Muzeji su važno ordenje na reveru Beča. Zakićen njima, ponosno paradira pred svijetom. Ipak, ne pridaje svima isti značaj. Jednima se ponosi, jer njegovom imperatorskom izgledu daju neophodnu crtu dostojanstva i elegancije, kapricioznosti i nadmenosti. Druge, kao da malo prikriva. Ako se dobro ne zagledate u to carsko ruho, nećete ih odmah primijetiti. Ipak, kad ih napokon uočite shvatićete – takvo „ordenje“ ima posebnu vrijednost, možda čak i veću od onoga što, naizgled, jače sija.
Muzej „Treći čovjek“ mala je posveta istoimenom filmu iz 1948. godine. Značka za klasik. Kutak za sve istinske ljubitelje čuvenog britansko-američkog ostvarenja režisera Karola Rida.
Dok je „Trećem čovjeku“ bilo dovoljno sat i četrdeset pet minuta da osvoji publiku, vlasnicima muzeja, supružnicima Gerardu Štrasgšvandtneru i Karin Hoefler, bile su potrebne godine da dokažu svima koliko im ovaj film znači.
Čuvena citra
Muzej je otvoren 2005. godine. Sastoji se od 13 prostorija podijeljenih u tri dijela. Prvi i drugi sektor posvećeni su isključivo filmu, dok se u trećem nalaze predmeti, fotografije i dokumenti vezani za Beč iz perioda Drugog svjetskog rata i nekoliko poslijeratnih godina koje su obuhvaćene radnjom „Trećeg čovjeka“.
U muzeju sada ima više od 2.300 originalnih eksponata. Posebno mjesto zauzima citra na kojoj je Anton Karas odsvirao jednu od najljepših filmskih melodija, „Temu Harija Lajma“. Posjetioci mogu da vide i oko 250 originalnih omota ploča i albume sa tom temom, koju su odsvirali i Bitlsi. Zatim, tu su kamere i razne verzije originalnih scenarija... Ko želi može da pogleda nekoliko uvodnih minuta filma na starinskom projektoru.
Austrijanka Karin Hoefler, prema riječima njenog supruga, jeste „srce i duša muzeja“. Ipak, u početku je bila prilično skeptična kako će sve da izgleda.
- Prikupljanje kolekcije počelo je sredinom devedesetih prošlog vijeka. Godine 2004. došao je muž u moju kancelariju koja je bila u prizemlju i pitao me je da li tu može da izloži nekoliko postera filma i pokaže ih prijateljima. Sve je, dakle, počelo tako što sam ja izbačena iz kancelarije – kaže uz osmijeh Karin.
Srušeni grad
Film „Treći čovjek“, rađen po romanu Grejema Grina, ove godine slavi sedam decenija od premijere. Prikazuje sumornu atmosferu poslijeratnog, razrušenog Beča, grada koji je bio podijeljen u četiri zone (sovjetska, američka, britanska i francuska), ogrezlog u bezakonje i jurnjavu za nelegalno stečenim profitom. Iako muzej odiše drugačijom atmosferom, mnogim Austrijancima kao da smeta ta istorijska dimenzija pa, prema riječima vlasnika, nijesu tako česti gosti muzeja. U mnogo većem broju dolaze turisti.
Gerard, profesionalni turistički vodič, kod kog je sve tako prisno, spontano i jednostavno (osim prezima!?), ističe da ljudi ne žele da vide bijedu rođene zemlje.
- Bijeda drugog naroda je u redu, ali ne i vaše zemlje. Kad počneš rat i izgubiš ga, to ne valja. Ali to je politika. I film, u neku ruku, podsjeća na politiku. Ima dosta iluzija. Eto, recimo, na početku „Trećeg čovjeka“ kada američki pisac Holi Martnis (Džozef Koten) dolazi u Beč, traži od taksiste da ga vozi u ulicu Štiftgase 15, gdje se i odvija veći dio radnje. Mnogi istinski obožavatelji dolaze u Beč i idu na tu adresu, a onda se razočaraju kad ne pronađu ništa od onog što su vidjeli na filmu. Scene su zapravo snimane na sasvim drugoj lokaciji, na Jozef placu. Jeste u pitanju mala greška, ali režiser Karol Rid nije mnogo mario za to – navodi Štrasgšvandtner.
