Iz Firence:
Milena Čavić
Sigurno znate onaj osjećaj kada nakon dobrog koncerta, filma ili predstave odete kući i uvjereni ste da ćete zbog ta dva sata živjeti duže. U tim trenucima sigurni ste da su umjetnici jednako zaslužni za zdravlje koliko i doktori. U subotu, 24. juna, fanovi Edija Vedera napustili su firentinski hipodrom Vizarno upravo sa takvim osjećanjem.
Polje Toskane primilo je više od 50.000 hodočasnika iz svih krajeva svijeta koji su došli na koncert legende grandža u okviru festivala Firenze Rocks. Četa iz Crne Gore bila je mala ali odabrana, željna da čuje Vedera još od gimnazijskih dana.
Ujedinjeni i svoji
Prije koncerta, u vazduhu je tinjalo veliko iščekivanje. Srećom, Veder je kasnio samo desetak minuta. Svjetla su ugašena i nastao je muk, a potom urlik. Obasjani smo! Scenografija, vrlo prepoznatljiva: kofer sa stikerima Vederovih omiljenih bendova, rekorder, nekoliko gitara. Veder je dotrčao do kraja bine, smjestio se na malenu stolicu, uzeo gitaru i otvorio koncert pjesmom „Elderly Woman“ Pearl Jama.
Pjevao joj je... Rekao je da mu se čini da joj prepoznaje lice. Poznato mu je, ipak, lovio ga je i pokušavao da ga smjesti u kovertu sjećanja... Upravo tako smo se osjećali i mi pred binom. Obrazi su nam bili mokri od sreće.
Veder je završio pjesmu i pozdravio Italiju, gdje je prvi put imao solo koncert pred tolikom publikom. Naredna pjesma bila je „Wish List“. Ruke su zagrlile nebo i svi uglas zapjevali sa Vederom, križajući ga sa liste svojih želja.
Uslijedile su obrade pjesama „Trouble“ Ket Stivensa i „Brain Damage“ Pink Floyda na koju je nadovezana „Sometimes“ Pearl Jama. Veder je nazdravio Firenci i gradu čestitao praznik San Đovani. Pozdravio je sve koji su došli izdaleka, naglašavajući kako mu je drago što smo svi noćas složni, ujedinjeni i, što je najvažnije, bezbjedni i samo svoji. Naravno, bio je to uvod za genijalnu pjesmu „I am Mine“.
Moćni ukulele
Glavni junak scene ubrzo je postao ukulele - maleni ali svemoćni instrument na kom je Veder odsvirao album „Ukulele Songs“ (2011). Počeo je da se smije, objašnjavajući kako je festival Firenze Rocks nevjerovatan: on nas noćas uspavljuje ukulele pjesmama, a naredne večeri ćemo žestoko rokati uz Sistem of a Down i Prophets of Rage.
I zaista, pjesme „Can't Keep“ „Sleeping by Myself“ umirile su publiku, ali ne na način koji je Veder priželjkivao. Atmosfera je postala pitoma ne zbog laganih melodija, nego zbog toga što publika očigledno nije dobro poznavala album „Ukulele Songs“.
Fanovi nijesu reagovali ni na naredne numere – „Far Behind“, „Setting Forth“ i „Guaranteed“ sa albuma „Into the Wild“ koje je Veder posvetio Krisu Mekendlesu. Samo su gledali u binu, njihali se i snimali telefonima, prekidajući letargiju povremenim apaluzima. Djeluje nevjerovatno, ali izgleda da se nijesu primili na soundtrack filma „Into the Wild“.
Vrati se
Pjesma „Rise“ je konačno probudila uspavane! Poslije obrade čuvene „Needle and the Damage Done“ Nila Janga, svjetla su ugašena i ekran se zacrnio. Na trenutak nikome ništa nije bilo jasno, ali onda nam je sinulo. „Black“!
Uslijedio je najemotivniji momenat koncerta. „Znam da si sada zvijezda na nekom drugom nebu...“ Tu ru ru ru ru ru ru... Vederov glas, vajan godinama, bio je drugačiji od onog iz devedesetih kada je kao 20-godišnjak pjevao ovu elegiju, posvećenu propaloj ljubavi.
Pjesma „Black“ dobila je novo značenje te noći u Firenci. Znali bismo zašto je pjeva i kome je posvećuje čak i da nije dodao stihove „Vrati se... vrati se...“. Vederov prijatelj i kolega, druga grandž legenda, naš Kris Kornel ostao je zaključan u ovom momentu zauvijek!
Riđokosi kolega
Poslije emotivne katarze, atmosfera je zahuktana izvođenjem pjesama „Lukin“ i „Porch“. Onda je Veder najavio da će izvesti „najbolju pjesmu ikada napisanu“. Jeza je počela da se propinje kičmom kada je počela „Comfortably Numb“. Nastavili smo da „dijelimo svijet“ uz Lenonovu „Imagine“. Uperena svjetlost telefona stopila se sa zvijezdama i padalicom koja se baš u tom trenutku pojavila na nebu. Bilo je lako zamisliti i povjerovati u savršenu planetu...
Veder je izazvao oduševljenje izvodeći novu pjesmu koju je napisao nedavno, prolazeći kroz sela Toskane. Poslije premijere, na bini se pojavio njegov prijatelj Glen Hansard, zanimljivi riđokosi muzičar i glumac, poznat po filmu „Once“. Veder je dočekao Hansarda ljupkim „napadom“.
- Znate, prije nekoliko dana, nakon mnogo šampanjca, priznao mi je kako je ime pjesme „Once“ iz istoimenog filma „ukrao“ od Pearl Jama – ispričao je Veder.
Flaša vina
Veder i Hansard su izveli zajedno melanholičnu baladu „Falling Slowly“ koja je rasplakala pola publike. Želeći da utješi jednu od neutješnih djevojaka u publici, Veder joj je pružio flašu vina, ali napravio je još veći užas – sad nije mogla da se zaustavi od sreće!
Dok je izvodio „Song of Good Hope“, spustio se sa bine i „zaplivao“ kroz publiku koja ga je ponijela na rukama. Ista bura dobre energije vladala je u nastavku, tokom sviranja pjesama „Society“, „Smile“ i neponovljive himne bunta - „Rocking in the Free World“ Nila Janga. Firenca je rokala, ali po „balkanskom ukusu“ nedovoljno strasno, jako i predano. Ili su oko naše male čete bili neki čudni, malo flegmatičniji profili...
Veder je otišao, ali uspjeli smo da ga vratimo na bis. Znali smo i sami da se svirka ne može završiti bez „Hard Sun“. Veder je uperio žarko sunce svoje muzike pravo u naša srca i poklonio nam osjećaj koji se graniči sa snoviđenjem poslije kog ostaje samo jedan žal – što nikada ne može stati, niti je stao u ovo malo pismo.
FOTO: FB strana Firenze Rocks / rockol.it
