Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Ni podgorički avgustovski žaropek nije mogao da pokvari utisak.
Čak ni najtvrdokorniji medju ozlojeđenima i mrzovoljnima što Crna Gora uopšte dočekuje gosta iz Vašingtona, mrski im NATO i da ne spominjemo, nemaju što da prigovore. Sve je proteklo kako treba i dolikuje. I više od toga. Riječi podrške i ohrabrenja, koje je Pens izgovorio i prije nego što je stigao kod nas - u svojim obraćanjima medijima u Talinu i u Tbilisiju - kruna su višedecenijskog iskustva u komunikaciji i saradnji Podgorice i Vašingtona. Njegova zdravica na vili Gorica je već dio istorije američko-crnogorskih odnosa.
Još jednom se dogodilo, ovoga puta oko najvažnijih i najvrijednijih stvari, da od drugih čujemo koliko smo zapravo značajni. Bez pretjerivanja i kurtoazije, visoki gost iz Sjedinjenih Država je uputio riječi pohvale i priznanja i, na način koji je svojstven Amerikancima, potvrdio da naša zemlja ima snažnu i iskrenu podršku ,,na te strane”.
Posjeta Majka Pensa se dogodila u trenutku kada je bila najpotrebnija - i za Crnu Goru, i za NATO, ali i za same Sjedinjene Države. Rijetke su situacije, pa makar se radilo o minuciozno pripremanim diplomatskim susretima, da se u jednom događaju spoji toliko pozitivnih sadržaja i poruka.
Za Crnu Goru nije moglo biti ni boljeg momenta, ni važnijeg gosta, da se kaže i čuje ono što je sada važno - zapravo najvažnije za našu državu. Crnogorska nezavisnost i njen evro-atlantski stateški izbor je pod pritiskom i izazovima koji se ne smiju potcjenjivati. Zvanična Moskva odavno ne krije svoje nezadovoljstvo crnogorskom državnom politikom. Oktobarski događaji, ali i sve ono što im je prethodilo i što ih prati, razlog su za oprez najvećeg stepena.
(Nije novost za Crnu Goru da unutrašnje podjele pokazuju svoje najružnije lice baš u ovakvim situacijama. ,,Ruski ispit” je previsok zahtjev za mnoge Crnogorce, kako god da sebe zovu. Kako nekada, tako i danas, u novim, modernim vremenima. ,,Izdaja Rusije”, da se podsjetimo te frojdovske izjave ruskog ministra Lavrova, objašnjava mnogo toga. Takvima će zdravica američkog gosta posebno teško pasti. U tome im, sve i da želimo, ne možemo pomoći.)
Posjeta ima i neuobičajenu težinu i za sami Vašington. Predsjedniku Trampu, suočenom sa sopstvenom verzijom ,,ruskog testa”, koja je postala predmetom posebne istrage, bila je potrebna ovakva turneja kako bi, preko svog prvog nasljednika, tradicionalnog i konzervativnog republikanca Pensa, popravio utisak izazvan brojnim oštrim i nezgrapnim postupcima i izjavama, koje su na evropskoj strani atlantske zajednice (ali i na svim drugim mjestima značajnim za svjetsku politiku) izazvale brojne nedoumice i, čak, javno iskazano nezadovoljstvo. Liše Moskve, da se razumijemo.
Pens vraća stvari u normalu: Uz to, Bijeloj kući, koja, kako slušamo i gledamo, sada prolazi kroz posebno turbulentni period, obilježen smjenama i ostavkama najbližih predsjednikovih saradnika, potrebni su događaji i aktivnosti koje i domaću (američku) i svjetsku javnost podsjećaju na to ko su i što su Sjedinjene Države. Stabilno i normalno, dok još ima vremena, rekli bi neki.
Uloga i pozicija Majka Pensa je, u tom smislu, od najvećeg značaja za Donalda Trampa. Pens, i inače, u tom dvojcu ima funkciju svojevrsnog sidra - posebno za tzv. republikansku "bazu", ali i za američke partnere i prijatelje u svijetu. I prvi i drugi su, češće nego što je iko očekivao od neortodoksnog Trampa, bili zatečeni i ozlojeđeni njegovim tvitovima i olakim, a, po posljedicama, teškim izjavama i odlukama.
Potpredsjednik Pens je tu da stvari vrati u normalu, u očekivanu višedecenijsku stratešku matricu, koja je i danas potrebna i Sjedinjenim Državama i svijetu u kojem živimo.
Na kraju, a vjerovatno i najznačajnije, turneja Majka Pensa je odagnala svaku sumnju i nedoumicu da će SAD voditi nekakvu pro-rusku ili politiku permisivnosti i popuštanja prema Kremlju. Ruta tog putovanja - estonski Talin, gruzijski Tbilisi i crnogorska Podgorica - odabrana je da bi se Putinovoj Moskvi pokazalo da je Amerika čvrsto uz NATO saveznike i prijatelje.
Baltičke zemlje, i da nema traumatičnog i tragičnog iskustva sa sovjetskom okupacijom 1939. i sa pritiscima moćnog susjeda posljednjh godina, su imale potrebu za ovakvim američkom gestom.
Isto, a možda i više, važi za Gruziju, čija je nesreća iz sukoba 2008. i otetim teritorijama Abhazije i Južne Osetije, upozorenje uporedivo jedino sa krvavom podjelom Ukrajine, u kojoj bjesni sukob iniciran i sponzorisan sa iste, gorepomenute adrese.
I, dok su baltičkim i gruzijskim prijateljima geografija i istorija podarile zajedničkog susjeda, pa su problemi i brige na samim vratima od kuće, u crnogorskom slučaju, bez obzira na udaljenost ruskih prijatelja, podrška vodeće zemlje Alijanse, je najbolja potvrda istorijskog značaja članstva u NATO.
Članstvo u Alijansi je bezbjednosna garancija, a ne prosta predaja dokumenata u Vašingtonu i dizanje zastave u Briselu. Sada je to mnogo jasnije nego ranije - i prijateljima Crne Gore. I onima drugima.
Posjeta potpredsjednika Pensa će, zbog svega toga, ostati ubilježena i upamćena kao veliki i značajni diplomatski gest i uspjeh: pravi potez u pravo vrijeme na pravim adresama.
(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore i prvi ambasador u Vašingtonu)
