Samo beskrajnom zaljubljeniku i vjerniku u umjetnost može pasti na pamet da potpuno raspara tkanje radnje jedne TV serije. Da je učini neukrotivom i beskrajno slobodnom igrom asocijacija, simbola i neizrecivih emocija. Da je samo naizgled liši narativa, oslobodi od okova fabule i vremena i pusti da teče kao poezija. Da je pretvori u san.
U velikoj borbi da televizija dobije status lijepe umjetnosti, linija fronta u korist malih ekrana pomjera se tek sada, 26 godina kasnije kada je Dejvid Linč ponovo raširio purpurne zavjese. Gospodo Hauli („Fargo“), Lindelof („Lost“ i „The Leftovers“), Giligen („Breaking Bad“)... Vaš učitelj Linč uspio je da vas nadlinčuje već na početku treće sezone kultnog „Twin Peaksa“!
Neukroćeni tangoČetiri epizode nove sezone, prikazane na TV Showtime, dovoljne su da zaključimo kako je Dejvid Linč uplovio u nepoznatu teritoriju kao nijedan autor prije njega. Malo je reći da se to nije svidjelo gledaocima koji su od nove sezone „Twin Peaksa“ očekivali igranje po nekom zacrtanom kalupu.
Upozorenje, poput uputstva za upotrebu: Dejvida Linča boli uvo za to što vi možda očekujete da vas serija zabavi! Nemojte da kiksate sa očekivanjima kao pojedini kritičari uljuljkani u formu kao što je kolumnista Njujork Tajmsa. Njemu je, na primjer, zasmetalo to što će stvari poput Ruke-Drveta sigurno ostati neobjašnjene u velikoj Linčovoj misteriji.
Linč ne povlađuje nikome, niti ga interesuje da vuče gledaoce za rukav. Igra se simbolima i asocijacijama, svjestan da je za pravi tango umjetnika i gledalaca ipak potrebna mašta sa druge strane ekrana. Linč nas je pretvorio u svjedoke velike, prelijepe i strašne igre besmisla, saučesnike u zločinu i aktere pred pozornicom kluba u Tvin Piksu u koji je dovukao neke od najvećih bendova planete.
Nadirući užas
Sasvim neočekivano, svijet nacikle nevinosti Tvin Piksa, ušuškan u zaborav ispod dvije planine, ovlaš je dotaknut u ove četiri epizode. Zbog toga su mnogi zaskakali: „Ovo nije Twin Peaks, više liči na film Inland Empire.“ I samo donekle jesu u pravu zbog poređenja nove sezone sa Linčovim nadrealnim filmom iz 2006.
Nova sezona nije samo serija o Tvin Piksu, već projekat koji treba da zaokruži kompletnu karijeru velikog umjetnika. Upravo zbog toga ranjiva dama bez očiju tako liči na Glavu za brisanje iz filma „Eraserhead“. Zato već famozna kutija pod nadzorom u Njujorku postaje simbol nadirućeg užasa kao u filmu „Inland Empire“. Mali grad u Ajdahu podsjeća na staze jednog starca u ostvarenju „Straight Story“, a zadah zločina nosi iste slutnje kao u filmu „Mulholland Drive“.
Mali driblinzi
Linč se igra dugim, najčešće statičnim i širokim kadrovima, ali je do kraja skroman i dosljedan naivnom senzibilitetu i vizuelnom stilu osamdesetih. Spreman je i da se našali, kao u četvrtoj epizodi, kada igrajući FBI direktora Gordona Kola, kaže: „Nemam pojma šta se ovdje dešava.“
Sposoban je da napravi mali dribling suptilnog humora uz zaglavlje kreveta sa lešom u raspadanju - u samo dva uzdaha matore policajčine. I da navodi glavnog lika, agenta Kupera (i dalje briljantni, nepravedno zaboravljeni Kajl Meklahan), da rekonstruiše zločin na sličan način kao što je to radio u filmu „Lost Highway“.
Kuper je oličenje najčistijeg ljudskog, koje je dvije i po decenije bilo zarobljeno krivicom u Crvenoj sobi. Njegov „dvojnik“ Bob, dugokosa i preplanula personifikacija galopirajuće smrti, jeste iskarikirana alfa-figura sa mačo glasom i pretencioznim arsenalom tarantinovskih doskočica. I to su tek dva lica.
Tri odraza
Treće, lice najpribližnije modernom čovjeku, jeste Dagi - olinjala i mlohava karikatura neuspjeha, u čija preširoka, šarena odijela Kuper nevoljno uskače. Takvu ljušturu od čovjeka Linč je spremio kao vozilo za umornog i na vrijeme i međe ovog svijeta nenaviklog Kupera, u porodici kojom gospodari sjajna Naomi Vots.
Jasno je: takva tri odraza u ogledalu istog lika mogu se spojiti samo u Tvin Piksu, koji nekako odolijeva svim udarima vremena. Četiri epizode su jednako dirljive koliko su zagonetne baš zbog osjećaja da se u Linčovim planinama ništa nije promijenilo.
U policijskoj stanici predivna sekretarica objašnjava starom Hoku da je porijeklom Indijanac, prije nego što sasvim simpatično šizne zato što i dalje ne shvata koncept mobilnog telefona. Doktor Džakobi se još igra samo njemu jasnim izumima. Gospođa sa Cjepanicom spremna je da izdeklamuje misteriozno proročanstvo. Jedan dječak nalik Brandu drži potpuno lude, tendenciozne i apsurdne govore o sudbini, putovanju, lutanju, odlasku...
Magična himna
I još maturska fotografija Lore Palmer može djetinjim suzama da orosi obraze svakog iskrenog stanovnika Tvin Piksa. U mraku onog kluba u kom smo prije 26 godina prvi put čuli Džuli Kruz i „Falling“, dva pogleda ponovo se susreću. I samo taj momenat na kraju druge epizode jeste dovoljan da se do kosti osjeti koliko Linč i svi mi patimo zbog prolaznosti, propuštenih prilika i ljudi koji su otišli.
„Sjenko, spusti me dolje. Spusti me dolje sa tobom. Ti si u vodi, a ja stojim na obali. I dalje mislim da ti čujem glas. Posljednji put, povedi me dolje, sa tobom.“ Dok bend Chromatics na bini kluba u zaboravljenom gradu izvode pjesmu „Shadow“, novu magičnu himnu serije, jasnije je nego ikad zbog čega je Linč okrenuo leđa filmu. „Twin Peaks“ je njegov oproštaj.Dejvid Linč je dobio priliku ne samo da nadlinčuje druge, već da nadlinčuje sebe. Dok crta kartu intimne geografije, prvu pravu autorsku seriju, već sada je jasno da je pobijedio. Do kraja 18-djelnog serijala na TV Showtime, istrčaće počasni krug.
Stojan STAMENIĆ
Isječak: https://www.youtube.com/watch?v=Q9oEL4IROSE
FOTO: indiewire.com / vox.com / screenshot
