008. godine izabrani da standardizuju jezik, označeni su kao neuki i zlonamjerni, neznalice, diletanti i sl. S druge strane, oni koji takve kvalifikative iznose, označeni su metonimijski kao najmudrije glave.
Standardizacija crnogorskoga jezika imenovana je najčešće kao kvarenje i arhaizacija srpskog književnog jezika, lingvocid, etnocid i duhovni genocid, crnogorski jezik je budalaština, izmišljen, besmislica, politički i medijski produkt i sl. Zastupljena je dihotomija mi/oni koja se dalje preslikava na podjelu nauka/politika te onaj ko trenutno zauzima veliki prostor u javnome diskursu prisvaja nauku osporavajući drugima pravo na nju. Zatim su prisutne brojne retoričke figure te semantičke i pragmatičke strategije, o kojima će biti više riječi u knjizi koja je u pripremi.
POBJEDA: Koliko je manipulacija dobro skrivena?
ORLANDIĆ: Prema Van Dajku, manipulacija je društveni fenomen (uključuje interakciju, zloupotrebu moći između grupa i društvenih aktera); kognitivni fenomen (podrazumijeva manipulaciju mišljenjem recipijenata) i diskursno-semiotički fenomen (manipulacija se upotrebljava kroz tekst, govor ili vizuelne poruke).
Za otkrivanje manipulacije potrebno je znanje o određenoj temi koje bi omogućilo argumentovano suprotstavljanje nepotpunim, netačnim ili pristrasnim tvrdnjama. Manipulativni diskurs često sadrži osnovne norme i vrijednosti koje se ne mogu osporiti i zbog toga ga je veoma teško otkriti, naglašava se društvena pozicija, profesija, status kako bi se lakše prihvatio diskurs, argumenti i sl. elite, grupa ili organizacija.
Na primjer, ako jedan redovni univerzitetski profesor gradi tekst, objavljen u tadašnjem najčitanijem dnevnom listu, u kojem nam u prvoj rečenici saopšti da je standardni jezik skup pravila i da ne može biti jednak narodnome jeziku, a dalje u tekstu kaže da je današnji crnogorski standardni jezik u potpunosti izjednačen s narodnim jezikom, čitalac dnevnih novina, koji naravno nije otvorio Pravopis crnogorskoga jezika, nema razloga da ne povjeruje u takvu konstataciju. On nema specifično znanje o toj temi, želi da bude informisan i plasirana mu je takva informacija koja je netačna.
U analiziranome periodu u medijima, i to u onima koji su najglasniji kad su medijske slobode u pitanju, nijesu objavljivani tekstovi onih koji zastupaju drukčije stanovište, osim sporadično kad su u pitanju polemike.
POBJEDA: Uočili ste i jednu „zakonitost“ kada su u pitanju serije tekstova o jeziku. Najčešće se javljaju pred donošenje bitnih odluka. Znači li to da je crnogorsko područje izrazito pogodno za manipulisanje takvim pitanjima?
ORLANDIĆ: Ko bolje poznaje društveno-istorijsku situaciju u Crnoj Gori u proteklih 100 godina, zna koliko je ovo područje pogodno za manipulaciju, naročito u oblasti humanistike. Skoro smo čuli podatak o tome koliko je nacionalna istorija bila zastupljena u udžbenicima na kojima su se obrazovale generacije i generacije Crnogorki i Crnogoraca, nešto oko 11%. S jezičkim pitanjima još je gora situacija. Naš je prostor prepun mitova i na mladim je generacijama da ih razotrkriju.
Crnogorsko društvo podijeljeno je po svim pitanjima, vjerovatno smo jedino društvo koje i mrtve dijeli, pa kad neko umre tačno znamo u kojim novinama da mu tražimo čitulju. To je veoma loše i mediji u ujedinjavanju Crne Gore kao jednog kulturnog prostora treba da urade više.
Pravopis crnogorskoga jezika nije sveto pismo već normativni priručnik čija se rješenja moraju dopuniti i mijenjati u narednome periodu, ali većina kritika koja je bučno prezentovana preko medija bila je neosnovana, iskonstruisana, iskorišćena u lične obračune i time je narušena slika o crnogorskome jeziku, a postignuto je da prividno imamo najviše lingvista po glavi stanovnika jer svi o tome pitanju sve znaju. Skloni smo i poistovjećivanju crnogorskoga jezika s političkim partijama, što je takođe veoma štetno.
Više od 300 negativnih tekstova
POBJEDA: Istraživali ste period od 2007. do 2017. godine. Imamo li realne pokazatelje da je interpretacija jezičke politike države Crne Gore u medijima narušila sliku o crnogorskome jeziku kao jeziku svih građana?
ORLANDIĆ: Taj period nije slučajno odabran. U proteklih 10 godina crnogorski jezik postao je ustavna kategorija, otvoren je Odsjek za crnogorski jezik na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Nikšiću, dobili smo normativna djela i udžbenike crnogorskoga jezika, osnovan je Institut za crnogorski jezik i književnost u Podgorici i kasnije Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Sve je to bilo budno propraćeno u medijima.
U najčitanijim štampanim glasilima našla sam preko 300 negativnih tekstova o crnogorskome jeziku baziranih na netačnim informacijama.
Sve to moralo je uticati na sliku o crnogorskome jeziku. Dobili smo rezultate popisa iz 2011. u kojima se veliki broj naših građana nije izjasnio da govori crnogorskim jezikom (iako su ranija istraživanja predviđala veći procenat) jer su upravo pred taj popis plasirani tekstovi u kojima se crnogorski jezik prikazivao kao nacionalističko čudovište, skrivala se informacija da je crnogorski jezik i djevojka i đevojka i sjekira i śekira, te da se za one koji ne žele da koriste jotovane oblike u standardu ništa nije promijenilo.
Interesantno je da se na tome popisu jedan broj građana izjasnio za srpskohrvatski kojeg nije bilo na popisu iz 2003. a u medijima se tih dana pominjao, a određeni procenat otišao je i na crnogorskosrpski (za svaki slučaj).
