April je bio vrlo taličan mjesec za filmske stvaraoce i ljubitelje kinematografije. Sredinom ovog mjeseca davne 1894. instaliran je prvi kinetoskop (preteča prve kamere), godine 1889. Kodak je počeo da razvija ultrapopularni film koji je obilježio istoriju sedme umjetnosti - a krimi majstori Fric Lang i Orson Vels lansirali su dva ključna filma iz noar kuvara. Dvanaestog aprila 1933. u Budimpešti premijerno je prikazan „Testament doktora Mabuzea“, a 23. istog mjeseca godine 1958. Velsov „Dodir zla“ pokorio je Los Anđeles.
Langovo remek-djelo proslavilo je 85. rođendan, a Velsovo ostvarenje primaklo se šestoj deceniji postojanja. Dijeli ih četvrt vijeka od premijere, ali imaju zajedničke tačke uprkos različitim kreativnim procesima režisera.
Gebelsova posla
Zbog različitih tehničkih mogućnosti i razlika između Velsa i Langa teško je vidjeti na prvi pogled na koji način su povezani njihovi režiserski svjetovi. No, Lang je i te kako bio uticajna figura u Velsovom filmskom univerzumu. „Noarska udvaranja“ ova dva velika maestra na sličan način obilježila su ovaj fenomenalni žanr.
Počnimo od starijeg kreatora: film „The Testament of Dr. Mabuse“ donio je nastavak Langovog nijemog ostvarenja „Dr. Mabuse the Gambler“, četvoročasovnog maratona koji su Njemci obožavali. Nažalost, freškije izdanje Mabuzeovih krimi vragolija nije lijepo dočekano u politički usijanoj zemlji. Ministar propagade Jozef Gebels zabranio je distribuciju Langovog filma zbog toga što predstavlja „prijetnju po zdravlje i bezbjednost javnosti“.
Srećom, Lang je uspio da se snađe. Spakovao je „Testament“ i poslao ga u Mađarsku, gdje je održana premijera. Ovo ostvarenje ostalo je posljednje koje je Lang snimio u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata. Zanimljivo, Njemci ga nijesu pogledali sve do 1951. godine!
Robovanje zvuku
Njemačka vlast shvatila je „Testament“ kao prijetnju, a njeni neprijatelji vidjeli su budućnost u Mabuzeovoj priči. Langov glavni junak je mentalno zaostali doktor koji je u centru talasa kriminalnih radnji po gradu, iako tehnički nema veze sa njima. Dok se nadležni organi igraju sa dokazima, Mabuze izgleda sve luđi. Onda možda ne treba da nas čudi Gebelsova paranoična izjava: „Ovaj film može da podstakne ljude na antidruštveno ponašanje, rušenje vlasti i terorizam!“
Ne bi li se dodvorio Francuzima, koje je obožavao, Lang je simultano snimio isti film na francuskom jeziku. Glumci koji nijesu znali francuski mijenjani su iz kadra u kadar. Na kraju nam ostaje da se pitamo da li je u ovoj priči lud doktor Mabuze ili fenomenalni Lang.
U prilog tome da je Lang „robovao“ zvuku, govore početni kadrovi „Testamenta“. Gromoglasan zvuk mašine koja se ne vidi u kadru, uvodi u čudnjikavi svijet koji vremenom postaje sve teži za razumijevanje. Baš ta vibracija na početku, izuzetan vizuelni doprinos vrlo zanimljivoj temi, ostaće upamćena kao jedan od najutemeljenijih kadrova ovog filma.
Usavršena igra
U ostvarenju „Touch of Evil“ Vels je na način sličan Langovom provukao noarsku simboliku. Zamagljena atmosfera i kadrovi koji se vrte oko doktora Mabuzea stvorili su dobru platformu za ono što je američkom režiseru bilo prijeko potrebno da učini svoj film takvim remek-djelom.
Pečat koji je Lang ostavio na njemački noarski ekspresionizam i te kako je godio Velsu koji je želio da pobjegne od amerikanizacije zbog koje je ovaj žanr počeo da izgleda istrošeno. Klasični noar je stao nakon dolaska „Dodira zla“. Čini se da nije bilo boljeg načina za opraštanje od starog „crnog filma“.
Kalifornijska publika dobila je šansu da prva vidi Velsov masterpis o korpuciji i ubistvu u meksičkom gradu na američkoj granici. Međutim, film „Dodir zla“ je najbolje, čak iznenađujuće dobro dočekan u Francuskoj.
Opet, isto kao sa Langom, ključ Velsovog uspjeha vidi se na samom početku. „Dodir zla“ počinje trominutnim vibrantim kadrom koji završava eksplozijom i oslobađa ogromnu energiju, kao start Langovog „Testamenta“. Ipak, dok je njemački ekspresionista imao izuzetno sužen prostor za djelovanje, uz pomoć glasne mašine, Vels je morao da ide mnogo šire.
Koliko god Velsov potez izgledao lakši, ovaj režiser je pokretanjem kamere zaista dokazao da nije izgubio dodir sa kadriranom stvarnošću. Da njegov pristup nije bio mnogo drugačiji od Langovog pokazuju klaustrofobični kadrovi, koje je Vels rado „uposlio“. Dok je Langu ovo više odgovaralo zbog teme, Vels je iskoristio svjetlo da usavrši igru.
Aprilska simbolika
Za razliku od Langa u „Testamentu“ Vels je za film „Touch of Evil“ okupio zvjezdanu glumačku ekipu: Čarltona Hestona, Dženet Li, Marlen Ditrih - i zadovoljnog sebe. Dok je filmska javnost brujala o fenomenalnim ulogama, Evropljani su naglašavali scenski i scenaristički kvalitet sada već kultnog američkog noara.
Ipak, scenski kvalitet možda ne bi došao do izražaja da Vels nije odbio prijedlog producenata da se film snimi u studiju. Srećom, uspio je da ih nagovori da se kamera „zakotrlja“ na autentičnim mjestima (osim naziva grada, koji tehnički ne postoji). Pored toga, većinu scena koje uključuju narkotike Vels je snimao vođen sopstvenim iskustvom, odnosno svojim moralnim načelima.
Činjenica je da noar nije sasvim nestao sa velikog platna. Međutim, takođe se može reći da svi naslovi koji se sada „identifikuju“ kao „crni filmovi“ a snimljeni su mnogo kasnije, tehnički nemaju ni sličnu simboliku kao ova dva aprilska ostvarenja. Kako bi ovaj žanr zaista izgledao da nije bilo ovih genijalaca? Srećom, nikada nećemo saznati odgovor na ovo pitanje.
L. MURSELJEVIĆ
FOTO: theredlist.com / janusfilms.com / youtube.com
