Iz Beograda za Portal Analitika piše: Mihailo TERZIĆ
U kontinuitetu milenijumskog državotvornog trajanja, stasavala je kolektivna svijest crnogorskog etnosa o samoidentifikaciji i identitetu. Državotvorni sadržaji u Crnoj Gori su stariji od crnogorske nacije, a crnogorski etnos je stariji i od države i nacije. Iz nužde za opstankom etnosa, prvo je jačala kolektivna odbrambena svijest koja je u uslovima kulturnog i duhovnog razvoja prerasla u nacionalnu svijest, kao jači oblik kohezivne snage za osvajanje slobode.
Trinaest dukljansko-zetskih vladara, sedam zetskih vladara, osam vladika-vladara crnogorskih i dva kneza-kralja, od Predimira do kralja Nikole, ređali su se Prvaci tog trajanja i nosioci borbe za slobodu i državotvornu autonomiju. Svaki od njih je dao svoj doprinos, pojedinačnoj i kolektivnoj identitetskoj svijeti o pripadnosti državi Crnoj Gori.
Nije sve počelo Berlinskim kongresom: Nije državotvornost Crne Gore započela, priznanjem na Berlinskim kongresu. Ona je postojala vjekovima prije njega. Uvijek se pronašao neki državotvorni oblik koji je otimao Slobodu od brojnih osvajača, od Nemanjića do fašizma.
Bilo je: Pleme, Bratstvo, Nahija i Država. Sloboda je bila žrtvenik kojoj se vrijedilo žrtvovati. Samo je u Crnoj Gori zabilježen primjer, da je pri rođenju muškog đeteta davan blagoslov: “Sačuvaj ga Bože da ne umre na postelji“.
Na tom žrtveniku i sa tim jedinstvenim blagoslovom stvarala se crnogorska svijest o pripadnosti posebnom identitetu. Malo je bilo mogućnosti da se država posveti prosvjećivanju naroda. Vladari crnogorski, istovremeno su bili i vojskovođe i duhovnici i pjesnici i filozofi i mučenici.
Đurađ je, još krajem 15.vijeka, postavio prvu državnu štampariju u Crnoj Gori, prvu u Evropi i štapana je prva knjiga. Kasnije su Zla vremena, naćerala gospodare crnogorske da štampraska slova pretapaju u zrna za borbi protiv Turaka.
I dok su Crnogorci pretapali slova za borbu protiv tirana, osvajači su pokušavali „pretapati“ Crnogorce u identitet osvajača. Dok su Crnogorci živote ugrađivali u istoriju Crne Gore, osvajači su je, uz pomoć plaćenih pisara, priređivali, po svojoj mjeri i namjeri.
Prvi kidisali Nemanjići: I onda, kada su kidisali Nemanjići, i kada su harale Osmanlije i Hazburgovci i u doba otpora fašizmu, otpor su pružali Crnogorci. Samo je Zeta sa Raškom ratovala pola vijeka. Onda se desilo da su i stari osvajači Crne Gore osvojeni, od novih i jačih. U tom vjekovnom ratnom grotlu, Crnogorci su bili prinuđeni da se sa STARIM osvajačima zajedno bore protiv NOVIH - Osmanlija.
Često je nužda CG-i nametala „prijatelje“. Zbog nužde su Crnogorci previđali, da se iza „bratskih“ maski krije interes sa ciljem da se Crna Gora privoli na politički najam, za interese većih i jačih. Ta, Danajska ljubaznost, koštala je Crnu Goru istorijske prevare, kada joj je Velikosrpska podvala „ukrala“državu, uz pomoć crnogorskih političkih lihvara. Nakon toga, svaki oprezan Crnogorac, posle „bratskog“ ljubljenja i trećeg poljupca, provjerava, da mu nije uvo odgriženo.
Uvo je ostalo, ali je država izgubljena.
Trinaestojulski ustanak popravni iz državotvornosti: Crnogorci su morali ponovo 13. jula 1941. na poprvani iz „državotvornosti“. Na neku sličnu podvalu mogu, ponovo, nasjesti samo lobotomirani Crnogorci.
