Djela izrasla iz crnogorskog stijenja

Davne 1968, po mnogo čemu prelomne godine, ohrabreni izdavačkim uspjesima, uporni i koncepcijski usaglašeni urednici titogradskog Grafičkog zavoda (M. Stojović, S. Perović, B. Banjević) smatrali su svojom radnom, kulturološkom i povijesnom obavezom da iz bogate a zamagljivane, potiskivane, preotimane i često preimenovane (asimilovane) crnogorske duhovne tradicije – uspostave moguće kulturne, stvaralačke kontinuitete: otkrivanjem „zaboravljenih“ djela, eventualnim prevođenjem s latinskog ili mletačkog, (uslovno) italijanskog jezika, osvježavanjem potrebnom naučnom aparaturom, prema potrebi i restauracijom, oživljavanjem, kritičkim usklađivanjem sa savremenim književnim saznanjima, zahtjevima i dostignućima.

Biblioteka „Luča“, antologija crnogorske književnosti, uspjela je da uspostavi nužne kontinuitete, da okupi i sistematizuje sve ono što u crnogorskom nasljeđu (i u kontinentalnom i u primorskom dijelu Crne Gore) ima trajne estetskoistorijske, dokumentarne ili duhovne kvalitete.

Bilješka

Izdavačke ambicije Redakcije Grafičkog zavoda obuhvatale su i luksuzna izdanja najvrednijih djela ukupne crnogorske književnosti.

Te ideje su nas dovele u Crnogorsko primorje, u Miločer, na razgovor sa Petrom Lubardom, koji se tih dana, nakon intenzivnih rasprava o izložbama u Titogradu i na Cetinju, sa suprugom odmarao u blagorodnom ambijentu.

U tom neprotokolarnom razgovoru s Petrom Lubardom, uz urednike „Luče“, učestvovao je i naš prijatelj geolog Dimitrije Škuletić, takođe veoma zainteresovan za napredak i afirmaciju crnogorske kulture.

Iz te univerzalno protestne / studentske/ godine potiče i (ova) moja bilješka od prije pola vijeka, nedavno pronađena među mojim bezbrojnim pismima, memorijalnim hartijama, dokumentima – u fasciklama u kojima se čuvaju proglasi i ostali materijali onog kratkoročnog beogradskog „Crvenog univerziteta“.

U toj bilješci su sačuvane neke indikativne opaske i nekolko zanimljivih detalja iz tih miločerskih razgovora, što može da u mozaiku ondašnjih prilika i neprilika popuni bar neki nedostajući kamenčić, svejedno koje je boje bio u ono vrijeme, a koje je danas. Ja u to vjerujem.

U to ugrijano mediteransko popodne prije pola vijeka, na terasi Hotela „Miločer“, naspram pospanog Svetog Stefana, tada još relativno mladi urednici titogradskog Grafičkog zavoda - satima su razgovarali sa slavodobitnim Maestrom i njegovom nad/ moćnom suprugom Verom.

Iako protokolarno najavljen, razgovor se odvijao u atmosferi prijateljske lagodnosti, raznorodnih asocijacija i brojnih digresija.

Takvu komociju omogućavalo nam je višegodišnje poznanstvo s porodicom Lubarda, više – s Petrom, s kojim smo se srijetali i u Beogradu, najčešće u Klubu književnika u Francuskoj 7,  ali i na likovnim manifestacijama u Crnoj Gori, u Titogradu ili na Cetinju.

Nova svjetlost

O Petru Lubardi i o svim njegovim slikarskim fazama postoji impozantna i raznovrsna literatura, i na domaćim i na stranim jezicima; ogledi, studije, kritike, eseji, intervjui...

Najveći društveno-estetski učinak imale su rasprave o njegovoj radikalno inovantmoj izložbi u Beogradu 1951, godine.

Vanredna recepcija i značenje izloženih djela iznenadilo je i samog Lubardu, jer on svojim radovima nije namjenjivao prekretnički smisao i značaj, nego je samo odlučno slijedio svoje unutrašnje porive, vizije, emocije. Ali ta njegova izložba je dobila i jako futurističko značenje, jer je u vladajuću estetiku socijalističkog realizma unijela sasvim novu svjetlost i time ozarila sve ondašnje jugoslovenske kulturne sredine.

U sferi likovne umjetnosti Lubarda je naglo prihvaćen kao predvodnik, svjetionik, putokaz za nove plovidbe; isto onako kao što su Krležin govor na III kongresu književnika Jugoslavije u Ljubljani (5-7. X 1952) i čuveni Davičov traktat „Poezija i otpori“ (1952) doprinijeli radikalnom raskidu sa timofejevskom „estetikom“ u oblasti literature.

