Zapravo, pravu lepezu saradnika crnogorskog Specijalnog tužilaštva sačinio je, a samo jednim svojim pismom i potpisom, niko drugi do ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov.
„Poštovani Alekseju Aleksandroviču“: Ono što se mora imati na umu pri spominjanju imena prvog čovjeka ruske diplomatije Sergeja Lavrova je da se bezpogovorno radi o političaru koji se smatra apsolutnim autoritetom u svijetu svjetske diplomatije. I oko toga nema pogodbe. No, kako je to i čovjek u izvršnoj vlasti koji mora ili bi bar bilo poželjno da sarađuje i sa deputatima ruske Dume, a i predsjednicima ruskih partija, te da se i tim povodom javno oglašava, već može da se pretpostavi da mu posao nije nimalo lak.
U svakom slučaju, eto Lavrova u sred prepiske sa predsjednikom partije Rodina, deputatom ruske Dume, te koalicionom partneru ruskog predsjednika Vladimira Putina, Aleksejem Žuravljovim povodom sudskog procesa „pokušaj državnog prevrata“.
Jeste, to je onaj isti Žuravljov koji je još u februaru 2017. godine upozoravao da eventualni napadi na Mandića i Kneževića „mogu ponovo razbuktati rat na Balkanu“. Pazi, molim ti se…
Da nebuloza bude veća, glavni promoter pisma Sergeja Lavrova bila je upravo politička koalicija koja djeluje na teritoriji Crne Gore pod nazivom Demokratski front.
U svakom slučaju, Aleksej Aleksandrovič Žuravljov je dobio pismo od Lavrova u kojem se lijepo navodi:
„Prema postojećim informacijama, građani Rusije E. Šišmakov i V. Popov u Crnoj Gori, ili u bilo kojim drugim zemljama, nijesu privođeni. U slučaju dobijanja od njih, ili od zvaničnih predstavnika, odgovarajućih obraćanja, Ministarstvo inostranih djela Rusije spremno je da ostvari svu neophodnu saradnju u zaštiti zakonitih prava i interesa ruskih građana.”
Dakle, ono što je nesporno u ovom pismu je potvrda postojanja Šišmakova i Popova, te njihovog angažmana u “bilo kojim drugim zemljama” u kojima se, a kako se već navodi u pismu – “nijesu privođeni”. Znači, samo su prolazili. I radili…to što su već radili. Pa, od Poljske do Crne Gore. Biraj, koja ti je volja…
I to bi, u stvari, bez ikakve dileme, bio savršeni uvod u pregled svjedoka saradnika crnogorskog Specijalnog tužilaštva.
Andrija Mandić & Nemanja Ristić: Prvi, svakako, na toj listi saradnika morao bi biti Andrija Mandić. I to, ne zbog svih onih izrečenih prijetnji i prezentiranih učinaka po državu Crnu Goru koje je tako brižno, skoro pedantno i bez nekih većih oscilacija svako malo izručivao, već zbog angažovanja advokata Nikole Bulatovića.
U prevodu, ako je đe Andrija pogodio, onda bi to bilo – to.
Jer, upravo je advokat Bulatović, a prema medijskoj povlastici promocije buke, osporio postojanje nikog drugog do Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova. I tako se, jednog lijepog dana, sreo sa pismom ruskog ministra Sergeja Lavrova. I sa sada već čuvenom dijagnozom.
“Šišmakov i Popov nijesu privođeni”.
No, u osvrtu na lik i djelo najbližeg saradnika Specijalnog tužilaštva Andrije Mandića, važno je istaći da sve one ćevape, pljeskavice i koljenice, bar u ovom tekstu, baš kao ni “kristalnu noć”, a ni onaj opis sveštenika Plamenca prema kojem se “tamo sakrio kao u grm”, niko nije spominjao. A ni Mandićevo svjedočenje prema kojem je izgovorio niz riječi koje glase, a od riječi do riječi: “ne znam ni da li postoje neki Šišmakov i Popov”.
Pa, jel’ vidiš da postoje? Samo nijesu privođeni…
Nego, u prilog činjenici da Sergej Lavrov u svom balkanskom angažmanu stvarno nije imao sreće, ide i činjenica da se u jednom trenutku svoje karijere, a očigledno trenutku opuštanja, te prijatnom trenutku fotografisanja sa nekoliko mlađanih djevojaka u sred Beograda, našao na istoj fotografiji sa Nemanjom Ristićem, pripadnikom srpske desničarske organizacije Zavetnici, inače zvaničnim psihijatrijskim slučajem i čovjekom koji je još 1994. godine osumnjičen da je počinio ubistvo u razračunavanju beogradskih kriminalnih klanova.
Sve maler za malerom.
O tom previdu Lavrovljeve informativno – bezbjednosne službe zaista ne treba trošiti riječi.
“Poštovani Sergeje Lavrov”: No, kako se maleri prvog čovjeka ruske diplomatije samo ređaju, na red stiže i onaj posljednji (bar, za sada – nap.a). Zapravo, radi se o pismu koje su mu uputili lideri DF-a, Andrija Mandić i Milan Knežević. Naravno, u tom pismu oni sad već traže pomoć, jer se u slučaju “državni udar”, a kao umiješana osoba, pominje predsjednik Čečenije Ramzan Kadirov.
Svakako, to nije nimalo prijatna stvar po potpisnike tog pisma, jer, čečenski predsjednik Kadirov zasigurno nije osoba koja bi mogla da se pominje tek tako. Uostalom, svako ko iole zaviri u zvaničnu biografiju Kadirova, uvjeriće se da je nešto opreznosti tim povodom itekako poželjna stvar.