Građani savremene, građanske Crne Gore, imaju obavezu i odgovornost, da naslijeđene državotvorne vrijednosti predhodnih generacija sačuvaju. One su „zlatne poluge“ i pokriće nacionalnog i građanskog identiteta, državnog suvereniteta i autoriteta crnogorske države.Te „zlatne poluge“su zaštitnik imuniteta svim kolektivnim identitetima u Crnoj Gori.
Malo je država sa takvim istorijskim državotvornim pokrićem.
U Crnoj Gori dugo vremena traju pogrešne „interpretativne manipulacije“ koje su zbog „voljnog slijepila“ prenosili sami objekti manipulacije. One su vremenom prerasle u „interpretativno nasilje“ i postale dio strukturno-sistemskog nasilja.
Manipulacije: Prva interpretativna manipulacija, pokušava državotvorni crnogorski identitet zamijeniti verskim identitetom. Druga, glorifikuje srpski jezik kao opredjeljujući sadržaj nacionalnog identiteta. Obje manipulacije su, kroz vjekovnu agresivnost, prerasle u strukturno nasilje sa kvazi-naučnim pokrićem.
Više od jednog vijeka,nedovoljno pismenim građanima Crne Gore, nametan je novi „stvoritelj“. SPC je bila i ostala glavni nosilac te duhovne manipulacije. Sveti Sava je nametnut kao duhovni tvorac svih pravoslavnih hrišćana na prostorima Crne Gore. Stvarani su mitovi, tipa: Sv.Sava je učio da se ore sa obje strane, te ovđe je udario tojagom i provrela voda, te ovo mora biti ovako, te onako...
Zapravo, prvi duhovni osvajač u Crnoj Gori je postao Sveti Sava. Velikosrpska politika je sve, kojima je Rastko Nemanjić, sin osvajača Crne Gore, postao „stvoritelj“, proglasila Srbima. A „srpska vjera“ je postala prepoznatljivo sredstvo asimilacije. Proglašeni su srpski praznici, Božić, Nova godina i sl.
Crnogorska država je to tolerisala. Iz neznanja, straha ili iz koristi njene elite? Tako je Svetosavlje više od jednog vijeka nametano kao dominantno identitetsko obilježje u CG.
To je prvi razarujući virus ubačen u državotvorno biće CG.On je i danas veoma aktivan i uvijek je opasniji kao recidiv.
Druga manipulacija je jezik. Uz srpsku vjeru nametnut je i srpski jezik kojim se kompletira hegemonija srpskog identiteta. Dakle, ko govori srpski i ko je „srpske“ vjere, mora biti Srbin?
Kada bi tako nešto tvrdili Englezu, Španacu ili Irancu, smatrali bi vas ludakom. A kada jedna hegemonistička politika na Balkanu upotrijebi vjeru i jezik kao ideolološka sredstva asimilacije, smatra se balkanskim pravilima igre?!
Specifične vrijednosti: Svaka država –nacija ima specifične vrijednosti koje su u istorijskom razvoju određvale njen identitet. Brojne različite nacije imaju isti jezik i istu vjeru. Od 194 države, u 54 je službeni, engleski jezik, u 26 arapski, u 35 španski. Još veće grupacija različitih nacija i država pripada istoj vjeri. Postoje i one kojima je vjera (Jevreji) ili jezik (Slovenci) bili jezgrovni sadržaj da očuvaju nacionalni identitet.
Crnoj Gori je „bačena koska“ da se iscrpljuje oko vjere i jezika, kao „dokaza“ o nepostojanju crnogorske nacije. Cilj je, zapravo, jasan. Time se ignoriše i zaobilazi državotvornost kao sveukupni vjekovni identitetski oslonac svim građanima Crne Gore sa nacionalnim, vjerskim i etničkim identitetskim posebnostima.
Državotvornost kao stvaralac(demiurg) svega crnogorskog: Vizija obnovljene crnogorske države u evroatlanske integracije i društvo civilizovanih građanskih demokratija je, hrabar državnički projekat. On je definitivan otklon od palanačke svadljivosti, prema civilizovanoj razboritosti. Od lokalnih šakandala, ka kosmopolitskoj lojalnosti. Od „tamno- vilajetskog realiteta“ ka racionalnoj i razumnoj percepciji. Od „nebeskog carstva“ka ovozemaljskom, ljudskom i humanom. Od iracionalnog ka racionalnom.