Uz tri vrijedne monografije o Lubardi (Lazara Trifunovića, BG 1964; Grupe autora, BG 2002, i Olge Perović, PG 2004) i o njegovom slikarstvu, koje je na univerzalnoj pozornici izborilo najveća priznanja (1937. Grand Prix na Svjetskoj izložbi u Parizu, 1939. u Hagu, 1953. u Sao Paolu, 1955. u Tokiju, 1956. u Njujorku; 1973. Herderova nagarda u Beču) dosta je pisano i u zemlji i u inozemstvu, najviše povom nagrada koje je dobio u Crnoj Gori i Jugoslaviji, među kojima je i Nagrada AVNOJ-a (1966).

Pa ipak, njegova životna putanja, njegov lični i porodični život i prerani odlazak – očekuju skrupuloznije i analitičnije biografe.

„Oporuka“

O Petru Lubardi (Ljubotinj, 1908 –1974, Beograd) kao o ključnom crnogorskom slikaru postoje i mnogi žurnalistički tekstovi, a gotovo da i nije pominjan zahtjev u jednom njegovom pismu (koje se čuva u SANU) da priređivači njegovih budućih izložbi treba da istaknu da je on Srbin.

Ne zna se, naravno, što je navelo svjetski poznatog Lubardu da u svoju „oporuku“ unese taj nalog; nezavisno od bilo kojeg nacionalnog opredjeljenja (što je pravo svakog pojedinca), tako nešto u katalozima ne ističu ni manje značajni likovni umjetnici, bez obzira da li sebe smatraju autentično srpskim ili autentično crnogorskim umjetnikom, ili pak pripadnikom i jedne i druge kulture.

U ondašnjim kuloarima, njemu ne odveć naklonjenim, ni naoko blaga Lubardina narav nije uvijek dobronamjerno primana; a njegova magijska privrženost slikarstvu, nerijetko je tumačena kao plod crnogorske zainaćenosti ili ambicija da se nametne kao likovni Njegoš!

Bilo je, i tada i kasnije, nagađanja da je bard jugoslovenskog slikarstva trajno ozlojeđen na svoju domaju zbog tragične očeve smrti, odnosno zbog ličnih uvreda koje je doživio za vrijeme službovanja na Cetinju prvih poratnih godina; a ne manje  - zbog Meštrovićeve koncepcije Njegoševog mauzoleja na Lovćenu.

Bilo je i onih koji su smatrali da na Lubardu previše utiče njegova „životna saputnica“, lijepa i hirovita supruga Vera, čije je iznenadne odlaske veliki slikar dostojanstveno podnosio, ali – po izjavi njegovih srodnika - i vazda izdašno odbolovao.

Politika

Tih ranih Pedesetih godina, kad su mu stizala vrhunska priznanja iz raznih krajeva svijeta (od Sao Paola do Tokija) Lubarda je djelovao blago zamišljeno, filozofski smireno, gotovo opušteno.

Tako smo ga tih godina doživljavali, kad bi, ne tako često, u večenjim satima navratio u (beogradski) Klub književnika, uvijek u društvu supruge Vere, koja se prema nama, crnogorskim mladim piscima blagonaklono odnosila i katkad za naš sto slala flašu pića, što smo primali sa zahvalnošću.

Iako smo Lubardu već smatrali klasikom, on je tih godina imao tek 45-47 godina.

Dvadesetak godina kasnije, kad smo se sa Petrom i njegovom Verom sastali u Miločeru, sve je bilo drukčije - i u Jugoslaviji i u Crnoj Gori. Naši izdavački zahvati iz dugo potiskivanog fonda Crnogorske kulture tek su u saveznim okvirima dobijali pozitivan publicitet, što se najviše odnosilo na prva četiri kola edicije „Luča“, 80-omne Antologije crnogorske književnosti.

Iako blagonaklono podržavani iz većeg dijela drugih kulturnih centra (ne od svih), pa i od manjeg dijela republičkih čelnika, istovremeno smo, kao crnogorski stvaraoci - kulturolozi, programeri, valorizatori, kritički analitičari – stalno bili pod prismotrom ili pod kaznama, da bismo malo kasnje (1972) u ideološki direktivnoj „Bijeloj knjizi“ bili žigosani kao crnogorski nacionalisti, izmiješani sa onima na drugoj ideološkoj obali, tj. onima brojnijima (takođe iz Crne Gore), velikosrpskim nacionlistima.