Potpis genija
Baš kao u filmu, Hari Lajm (neponovljivi Orson Vels) pojavljuje se tek u drugom dijelu ove priče, ali neizostavna je karika bez koje ni „Treći čovjek“, ni postavka, pa ni ova reportaža ne bi mogli da se zamisle. Na jednom zidu je čak i uramljen intervju na našem jeziku koji je Vels dao jugoslovenskim novinarima za vrijeme posjete Hvaru 1960. godine.
Orson Vels je prije ovog filma već snimio remek-djelo „Građanin Kejn“, a to što se u „Trećem čovjeku“ ne potpisuje ni kao režiser, niti scenarista ni kao glavni glumac, ne mijenja suštinu njegove upečatljive role. Jednom je izjavio da je smislio samo jednu repliku iz filma, koja nije bila predviđena scenarijom.
- U Italiji su pod Bordžijama imali 30 godina rata, terora i krvoprolića, ali su stvorili Mikelanđela, Leonarda da Vinčija i renesansu. U Švajcarskoj su imali 500 godina bratske ljubavi, demokratije i mira. I što je nastalo od toga? Sat sa kukavicom – kaže Hari Lajm prijatelju Martinsu. Potez majstora. Potpis genija.
Muzej posjeduje i reprodukciju kanalizacionih rešetki iz čuvene scene, kada Lajm provlači prste kroz rešetke i pokušava da izađe napolje, bježeći od britanske policije. Interesantno je da Orson Vels nije želio da snima te scene u kanalizacionim tunelima Beča, već ga je mijenjao dubler, dok je svoje scene, naknadno snimio u studiju u Londonu.
Zaštitni znak muzeja je i čuvena Harijeva silueta na stepeništu dok pored njegovih nogu, stoji začuđeni mačak, koji kao da se nešto dvoumi. A vi se nemojte dvoumiti. Ako vas put nanese u Beč, lako ćete naći „Trećeg čovjeka“. Neće vam biti potrebna pomoć britanskih obavještajaca.
Ne mrdaj i novac je tvoj
Od čitave filmske ekipe „Trećeg čovjeka“, 70 godina nakon premijere, živ je samo Herbert Halbik. On je glumio dječaka sa beretkom koji drži loptu. Halbik je prijatelj muzeja. Donirao je beretku i još nekoliko rariteta. Interesantno, Gerard nam je otkrio da njegova uloga nije bila planirana.
- Ako pogledate originalnu podjelu, u filmu nema ništa o dječaku. Njegov otac pomagao je oko osvjetljenja, a mali se muvao okolo i tada ga je vidio režiser. Rekao je: „Dječak izgleda tako čudno. Daj da probamo da ga ubacimo u film“. Ali teško je bilo raditi sa njim jer je bio hiperaktivan – ispričao je vlasnik muzeja.
Gerard je naveo i da se Herbert ne sjeća detalja sa snimanja. Jedino što pamti je to da mu je neko rekao da nagazi nogom na kovanu novčanicu i da ostane u tom položaju dok ga snimaju. „Ako se ne budeš pomjerao s mjesta, kad se završi snimanje, novčanica će biti tvoja. U suprotnom, mi ćemo je uzeti“, rekli su mu. Ipak, tog dana nijesu uspjeli da ga snime - dječak je non-stop gledao dolje, da vidi da li je novčanica još tu!
Ova reportaža će nas proslaviti
Film „Treća žena“ (1997) hrvatskog režisera Zorana Tadića zauzima poseban prostor u bečkom muzeju, kao omaž „Trećem čovjeku“. Vlasnik ističe da mu je druženje sa nekoliko glumaca iz ovog filma ostalo u lijepom sjećanju.
- Oni su prije nekoliko godina došli u Beč. I to autobusom, u ranu zoru. Gledali smo oba filma. Obišli su muzej i grad i vratili se u Zagreb. Bili su tako skromni što je tipično za ljude sa vaših prostora, pa makar bili i poznati. Ovdje glumci kad dođu u obilazak grada iznajme limuzine i vole glamur – kaže naš sagovornik, koji je čest gost u Hrvatskoj.
Pitali smo ga da li su supruga i on ikada bili u Crnoj Gori.
- Ne, nažalost. Ali nakon ove reportaže postaćemo veoma poznati i siguran sam da će nas zvati da dođemo i u vašu zemlju – kaže Gerard uz smiješak.
FOTO: Privatna arhiva
