Piše:
Vladimir Maraš
Zna kod nas da bude ponekad vrlo interesantno, u naletima. Minula sedmica bila je puna događaja o kojima se brujalo na svakom ćošku. Od svih „važnih“, izdvajam onaj koji nas je sve, ili makar većinu, obradovao na nivou nekdašnje Malage. Možda i više. Oni drugi, svakako manje važni događaji od prethodnog vikenda, odavno nas već stežu kao obruč, iziskujući bezobrazno mnogo volje, snage - života.
*****
Na ovim prostorima košarka jeste jedan od najpopularnijih sportova. Ljudi je prate i vole. Godinama unazad, Budućnost se ravnala abaligaškim mjerilima u jednoj sasvim solidnoj ligi na evropskom kontinentu. Ove godine, vjerovatno se dogodilo i svojevrsno čudo.
Možda i treći po snazi na papiru, ipak na kraju, ostavili smo iza sebe dva kluba - jednog davnašnje reputacije i skoro pa stalnog učesnika Evrolige i drugog, s manje tradicije, ali ne i ambicija.
Ovogodišnji fajnal-for sadržao je polovinu ekipa iz Crne Gore. To je, samo po sebi, bio kuriozitet. I barski Mornar je imao sasvim zapaženu rolu u polufinalu, ali je pojedinačni kvalitet Crvene Zvezde presudio. Da ne pretjeram, ali možda su i došli do kraja puta zbog toga što su previše respektovali protivnika. Budućnost u finalu nije. I to je dalo rezultat. Da ne pominjemo bilo kog igrača pojedinačno, pogotovo da izbjegnem one floskulice poput „timska igra“, „ostavili srce na terenu“ i slično, ali moram konstatovati da je više nego očigledno kako su plavi imali više herca nego ovi drugi. Amerikanci to zovu „balls“.
*****
Da je sve bilo košarka, i nije baš. Osjetilo se to u trenutku kada je trebalo odigrati dvije uzvratne utakmice u Podgorici, sa skorom 1:1 iz Beograda. Stiče se utisak da je već to pomutilo računicu Zvezdi, pa se onda pod pritiskom gubljenja ovogodišnjeg prstena, probalo sa starim i tako poznatim receptom gospodina Čovića, lidera u regionu po mnogo čemu. Neka što su imali „loše suđenje“, i to u pet od šest utakmica koje su izgubili, nego je prije neki dan svjedočio kako je jedva živu glavu izvukao iz Podgorice.
Nasuprot njemu, igrači i stručni štab „crveno-bijelih“ imali su sasvim korektan i sportski pristup - i na terenu i van njega. Publika kao nikada. Ono što se moglo vidjeti putem malih ekrana, bila je slika evroligaškog kluba sa evroligaškim navijačima. Nadamo se da će tako i biti na kraju.
*****
Budućnost nema mnogo bolji tim nego prethodnih godina. U čemu je kvaka? Možda odgovor leži u treneru. Aleksandar Džikić, osobenjak simpatične pojave, očigledno je našao najmanji zajednički za ove naše momke i ponekog stranca.
Pričalo se o njemu odavno kao o vanserijskom stručnjaku, ali je najvažnije da smo se u to uvjerili dok vodi klupu plavih. Stičem utisak da prija Podgorici, navijačima i klubu, istovremeno i ne manje važno - da naš grad prija i njemu. Evroliga je, siguran sam, još jedan zajednički izazov.
Ako sve bude po planu i programu, naredna košarkaška sezona u Podgorici biće na nivou evropskih metropola. Radujemo se i nadamo punoj hali, navijanju poput ovog u finalnoj seriji i - pobjedama. Sad je ljestvica visoko gore. Evroligaška. Budućnost mora igrati fajnal-for naredne abaligaške sezone, možda čak i finale mora da bude projektovani cilj.
Uz to, podrazumijeva se da jurimo i neke pobjede u najjačem evropskom klupskom takmičenju. No, najvažnije od svega jeste da se prodavnice sportske opreme na vrijeme snabdiju dresovima Budućnosti na kojima će biti ispisana prezimena momaka koji su, uprkos Čoviću, lobijima i raznim drugim marifetlucima, direktne konkurente za Evroligu ispeglali deset puta ove sezone.
*****
Sad je na Gradu i upravi kluba da nas osposobe za Evroligu. Vremena nema mnogo, a crnogorska publika gladna je košarke na tom nivou. Sad je vrijeme da počnemo da gledamo neke nove Ivanoviće, Iliće ili Baroviće na terenima po Podgorici.
Sad je vrijeme da ulažemo u njih, u obruče, mrežice i konstrukcije jer, da podsjetim - nijesu nam titulu donijeli stranci u klubu, uz zahvalnost do neba za svaki koš ili skok koji su utkali u ove pobjede - no ovi naši klinci, domaći materijal. Ako to nije zaloga buduće i respektabilne košarkaške reprezentacije, onda nije ništa.
Uz sve nedaće, svijet ipak nije bio slobodniji nikad nego danas, u 21. vijeku. Zato mi ovdje, na malom prostoru, imamo šansu. Šansu da živimo normalno, obrazujemo se, bavimo sportom, umjetnošću, ali i da maknemo od sebe loše navike i uticaje, da jednostavno skinemo obruče sa sebe i oko sebe.
Put je dug, a na njemu 'iljadu prepreka, spoticanja, dilema. Košarkaški klub Budućnost iz Podgorice opet budi nadu da je moguće. Da je moguće biti srećan, ispunjen, ponosan - i živjeti u današnjoj Crnoj Gori. I ipak se radovati nekim obručima.