A onda, a bar kako se navodi u pismu Mandića i Kneževića, da je sve to “način da se diskredituje Demokratski front, koji je pokušao da uspostavi ekonomske i kulturne veze sa Čečenijom”, slabo da pije vodu. Jer, teoretski “ta ljubav” lijepo zvuči, samo malčice je drukčije u praksi. A eventualni sljedbenici srpske nacionalističke ideologije, vjerovatno su o tome morali da puno bolje porazmisle prije no što su se odlučili za “čečenski angažman”.
Tek, Lavrovu je još jednom uručeno, a za pretpostavku je, totalno neprijatno i apsolutno neželjeno pismo, nalik onom od Alekseja Žuravljova, sa kojim već treba nešto da učini u svojoj diplomatskoj zoni kretanja.
Iako, poznato je da je Lavrov, kao već uvaženi diplomata, još prije četiri, pet godina htio da ide u penziju. Ali, ta ideja kod Putina nije prošla. A Lavrov, kao da je znao šta mu se sve sprema…
Knežević & Škatarić & Šuškavčević: Dalje, ono što se sada ispostavlja relevantnim, toliko je tih saradnika koji tek čekaju da budu prozvani i promovisani, nakon Lavrovljevog pisma. Zato, da ne gubimo vrijeme…
Omiljeni član kluba “Svjedoka saradnika Specijalnog tužiulaštva” je, bez pogovora, predsjednik Demokratske narodne partije i jedan od lidera Demokratskog fronta, Milan Knežević.
U prvom redu, njegov bliski odnos sa Leonidom Rešetnjikovim. Jeste, baš onim likom koji je preventivno izjavio kako je “u Crnoj Gori svašta moguće, pa čak i krvoproliće i juriš na parlament”.
Naravno, ova izuzetna “misao” objavljena je na moskovskoj televiziji Carigrad, u emisiji “Ruski odgovor”.
Dakle, upravo onoj televiziji na kojoj je Milan Knežević bio redovan, čak ekskluzivni gost predstavljajući Crnu Goru kao Rumuniju u vrijeme jurnjave za Čaušeskom, pola sata prije njegovog strijeljanja.
A i promovišući Vrhovnu komandu Demokratskog fronta, a onda i “konzervativnu revoluciju”, kako se već zove sve to što je uspio da proda ruskim retrogradnim snagama.
Važno je napomenuti i da je Carigrad TV, baš ona televizija čija je direktorica bila Jelena Šarojkin, inače prepoznata po prepisci sa Aleksandrom Usovskim koji je tom prilikom ustvrdio “neuspjelu frku u Crnoj Gori”, te “krah Malofejeva u crnogorskoj avanturi”. Jeste, vlasnik te televizije je Konstantin Valerjevič Malofejev, ruski biznismen poznat po svojoj podršci ultradesničarskim snagama, kako ruskim, tako i srpskim.
Na ovom mjestu već ulijeće sigurna verzija kluba “svjedoka saradnika specijalnog tužilaštva”. Dakle, poodavno promovisani “univerzalni stručnjak” Nebojša Medojević, uz reprezetativnu tvrdnju – da nikakvi Rusi ne postoje.
No, tako mu je svaka istinita.
I tako sve do onog, sada već čuvenog, pisma Sergeja Lavrova.
Uz napomenu da je u to vrijeme, o postojanju Šišmakova i Popova, čisto podsjećanja radi, Milan Knežević dao ultimativnu izjavu.
“Do kraja procesa će biti Škatarić ili Šuškavčević, a onda će već biti ozbiljnih problama, jer su Škatarić i Šuškavćević iz Zete”, glasila je zvanična izjava, tog, jednog od lidera DF-a, Milana Kneževića.
I tako sve do – spomenuh li ja već onu izjavu prvog čovjeka ruske diplomatije Sergeja Lavrova?
A i one, kako se već zovu, Šišmakov i Popov?
No, tu već negdje slijedi i intervencija. I jedno globalno pitanje:
Ko je uopšte taj Nikolaj Patrušev?: Svejedno, da ne bude nekog suvišnog tupljenja, o Šišmakovu i Popovu ponajbolje svjedoči Statut Savjeta bezbjednosti Ruske federacije, tijela koje se nalazi pod apsolutnom kontrolom Vladimira Putina. A i neki izvještaji britanske istraživačke mreže Belingket, kao i ruskog portala Insajder (The Insider).
U svakom slučaju, sekretar ruskog Savjeta bezbjednosti Nikolaj Patrušev boravio je u Beogradu desetak dana nakon pokušaja terorizma u Crnoj Gori. A onda, nakon susreta sa predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, a obilazeći u širokom luku tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića i šefa srpske policije Nebojšu Stefanovića, a što se komotno moglo smatrati diplomatskim skandalom, za nekakve označene agente GRU-a koji su bili umiješani u “dešavanja” u Podgorici, niko i nikada više ništa čuo nije…
Uz napomenu da, osim Šišmakova i Popova, u ovu priču se može prikačiti i tzv. “prevodilac” Ananije Nikić, za kojeg se ispostavilo da, takođe, uživa zaštitu Moskve.
Svejedno, kraj priče o svjedocima saradnicima Specijalnog tužilaštva je sljedeći:
Mandić i Knežević, očigledno, nemaju pojma u šta su se upleli. A nema pojma ni Orhan Šahmanović, već osumnjičen zbog profiterskih tendencija.
Sasvim je druga stvar sa ulagačima, dakle, investitorima u ovaj posao. Oni već imaju pravo da potražuju svoj dio.
Pa, jesu li iz Rusije ili Čečenije….para majke nema.
