Najznačajniji događaj u novijoj crnogorskoj istoriji, a zasigurno u onoj od obnove nezavisnosti, je pokušaj državnog udara. Uz to, piše se i pokušaj nasilnog upada u parlament, kao najvišu zakonodavnu državnu instituciju, te nedvosmisleno priznanje o planu likvidacije bivšeg crnogorskog premijera.
To je, bar, zaključeno prema snimcima, te otkriveno u izjavama nekih od glavnih aktera koji su svoje sklonište pronašli u saradnji sa crnogorskim tužilaštvom. Svakako, računa se i ustanovljena „ruska veza“, ponajprije u angažmanu ruskih obavještajaca, pa medijskoj pratnji jednog broja ruskih političara, pa jednom diplomatskom učinku ruskog sekretara Savjeta bezbjednosti Ruske federacije, pa podršci jednog ruskog tajkuna, a onda i u priličnoj sumi i tragu novca, kao elementarnoj kriminalističkoj lekciji. Doduše, onoj lekciji koja odvodi do nekih domaćih „sapunjara“, kako već glasi žargonski nadimak za balkanske „perače novca“.
Plus, čista lingvistika.
U stvari, samo jedna formulacija za grupu ljudi samopromovisanih u – Vrhovnu komandu.
Nadahnuti Dante: U proteklih nešto više od godinu dana lideri DF-a su, definitivno, svašta izgovorili. Andrija Mandić je sa svojom pričom počeo još u decembru 2015. godine, kada je o mogućem crnogorskom članstvu u NATO govorio isključivo kao – “ili referendum ili će biti nemira”.
Jeste, to je onaj isti Andrija Mandić kojeg je Vikiliks u svojim dokumentima označio kao “prozapadnog nacionalistu u Crnoj Gori”. Svakako, uz pominjanje imena i prezimena službenica američke ambasade, Arlin Feril i Aleksandra Bonura, koje su svoje susrete sa Mandićem uredno bilježile i prosljeđivale Vašingtonu, te ga upravo tim opisom i okarakterisale. Plus, napomena uz Mandićevo ime koja glasi - “osjetljiv”.
Upravo to, može se zaista smatrati autentičnim opisom. Jer, Mandić je stvarno bio veoma osjetljiv, nekako iznimno pažljiv, skoro nježan, posebno kada je njegov saborac Milan Knežević u zanosu, jasno i glasno izgovorio “Vrhovna komanda Demokratskog fronta će narediti juriš”, a on tek s osmjehom te riječi ispratio kao “nadahnuti govor njegovog kolege”. Da, baš tako je rekao, ne sluteći da će jednog dana taj isti Milan Knežević, opet valjda nadahnuto, u svojim govorima stići i do Dantea.
Mada, ni Raju nije krivi dio. Mislim, Andriji Mandiću, ne Danteovom raju.
Tek, Mandić je za beogradsku “Politiku”, iznio tvrdnju – “Crna Gora je na ivici građanskog rata”. O tome, kako baš samo on to zna i uzima za pravo, vjerovatno je priča za sebe. Ili za laku noć. Svejedno, tom prilikom je, vjerovatno u afektu, izjavio i da on “preuzima odgovornost za sve što će se desiti u Crnoj Gori”. Baš tim riječima.
Poslije će, naravno, kako smo se već u to uvjerili prije neki dan, isto tako izjaviti da odbija da odgovara na pitanja crnogorskog Tužilaštva na suđenju za pokušaj terorizma. Ni trepnuo nije. A sa onom odgovornosti, valjda, više ne priča, nijesu u dobro, ko zna…
Tek, baš kao i ranije istaknuta nadahnutost, negdje se izgubila i ta, kako se zove, odgovornost.
No, što da se radi, osjetljiv je čovjek…Emocija je to.
