Radulović je izrazio zahvalnost prema Narodnoj biblioteci Budve istakavši da je to kuća u kojoj je sticao prva intelektualna iskustva i prvo šire, bolje i kvalitetnije razumijevanje svijeta i čovjeka.
U knjizi “Po rubovima teksta” bavio se osmoricom značajnih autora, a to su: Njegoš, Danilo Kiš, Mihailo Lalić, Čedo Vulević, Albert Goldštajn, Mirko Kovač, Dragutin Lalović i Vladimir Vukićević.
“Kome pripadaju pisci je najluđe i najtvrđe pitanje ovih nesrećnih prostora, jer ako već ne pripadaju sebi i svojim čitaocima, pripadaju onda kulturama, a kultura je konstrukt i nju prave ljudi koji rade u kulturi i zalažu se za izvjesne kulturne vrijednosti.”
Izvanredan esej o, nažalost malo poznatom, crnogorskom klasiku Čedu Vuleviću nametnuo je pitanje zašto danas veoma mali broj ljudi zna za ovog stvaraoca. Radulović smatra da bi profesori književnosti trebalo da budu upućeniji u stvaralaštvo ovog izvrsnog autora kojeg je Radulović lično poznavao o čemu je pisao u eseju.
Vulevićeva knjiga “Povratak predaka” je prva knjiga, ističe Radulović, među svim velikim jugosovenskim književnostima koja je za temu imala Goli otok i ona je 1974. godine objavljena u srpskoj izdavačkoj kući Slovo ljubve, a onda je po odluci suda spaljena.
Uprkos tome autor Čedo Vulević nikada nije rekao da mu je komunistički režim osudio i spalio knjigu.
Danas se zna za svakog disidenta, kojeg je recimo policajac išamarao zbog nacionalizma, psovanja i sl., “ali za čovjeka koji od svoje egzistencije nikada nije htio da napravi politički profit, jednostavno se ne zna.”
U pomenutom eseju o Mirku Kovaču, Radulović se upravo pita i pita nas: da li neko u crnogorskoj kulturi ozbiljno razmišlja da objavi kritičko izdanje sabranih djela Čeda Vulevića? Ovaj autor je od 1952. do 1954. godine bio i na Golom otoku, 1974. mu je spaljena knjiga, a 1989. godine dobio je Trinaestojulsku nagradu za književnost jer je tadašnja vlast “mladih, lijepih i pametnih” očekivala da će ga iskoristiti, jer su oni tada obnavljali nazive tipa Trg golootočkih žrtava, povezivali golootočane sa četnicima itd. u čemu Čedo Vulević nije želio da učestvuje.”
Naziv knjige “Po rubovima teksta” (u opticaju su bili naslovi Književnost i politika ili Književnost i zlo – koje je osporio urednik Dragutin Lalović), podsjeća na Krležin naziv Na rubu pameti čiji uticaj autor nije htio da izbjegne opredjeljujući se za ovaj naslov svoje zbirke eseja.
Odgovarajući na pitanje o odnosu filozofije, književnosti i politike, Radulović ističe da je književnost neprekidno čitanje, filozofija užitak, a u posljednje vrijeme sve više se vraća filozofiji.
”Ništa što sam napisao, nijesam napisao i objavio, a da debelo nije bilo ozbiljno natopljeno politikom. Vitezovi ništavila, Aušvic kafe, Splav meduze, drama Propast kuće Marinkovića, sve je to i političko… Ako pišete dramu koja tematizuje Budvu i ovo graditeljstvo, ne možete, a da ne primijetite da su akteri svega ovoga užasa proizašli iz određenih političkih staklenika. To što ja ne uzimam tri slova skraćenice, nego opisujem kontekst unutar kojeg se ti lišaji i te mahovine razvijaju, to je sasvim druga stvar, ali nikad ništa nijesam napisao, a da nije bilo politički motivisano.”
Može li političko da ugrozi na neki način poetičko i spisateljsko, Dragan Radulović smatra da ne može, već naprotiv, može mu dati jednu bitnu komunikativnu, epistemološku, gnoseološku, saznajnu dimenziju.
“Smatram da ne postoji ni jedan roman koji nije politički. Nama mnogi politički momenti i u romanu “Sto godina samoće” izgledaju kao fantastika. Nikad ništa nisam napisao da nije bilo motivisano nekom ličnom, malom, smiješnom, beznačajnom pobunom protiv nečega, pa možda samo to nešto meni smeta. Iako je pobuna, u svakom slučaju je politička zato što je upućena ljudima. Ne vjerujem u istine koje neće biti epistemiološki kontrolisane, koje neće biti logične, koje neće biti podvrgnute kriterijumima nauke i to najčešće umjetnici rade, oni kažu da oni dosežu neke istine, ali mi u tim istinama možemo da uživamo estetski, ali ih ne možemo koristiti epistemološki”.
Dragan Radulović često mijenja žanrove (roman, pripovjetke, kolaž groteski, eseji…) primjećuje dr Predrag Zenović, a na pitanje što je za njega žanr u književnosti i da li je istina ono što Bart kaže da je tehnika sama bit stvaranja ili je to forma u trenutku najpogodnija za poetičku ekspresiju, Radulović odgovara da: ”bit tehnike nije ništa tehničko. Ja bih najviše volio da napišem dramu koja bi se vremenski izvodila šest dana neprekidno, a koja bi nosila naziv ”Posljednji dani čovječanstva”, ali tu dramu je napisao Karl Kraus, te sam uskraćen. Napisao sam i jednu baladu, nije tačno da se nisam bavio poezijom, Balada o meštru Gripinu, dakle jednostavno mi je interesantno da istražujem i samoga sebe, ali i čitaoca u tom iskušavanju žanra. Za mene je forma u stvari sve, a forma je mjera, jer je i talenat mjera; umjeriti nešto, naći mu mjeru i jedan od osnovnih elemenata dobrog umjetničkog djela, ali i političkog, i pravnog i ekonomskog i poslovnog. Bez strasti, želje i motivacije nije stvoreno ništa veliko, iako to Hegel ističe za istoriju, to vrijedi za bilo koju ljudsku aktivnost”.
Budva je grad u kojem se odvijaju radnje Radulovićevih djela. Postoji mogućnost da jednog dana, smatra Predrag Zenović, kao što neki ljudi Dablin zamišljaju kroz Džojsova djela više nego kroz realno iskustvo, da jednog dana i Budvu neko bude zamišljao na ovakav način.
Autor zbirke eseja “Po rubovima teksta” smatra da nema romana bez grada, kao ni bez politike i istorije, a “Budva je loš grad za građanina, ali za pisca idealan”, zaključuje.