Vrlo je vjerovatno da smo se u miločerskom razgovoru požalili Petru da nas u Crnoj Gori istovremeno i podržavaju i, po saveznim nalozima i domaćim dogmaticima, kritikuju kao crnogorske nacionaliste, za što nema nikakve osnove.

Mi samo nastojimo da za crnogorsku kulturu izborimo ravnopravnost sa ostalim jugoslovenskim nacionanim kulturama. Nekim crnogorskim političarima (Milatoviću, Đuranoviću...) jasno je da je crnogorskoj kulturi nužno obezbijediti ravnopravnost, ali postoje i oni drugi koji su direktna transmisija beogradske supremativne nacionalne i kulturne politike.

- Svi smo mi političari, ali samo mali političari govore stalno o politici – replicirao nam je tada Lubarda. Parafrazirao je Lenjina: Sve je politika – od kolibe do carske palate.

Pri našem pomenu da Crna Gora svoju izdavačku djelatnost uglavnom prepušta samofinansiranju, te izdavači žive duplo gore nego oni (iz suśednog OOUR) koji prodaju njihova izdanja, Lubarda uz blagi osmijeh podśeća da sovjetski naučnici imaju otvoreni bankovni račun i ne moraju da brinu o ručku.

- Ja nijesam prihvatio da predajem studentima - jer meni /te/ pare ne trebaju - kaže Petar.

„Duh ljudski nije roba! A meni direktor Muzeja kaže: ’Pa Vi imate u Banci 350 miliona dinara!’

Odgovorio sam mu: ’Molim Vas’, povedite me u tu Banku – da uzmem jedan milion, a Vi zadržite ostalo!“

Tada je Lubarda ispričao još jednu anegdotu: „U pratnji našeg ambasadora u SAD, došli neki Amerikanci da kupe tri moje slike, ponudili nekoliko hiljada dolara, ali ja nikako ne pristadoh.

- Petre, pobogu, zar ste i to odbili? Pa oni plaćaju u dolarima! – zaprepasti se žena našeg ambasadora.

– Čuješ ti. Moji preci su se krstili pred ikonom, pa ću, ako treba, i ja, prije no pred tim gospodinom dolarom! – odgovorio joj je Lubarda.

Iz tog razgovora koji je vođen u Miločeru, izdvojio bih i jedno njegovo zapaženje na temu umjetnosti i novca.

- Mi smo mnogo napredovali u umjetnosti, literaturi, filmu, ali umjetnici previše prate modu. Ono što je u umnjetnosti počelo od 1905. to je novina, to je moderna umjetnost. Nije njena namjena bila da se prodaje, ali nije bilo društva da prihvati tu novost. Ali prihvatila ju je trgovina. A ona je maćeha umjetnosti.

Trgovina je svakih deset godina lansirala novi pravac. Kolekcionar ne hrani umjetnost nego društvo. Revolucionarnu misao umjetnosti nije pratila odgovarajuća promjena.

I kod Pikasa jedino je „Gernika“ suštinski uspjela da se sjedini s društvom – govorio je veliki slikar.

Tu je i jedna anegdota koju je ispičao i u intervju koji je dao Olgi Perović, istog tog ljeta. Objavljen je nakon Lubardine smrti - u „Stvaranju“ br. 4, 1974).

- Za naciju de facto nemam ni ja nekog smisla. Nacija je svijest, svijest o sebi. Lud je onaj koji naciju negira, ali i onaj koji to potencira. Ja čak ne razlikujem ni boju ljudi, rase /.../

Dođe mi u (beogradski) Atelje jedan Japanac i meni se učini da ga poznajem. Vidim: poznaje slikarstvo, bio slikar, bio u Parizu, i na kraju ispade - kad sam mu postavio pitanja – da smo zajedno radili u istom ateljeu u Parizu.

Svijet je, vidite, mali. Čak smo našli iste običaje, koji postoje i u Crnoj Gori i u Japanu – kazao je Lubarda.

Zašto se od svoje Crne Gore, od prvih životnih koraka u Ljubotinju i od đetinjeg odrastanja na Cetinju – brani kosmopolitizmom i internacionalizmom, a upravo su ta dva pojma, ujedinjena antifašizmom, imala najdublje korijene u novijoj crnogorskoj istoriji?

Zar nijesu najkvalitetnija ili bar najčuvenija Lubardina djela izrasla iz crnogorskog stijenja, iz crnogorskog istorijskog pejsaža, iz njegove rodne Crne Gore?

Kosmopolit

Ako ne zaboravimo Lubardinu izjavu koja se čuva u SANU (a na to nas uporno podśećaju Internetom), onda je ona u bitnoj koliziji sa stavom koji nam je i u miločerskom razgovoru ponovio:

"Lud je onaj koji naciju negira, ali i onaj koji to potencira."

