Ne znam ni sam na koji način da izrazim ono što osjećam o ubistvu djeteta. Nejakog, nemoćnog, nesvjesnog okoline, ljudi, nesvjesnog zla koje ga je okruživalo... Mladog života, spremnog da se u nedočekanoj budućnosti uhvati u koštac sa nepravednim svijetom, možda i doprinese njegovom napretku... Ko zna, možda je mali bio genije, možda je imao talenat za ekonomiju, muziku, umjetnost? Sve to više nije važno. Zvijer ga je našla.
Dječačić, jednostavno, nije imao sreće. Nije imao sreće da dobije ono što svi zaslužuju - bezbrižno djetinjstvo i miran san. Izgleda da je njegov nevino-nemiran san bio okidač nekome ko samo ima izgled čovjeka, pa da svu muku, jad i nesreću iskali na nesrećnoj bebi.
U ovakvim situacijama u svakom čovjeku bude se animalne, primalne misli, željne osvete. Željne pravde. Odvajkada je to bio osnovni ljudski poriv. Bijes teško može da se kanališe, a kada još dobije zaokruženje u kolektivitetu, onda postaje opasan. Onda počinje da prijeti zdravom razumu, pravilima i zakonima. Onda postajemo rulja spremna na linč, a dijelom zdravog razuma, negdje duboko u sebi, svjesni smo da je davno prošlo vrijeme vješanja po trgovima ili spaljivanja na lomači. Ili to nije zaista tako?
*****
Društvene mreže su odraz kolektivne svijesti. Ili svijesti kolektiviteta. One su presjek intelektualnog, obrazovnog i svakog drugog stanja nacije. Ili nacija (plural), jer društvene mreže ne poznaju granice. Postale su oglasni prostori mentalnog stanja naroda i narodnosti.Tamo ne postoji niti jedan komentar i stav, koji bi ukazao na razumijevanje čina ubistva petnaestomjesečne bebe. Potpuno logično. No, isto tako, skoro pa unisono ljudi pozivaju na linč i priželjkuju višegodišnje zatvorske muke krivcu (sa podsjećanjem na već popularne i omiljene zatvoreničke aktivnosti). Mnogi bi to po kratkom postupku. Čak su i advokati odbijali da brane majku i očuha ubijenog djeteta.
Da budem jasan, ja to potpuno razumijem kao inicijalni osjećaj bijesa, pomiješanog sa tugom i sviješću o nemoći tog malog čovjeka da se odbrani, da makar ima šansu. Rekoh razumijem, ali se u dubini duše, pomalo i plašim te kolektivne histerije. Pripadam ljudskom rodu, to je razlog za strah. A i pamćenje me služi.
Uvijek su nas ujedinjavale velike radosti i velike tuge. Češće tuge, nažalost. Tuga koja prati ovaj događaj ima posebnu snagu, nosi tako posebnu poruku. Postaje svjedočanstvo nemoći čovjeka da bude na vrhu lanca, da stameno stoji na mjestu koje mu pripada, na samom vrhu piramide.
Nego, još koji dan i ovo će se zvati juče, a meni će svakog narednog padati na pamet jedna druga stvar - da li smijemo i da pomislimo koliko malih, nejakih beba, budućih ljudi, žena i muškaraca, upravo sada, dok ovo čitate, trpi neko nasilje?
Da li se baš u ovom trenutku, neko malo biće grčevito bori za goli život? Da li ga čujete? Je li mu potrebna pomoć? Da li mu je majka možda u nesvijesti od udarca muža nasilnika, momka, ljubavnika, pa sad „neznani junak“, u zenitu bijesa iskaljuje bijes na onome koji nije u stanju čak ni da se zaštiti, a kamoli da uzvrati?
*****
Dragi sugrađani, braćo, sestre, komšije, prijatelji, poznanici, neznanci... dobro osluškujte što se dešava oko vas. Potrudite se da čujete vapaje onih kojima je potrebna naša pomoć, ne pojedinačna, već kolektivna, sistemska.
Ne dozvolite da se svi zajedno opet osjećamo kao skupina nemoćnih i nesposobnih jedinki koje tvore društvo u kom nam ni bebe nijesu sigurne, u komnajmlađi stradaju - od naših sopstvenih ruku.
Jedina obaveza koju imamo jeste da nasilje prijavimo i učinimo ga vidljivim, dok ga ne iskorijenimo. Ili makar dok ne zaštitimo od nasilja one kojima je dopalo da život kušaju malo drugačije nego svi mi i naša voljena djeca.
Nadam se da će sudovi izreći adekvatnu kaznu za ovaj zločin. Nadam se da će zadovoljiti naša kolektivna očekivanja, ali i osjećanja, kao i da će makar na trenutak probuditi u nama osjećaj sistemski uzvraćenog udarca. To je naša civilizacijska obaveza, ne samo prema ubijenoj bebi, već prema ljudskom rodu. Davno smo naučili da ljudski rod ima primjeraka svakog soja. Naše je da ih stavimo na pravo mjesto, onamo gdje su zaslužili da budu. Gdje god to bilo.
Do tada mislite o svakoj bebi, djetetu, nejakom biću. Shvatite da je na nama obaveza da im obezbijedimo što bezbrižnije živote. Jedino sviješću o građanskom društvu, punom odgovornih pojedinaca možemo da stanemo na put ovakvim dešavanjima.
Ovakvi slučajevi su ispit zrelosti sistema u cjelini, pa shodno tome, doprinesimo da naša država izgleda kao poželjno mjesto za život. Mjesto u kome se poštuju zakoni i adekvatno kažnjavaju oni koji ih krše.Volite svoju djecu. Volite ih bez prestanka.