“Putnici za Moskvu, izlaz….”: Pa, onda, recimo, vijest iz februara 2016. godine. Tamo kaže kako su se lideri Nove srpske demokratije Andrija Mandić i Demokratske narodne partije Milan Knežević, na jednom od svojih putovanja u Moskvu, susreli sa predsjednikom ruske Dume Sergejem Nariškinim, potpredsjednikom Sergejem Željeznjakom, predsjednikom odbora za spoljne poslove Dume Aleksejem Puškovim i šefom Departmana za međunarodnu saradnju Mihailom Paškovim. Vijest dalje plijeni stavom crnogorskih “uglednih parlamentaraca” u vidu obrazlaganja o vojnoj neutralnosti Crne Gore koju bi garantovale Rusija i NATO (?!), te kako bi taj koncept bio formula za stabilnost na Balkanu.
Jeste, nešto kao – ko razumije, shvatiće…
Svejedno, ovaj susret je zapisan kao nešto na čemu je Sergej Železnjak bio pun zahvalnosti za sugestije i ideje.
No, bez pretjerivanja, Mandić i Knežević ne mogu biti krivi samo zato što su stalno išli nešto za Moskvu i stalno nešto pričali.
Mada, imajući u vidu zaista stalna putovanja ka toj istoj Moskvi, te bilo kakvu racionalnost povodom svih tih putovanja, teško da se cijela priča može svesti samo na zvanične izjave ili nekakva saopštenja koja su uvijek zvučala kao domaći zadaci za šifrante.
Posebno kada se tome dodaju dramatična saopštenja za Carigrad TV, o konzervativnoj revoluciji u Crnoj Gori i svrgavanju vlasti. Evo, samo što nije…
Jeste, to je ona ista Carigrad TV, u vlasništvu ruskog tajkuna Malofejeva, sa direktoricom Alenom Šarojkinom, inače sagovornicom Usovskog, čovjeka koji je tvrdio da, ako mu legnu neke pare “ona neuspjela frka u Crnoj Gori će biti brzo zaboravljena”, te dodatka “i niko se neće sjetiti kraha K.V. (Konstantin Valjerevič Malofejev) u crnogorskoj avanturi”.
Svakako, nas ovdje zanima samo - šta će u tom društvu Mandić i Knežević?
Od bureka preko koljenice do sudnice: No, uz ovo pitanje, kao čistu retoriku, ide i priznanje da je Andrija Mandić, zaista, veliki as napada na crnogorsku Skupštinu. Sa tim biznisom počeo je da se bavi još 2008. godine.
Tada, po ulasku u zgradu Skupštine, riješen da štrajkuje glađu, najprije se požalio da nema kreveta, a onda, nešto kasnije i pod okriljem noći (ovo je užasan opis, zar ne?), poslao svoje obezbjeđenje da mu donesu burek sa jogurtom.
Svejedno, od bureka do koljenice, bilo je samo pitanje vremena.
A biznis “mirne demonstracije socijalnog nezadovoljstva” je, u međuvremenu, očigledno proširen i razrađen na “export –import” djelatnost, uz angažovanje sasvim izvjesnog broja Srba i Rusa. Tek, zavrtjela se tu neka para, a bogami i skupa kampanja. Plus, malo nedavno najavljenih građevinskih poduhvata, te ideje o izgradnji Srpske kuće, nekih tri miliona, da to fino izgleda, zbog “ugroženog srpskog bića” na tlu Crne Gore.
I tako sve do sudnice. I trenutka kada Demokratski front postaje samo politička koalicija deničarskih snaga, totalno neinteresantna za crnogorsko tužilaštvo, za razliku od učinka koordinatora cjelokupne djelatnosti, sada samo imenovanih kao – osumnjičeni za pokušaj terorizma na dan izbora u Crnoj Gori.
Doduše, tim povodom, valja istaći i jednu “napomenu” koju je još prije pola godine izrekao Andrija Mandić, čisto u prilog sadašnjim miroljubivim, skoro “gandijevskim” porukama koje šalje iz sudnice.
“Ako nas optuže, saznaćete kakav će biti odgovor DF! Katnić i šef režima da ne idu tim putem!”
No, to je bilo davno, još prije pola godine, ko se toga još sjeća.
Tek, na kraju, ostaje još samo vjera u pravdu.
Jer, Vrhovna komanda je, valjda, bar to zaslužila.
Željko VUKMIROVIĆ
