Imala je 14 godina kada je prvi put okusila alkohol. Bilo je vrijeme rata u okruženju, država se raspadala, ljudi sve teže živjeli.
„To je bilo na polumaturi. Teško se življelo, a u istom tom periodu su počeli roditelji da mi se razvode, da mi se ruši slika porodice kao nečega u šta se vjeruje i zbog čega se živi. U prvom razredu srednje škole prvi put uzimam marihuanu, a kroz srednju školu to postaje učestalije. U trećem razredu prvi put sam probala heroin“, počinje Marija Zogović priču.
Alkohol, marihuana i heroin: Kaže da ne krivi ni vrijeme u kome je živjela, ni drušvo u kome se kretala, ali priznaje da nije znala u šta se upušta.
„Prvi put kada sam probala heroin, mislila sam da je cijeli svijet moj. Droga te fascinira, daje ti samopouzdanje, kao i osjećaj sreće, koji je lažan, pa vam sve oduzme. Jednostavno vas zavara, a taj lažni osjećaj vas drži pod okovima droge, jer ona upravlja vama“, prisjeća se.
Kao odličan đak, Marija je odmah nakon srednje škole upisala Ekonomski fakultet i prve dvije godine, koliko je i studirala ,sve ispite polagala bez mnogo truda i učenja.
„Iako sam se gotovo svakodnevno drogirala, u ispitnom roku sam za nedjelju dana položila pet ispita. Učila sam, ali vrlo malo, zato što me heroin opuštao. To je ta fascinacija, ja sam mislila da je to super , jer ja kada uzmem dozu imam utisak da mogu sve. Na početku sam uzimala heroin da bih se super osjećala, a kasnije da bih mogla normalno da funkcionišem. Došla sam u situaciju da sam između hrane i droge, birala drogu. Samo da bih mogla da preživim dan“, objašnjava Marija.
Put u pakao: Polako, dodaje, droga uzima danak. Više nije bitan ni fakultet, ni posao, ni normalan život.
„Počnete čovjeka da gledate samo kroz novac ili heroin. Manipulišete. Ako nema načina da od njega izvučete novac ili drogu, nemate o čemu da pričate sa njim. Ne opravdavam sebe i stojim iza svega štasam radila, ali teška su to stanja svijesti. Morala sam da se snađem na sve moguće načine da bih nabavila sljedeću dozu. Kada nisam imala novca prodavala sam stvari iz kuće, krala, lagala“, prisjeća se ona.
Sve ono što sam mislila da nikada neću uraditi, uradila sam, priča Marija.
Znate, niko ko proba drogu, ne misli da će postati zavisnik. Ja sam bila ubjeđena da se meni to ne može dogoditi, da sam iznad toga“, govori ona.
U trenucima kada je shvatila koliko duboko je otišla, grizla je savjest, a da bi je potisnula duboko u sebi, bilo joj je potrebno još droge. Sada, shvata da je tako samo još dublje ulazila u problem, umjesto da ga rješava.
Porodica je kod nje „prva primjetila promjene, ali poslednja je saznala, jer je teško priznati da je tvoje dijete narkomanka“
„Oni su bili svjesni da se nešto dešava, nijesam više bila ista osoba. Ja, sa druge strane, nijesam bila svjesna koliko je moj problem uticao na porodicu i bilo koga sa kim sam bila u kontaktu“, priča Marija.
"Tetka mi je, sjećam se jednom prilikom, nakon izvjesnog perioda drogiranja rekla, pošto sam kao dijete uvijek bila nasmijana, pozitivna i puna života- Vidi na šta ličiš, blijeda si, imaš velike crne podočnjake, nemaš više sjaja u očima, onog tvog osmijeha. Ja sam otišla da se pogledam u ogledalo i pomislila- Pa, ona nije normalna, zato što sam ja sebe u to trenutku vidjela kao najljepšu djevojku. Ona je bila u pravu, meni je droga zamaskirala oči da se vidim iskrivljeno, ne realno, da mislim da sam najbolja i najljepša. Tako je za sve stvari, nisam mogla ništa da vidim u pravom svijetlu“, priča Marija.
Oporavak i krize: Prije četiri godine konačno je shvatila da više tako ne može. Pokušala je sa raznim tretmanima odvikavanja- takozvanim blokatorom, implantom koji se zavisnicima hiruškim putem ugrađuje pod kožu i traje tri, šest ili dvanaest mjeseci .Takozvani blokatori neutrališu želju za heroinom, ali Marija kaže, da joj to nije pomoglo.
„Nisam mogla da uzimam heroin, ali sve drugo jesam, ekstazi, kokain, marihuanu, tako da to i nije neka pomoć“, govori Marija i napominje da greška koju neki ljudi prave je to što misle da postoje lake droge.
,,Ne postoji povremeno i rekreativno drogiranje, ne postoje lake i teške droge. Sve su teške“, objašnjava ona.
Pokušala je i da se liječi u psihijatrijskoj bolnici u Kotoru.
„Bolnica je loše uticala na mene, jer provoditi 24 sata sa psihičkim bolesnicima. Nakon toga sam pokušala da se ubijem, bila sam umorna od svega i nisam vidjela izlaz iz te situacije. Bukvalno sam bila na ivici“, kaže ona.
Spas je našla na Kakarickoj gori. Apsistencijalne krize su joj, prisjeća se, bile jako teške. „Noćima nisam spavala, znojila sam se, imala sam užasne bolove. Bolio me svaki dio tijela, od glave do pete. Kada sam bila na Kakarickoj gori mjesec dana nisam oka sklopila, imala sam i grčeve, trzala sam se. Prva kriza se ne podnese toliko teško, ali sa svakom sljedećom krizom slabi organizam, te je svaka naredna sve gora i gora“, kaže ona.
Za izlazak iz začaranog pakla droge su najbitniji „volja, i želja, da shvatite da želite da živite normalan život, zbog sebe.
„Da želim promjenu zbog sebe, zato što vrijedim, a ne zbog porodice, momka, društva, posla.Morala sam sebi da priznam i objasnim greške koje sam pravila tokom drogiranja i budem spremna da stvaram novi i bolji život“, kaže ona.
Zdrav život: Marija, danas, u 35-oj godini upisuje novinarstvo i pokušava da pomogne zavisnicima, dok uživa u sitnim svakodnevnim stvarima.
„Tek nakon ovog iskustva naučila sam da cijenim stvari koje sam nekada imala, a nisu me činile srećnom. Živim zdravim načinom života, bavim se sportom, fizičkom aktivnošću, pomažem zavisnicima na ličnom primjeru, jer treba pričati, jedino na taj način se podiže svijest i društva i samog zavisnika. Idem na planinarenje, plivanje, jašem konje, volontiram, treniram“, govori ona. Najveći cilj joj je da bude bolji čovjek i da pomaže ljudima.
„Najgori i najteži dan danas mi je bolji od najljepšeg dana tokom drogiranja“, zaključuje Marija Zogović priču za Portal Analitika.
Ivona DROBNJAK