Kao veliki slikar, kao maštoviti zavjerenik filozofije likovne umjetnosti, kao asocijativni mislilac i vizuelni tumač istorije, te kao čovjek s iskustvom pariskog sirotovanja i nacističkog logorovanja, Lubarda je imao pravo i na zaborav i na ozlojeđeno pamćenje, na nadu u trajanje poruke njegove umjetnosti i na prezir prema komercijalizaciji slikarstva i trgovini umjetninama, umjetnicima i njihovim savjestima; a imao je i povode i pravo da se nadmoćno osmijehne na sve svoje psihotraume, ožiljke na duši – od onih koje je odnio sa Ljubotinja i sa Cetinja do onih koje je (dok je bio pri svijesti) bolovao potonjih dana svoje ovozemaljske egzistencije u Beogradu.

Samo takav kakav je bio Lubarda je mogao, upornošću i magijskom posvećenošću, da ovjekovječi Crnu Goru i njene velike bitke, kao i tragedije južnoslovenskih naroda (Kragujevačku golgotu, Sutjesku, Skopski katastrofalni zemljotres, Kosovski boj...), da sve to nadvremeno simbolizuje, te da i lične (ne uvijek lirske) rane diskretno evocira. I da svo to bogatstvo izdašno, nesebično daruje Kragujevcu, Skoplju, Beogradu, a i Crnoj Gori. 

Prikaz na izložbu

Tačno prije 63 godine, kao apsolvent Filozofskog fakulteta, poslao sam iz Beograda prikaz pod naslovom „Izložba savremenog jugoslovenskog slikarstva u Tokiju“.

Prikaz se odnosi na tu izložbu koja je najprije prikazana beogradskoj publici. Bilo je veliko zadovoljstvo kad su se moje prognoze ostvarile: da će Lubardina „Noć u Crnoj Gori“ privući pažnju japanskih likovnih stručnjaka, koji će toj slici moguće dodijeliti i neko priznanje.

Ta moja likovna recenzija, potpisana mjim poznatim pseudonimom F. Gropljanski, objavljena je u martovskom broju crnogorskog časopisa „Susreti“ br. 3, 1955 (str. 223-225), dakle nekolko mjeseci prije no što su stigle vijesti o Lubardnom uspjehu u Japanu.

Novac nije odgovor na sve

Lubarda je smatrao da novac kojim trgovina usmjerava „razvoj“ umjetnosti - ne pomaže, ne unapređuje likovne ideje, već ih uveliko ograničava.

On je vjerovao da razvoj umjetnosti omogućuje briga društva, društvena klima, kako bismo danas rekli.

Takav Lubardin stav nijesu prihvatali mnogi značajni umjetnici („jer treba živjeti“), ali Lubardi nije smetalo što ga u tome ne slijede ni cijenjene crnogorske kolege, pa sasvim ni njegova „životna saputnica“ (koja ga je nadživjela više od tri decenije)..

Njegoševi stihovi kao likovna senzacija

Naša ideja da se u jednoj knjizi, u luksuznom izdanju u koži, nađu zajedno, jedan uz drugog – pjesnik Petar Drugi Petrović Njegoš i slikar Petar Lubarda, i pored slikarevog načelnog pristanka, nikad nije ostvarena.

Nije bilo koncipirano da Lubarda ilustruje „Gorski vijenac“ već da tom znamenitom pjesničkom djelu priključi svoju likovnu viziju Crne Gore i njene vjekovne sudbine.

Lubarda je i tada, u Miločeru, oklijevao da se prihvati tog „istorijskog zadatka, braneći se procjenom da mu je za taj podvig potrebno najmanje dvije godine.

- Meni treba bar dvije godine da se tome potpuno posvetim. Da izradim najmanje 1000 skica! – kazao nam je.

I tada ga je Vera odvraćala od tog zadatka, ali joj je on neuobičajeno oštro odgovorio: Ti nacionaliziraš istoriju... Ti, braniš tezu da su Crnogorci Srbi!

I da bi, valjda, ublažio ovu reakciju, nastavio je mirnijim tonom: Ja bolje poznajem istoriju nego istoričari, jer istoriju poznajem preko umjetnosti, a umjetnost najviše otkriva mentalitet, suštinu.

Tog vrućeg dana Petar je predlagao da se i Njegoševi stihovi prelamaju „po suštini“, da i oni predstavljaju likovnu senzaciju.

Fotografije: PublicFigure.me, Montenegrina.net, Katalog za izložbu "Lubarda 1907-1974-2017", Politika.rs