Kada umirući slavni muzičar koncipira oproštajni album kao posvetu drugoj osobi, onda to upućuje na skromnog, povučenog i jednostavnog čovjeka. Baš tako su Grega Olmana opisivale desetine muzičara sa kojima je sarađivao do smrti, 8. decembra prošle godine.
Iako skroman i jednostavan, Olman jeste bio i čovjek paradoksa - bluzer koji je želio da svira kantri i ikona najslavnije rok ere koja je od rokenrola bježala u džez i r'n'b.
Stihovi Zivona
Voljen u sedam propalih brakova; u projektima sa toliko muzičara, da bi ih bilo teško pobrojati na duplerici Objektiva; u vječitom bijegu, neuhvatljiv i gonjen nomadskim prokletstvom. Samo takav čovjek mogao je da postane jedan od začetnika, ako ne i ključna figura „južnjačkog roka“.
Ironično i takođe paradoksalno: ono najbolje, najjače i najiskrenije što je Greg Olman ostavio muzici stvoreno je prije njegovog velikog svjetskog uspjeha. Ili preciznije, prije smrti starijeg brata Dvejna, koji je poginuo 1971. godine na drumu u padu sa motocikla. Treba li dalje objašnjavati kome je Greg posvetio ploču „Southern Blood“?
Ploča započinje pjesmom „My Only True Friend“, jedinom autorskom numerom na albumu. Olman zvuči kao Voren Zivon u pjesmi „Keep Me In Your Heart“ dok se beskrajno skromno i optimistično oprašta, čak i sa direktnom aluzijom na stihove svog kolege. I baš ovdje nagovještava da oproštaj nikako nije ni opcija, izgovarajući ključne stihove.
- Ne mogu ni da zamislim kako za kraj ovdje ima mjesta. Ali ti i ja dobro znamo da moj jedini prijatelj je cesta – pjeva Olman i na širokom drumu američkog juga, priprema dugo očekivani susret i putovanje sa bratom Dvejnom.
Duhovi velikanaNa tom putu čeka ih mnogo duhova američkih velikana. Obrada „Once I Was“ je fantastičan i posve osoben osvrt na pjesmu Tima Baklija. Najefektnija je „Black Muddy River“ iz rane faze benda Grateful Dead - pjesma koja savršeno opisuje i Olmanov senzibilitet i teren na kojem je južnjački rok procvjetao prije 40 godina. Toplina malog rok orkestra savršeno smiruje nesreću i tragediju jednog tipičnog čovjeka sa američkog Juga – neostvarenog i zaboravljenog.
Olman pronalazi utjehu za takvog čovjeka u lutanjima pustim drumovima, do nekog novog malog grada koji je savršeno drugačiji i savršeno isti kao svaki prethodni. U tu priču uklapa se i pjesma „Going Going Gone“ - u tako različitoj izvedbi od originala Boba Dilana.
Nakon niza pjesama kojima Greg Olman podiže tvrd đon cipele starog kauboja sa svake kočnice nedostajanja i tuge, album dobija savršen epilog – „Song for Adam“. Pjesma koju je prije 45 godina napisao Džekson Braun za preminulog prijatelja, tako je dobila konačno ostvarenje - kao priča braće Olman. Krug je konačno zatvoren. Nakon svih silnih lutanja, Greg Olman konačno može da krene sa bratom Dvejnom na novi, siguran i miran drum.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 92/100
FOTO: ajc.com / rounder.com