Ostvarenje vizije podrazumijeva jasnu strategiju, efikasnu taktiku i savremenu državnu operativu. Crnogorski građani neće postati ni kosmopoliti ni „građani svijeta“ ako predhodno u Crnoj Gori ne afirmišu građanski državotvorni identitet kao sklad različitih identitetskih kolektiviteta, bez subordinacije i hijerarhije.
Ljubav prema svojem i poštovanje „drugog“ je antropološka karakteristika Crnogorca. Ona je utkana u crnogorsku tradiciju. Još, prije kosmopolitizma, globalizma i postmoderne, u vrijeme „rala i srpa“ znali su Crnogorci da cijene „Drugog“.
„Putniku „namjerniku“, nuđen je jedini krevet u kući da prenoći, a ostala čeljad su spavala po podu. Znali su da poštuju i neprijatelja van bitke i da mu čuvaju dostojanstvo.To su bile svevremene vrijednosti, kao izraz Junaštva i Viteštva, Čovječnosti i Čestitosti.
Obaveze institucija: Institucionalna operativa aktuelne crnogorske države sa sveukupnim intelektualnim i stručnim potencijalom je u obavezi da poveže Viziju građanskog razvoja Crne Gore sa svevremnim vijednostima identitetskog crnogorskog nasleđa. Da učini Crnogorca „građaninom svijeta“ a da ga ne otrgne od tradicionalnih vrijednosti prepoznatljivosti. Da prednosti građanskog identiteta i kosmopolitske lojalnosti pomiri sa posebnim identitetima i lokalnom lojalnošću.
Da prepozna političke snage regresije i ne ostavlja prostor za političke „oportunističke bakterije“ koje, subverzivno, lakomo i bezobzirno ugrožavaju „zlatne poluge“ tradicije i kompromituju vrijednosti usvojene Vizije. Da sveukupnim obrazovnim i vaspitnim sistemom obezbijedi da se „pravni red“ „preseli“ iz pravnih knjiga u „glave građana“.
Da se svuda i na svakom mjestu afirmišu i štite simboli džave Crne Gore: grb, zastava i himna.
Nije u pitanju državotvorni „tvrdi“ identitet, već identitet „koji jeste“ i koji je esencija državotvorne tradicije Crne Gore. Bez njega nema ni ostalih „identiteta“, čak ni imaginarnih koji bi formalno zadovoljili „čovjekovu duboko usađenu potrebu po pripadnosti“. Crnogorski državotvorni identitet ne proizvodi „patriotizam“ i „nacionalizam“ on ih čini koristnim, bezopasnim i tolerantnim. Afirmiše različitosti bez hijerarhije i sputava ideološku aroganciju i hegemoniju.
Crnogorska država ima akumuliranu državotvornu energiju vrijednu divljenja, ali ona, „per se“, ne garantuje vječnu životnost i ne toleriše nebrigu bilo koje generacije u bilo kom vremenu. Borba za njen opstanak ne trpi kompromise. Zahtijeva efikasnost imunološko –represivnog i etičkog pogona države, koji će resetovati hijerarhiju humanih vrijednosti i vrati snagu Riječi predaka. Da uspostavi meritokratiju sa kadrovima koji će koristiti garađanima, a ne samo sistemu. Da spriječi, da mafijaštvo postane dio mentaliteta.
Nažalost, u aktuelnom crnogorskom političkom prostoru je odavno aktivna prepoznatljiva anticrnogorska ideologija i njeni akteri. Oni su nosioci veleizdaje savremene Crne Gore i njene državotvorne tradicije. Njihova politička platforma je proizvod anticrnogorskih ideoloških radionaica van Crne Gore. Živi u glavama onih koji, onomad, rekoše: „da su ONI dozvolili da Crna Gora održi referendum“, “da su Srbi stvorili Crnu Goru“,da će ONI Crnoj Gori „dati Njegoša“. Da je sve crnogorsko srpsko. I Đurađeva štamparija?
Oni koji se usuđuju da Crnoj Gori šalju, Jevanđeljsku poruku; „JA SAM TE STVORIO“ i koji slijede boginju Hibris, ne zaslužuju političku korektnost, već prezir i otpor.
