Piše: Miodrag Miško BAJKOVIĆ
Manastir Ždreba(o)nik: Izvorni naziv za manastir je: Ždrebanik, što vezuje za slovensku riječ - ždrebje, koja označava: plodnu zemlju - čiji dio je bio pośed manastirski. Manastiru je vremenom promijenjeno izvorno ime - dodatkom jednog slova.
Međutim, kako “tamo oni” na svakoji mogući način, svakoji “krš-na-krš” po Crnoj Gori, “moraju proglasiti” da je iz doba njihovih Nemanjića - i da, ama baš sve (naravno, liše Svetog Vladimira Dukljanskog (jer je to prosto - nemoguće), na našim prostorima, “počinje” s njima, tako i u ovom slučaju “tvrde”: da je manastir dobio ime jer je ovđe bio pašnjak te “blagorodne” dinastije i da su isti tu toboš uzgajali konje (ždrebad).
Dodaju i da je ovđe navodno živjela, čak bila udata, sestra onoga što “nema-de-ima-nja” i da su na ovom mjestu izgradili manastir “istovremeno” kad i Manastir Moraču.
Sve im je to “u skladu” sa nametnutom, ali, ka' i u nebrojeno drugih primjera, naučno nedokazivom – “tamo njihovom istorijskom istinom”.
Posvećen Svetomu Arhanđelu Mihailu, manastir Ždrebanik podignut je 1818. godine, na temeljima većeg i starijeg hrama.
Izgrađen je kao jednostavna jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i kampanjelom-zvonikom na preslicu. Građen je od dobro obrađenog i kvalitetnog kamena slaganog u djelimično pravilne slogove. Način-stil gradnje je tradicionalan i u skladu sa vremenom gradnje. Osvještao ga je mitropolit cetinjski Petar I Petrović Njegoš.
Polovinom XIX stoljeća izgrađeni su konak (istočno) i jedna prizemna zgrada izdužene osnove (zapadno). U manastiru je bila monaško-bogoslovska škola. Nekoliko puta je paljen i pljačkan, a 1876. godine, razorili su ga Turci. Na zapadnoj strani je 1926. godine, dozidana priprata nad kojom je izgrađen zvonik kvadratne osnove. Nije pošteđen ni u II svjetskom ratu.
Manastirska crkva sanirana je sredinom 80-tih godina XX stoljeća. Od 1991. godine, nažalost - počinje se sa izvođenjem silnih i naopakih građevinskih radova.
Postoji prijedlog da se, u skladu sa članom 35. Zakona o zaštiti kulturnih dobara, Manastir Ždrebanik, kategorizuje kao dobro kulture od nacionalnog značaja!
Manastir Ždrebanik je, do prije dvije i po decenije, skladno i snažno dominirao dijelom Bjelopavlićke ravnice na kojem je izgrađen - vizuelno identifikujući okolni prostor.
Spomenuta dominantnost, koja je stvarala osobenu sliku u konkretnom pejzažu, nije postizana veličinom manastirske crkve, jer ona sama po sebi - nije velika, već: naglašenim (ali ne i prenaglašenim) volumenom kampanjela-zvonika; ukupnim njenim proporcijama - i iznad svega, što je u ravnici koja je okružuje, “ka' na pljat ili dlan” – “moćno zračeći” spokojno postojala, imajući svoj prostorno-arhitektonski značaj.
Taj značaj joj je bio dat, jer su naši stari majstori, bez veljih “planersko-urbanističko-arhitektonskih” škola, očigledno vodili računa, da samu crkvu ne zaklone i ne “zatrpaju” postavljanjem-odabirom lokacije i izgradnjom konaka (istočno) i izgradnjom prizemne zgrade izdužene osnove (zapadno).
Na taj način su očuvali gore spominjanu dominantnost crkve u okviru cijelog manastirskog kompleksa, jer su to, u konkretnom slučaju, prostorne mogućnosti itekako dozvoljavale.
Kako je devastiran manastir: Za potonje dvije i po decenije, niđe ništa više od toga nije ostalo - liše same manastirske crkve, ali u kojem kontekstu!?!
Đe nam je naša ovdašnja graditeljska logika i tradicija?
Đe nam je naslijeđena crnogorska sakralna (crkovna) arhitektura ovog komata Mediterana, kojem pripadamo?
Poništena je svjesno uvezenom tuđom graditeljskom tradicijom - ukratko: nama stranom arhitekturom.
Redom poređano to izgleda ovako:
Nekadašnja jednostavna ograda oko manastira, za sad je sačuvana samo prema jugu sa metalnom kapijom, dok je na temeljima preostalog dijela stare ograde podignuta nova, koja – “natrpana” silnim detaljima i u izmijenjenom obliku - odudara.
Na śevernoj strani, umjesto stare ograde i kapije, podignuta je nova “velja” ograda i po sredini iste – “silna” kula-pirg;
Stari konak (istočno) je prilikom “rekonstrukcije” pretrpio neadekvatne arhitektonske izmjene (poprilične dogradnje u odnosu na postojeći gabarit; “dobio” je i neke čudnovate detalje (vaskoliki “design” trijema);
Prizemna zgrada izdužene osnove (zapadno), u kojoj su nekad bile prostorije-učionice monaško-bogoslovske škole, dograđena je (povećan joj je gabarit u osnovi) i nadograđena - bolje reći nagrđena, jer je sadašnja spratnost ovog “novog konaka” prizemlje i sprat, a u jednom dijelu se pojavljuju i krovna okna (viđenice), što zbori o “popriličnim” gabaritima ove “kuće na dva boja”;
U porti manastira (u centralnom dijelu) izgrađena je građevina - ala šadrvan (nemam ništa protiv šadrvana, ali je na ovom mjestu neprimjereno takvo arhitektonsko “oblikovanje”), koji se mora suminut (mimoić) da bi se došlo do dveri od crkve;
Tu su i još “nečesove” nove pomoćne kuće.
Primjeri drastične degradacije: Može bit da ovo gornje i ne zvuči baš tako “strašno” - dok se ne pogledaju fotografije i dok potanko ne pojasnim ove “freške građevinske intervencije”, u analizi koja slijedi: novoizgrađena ograda (veći dio stare danas manjka), ima arhitekturu fortifikacija.
Tu su »dovoljno jaki« zidovi, ugaona kulica-fortica (na śevero-istoku) i kula-pirg (pirg je: toranj, toranj tvrđave, kula sagrađena uz manastir radi odbrane).
Ne zna se čemu ova fortica, a prije svega ovaj pirg - današnjim “korisnicama” manastira “služe”. Od čega se to one u Crnoj Gori u XXI stoljeću moraju braniti? Čemu u današnji vakat ovi srednjevjekovni graditeljski koncept-manir?
Nama je kroz istoriju bila nepoznata gradnja silnih utvrđenja oko manastira, to jest, manastiri nam nijesu bili utvrđenja (liše davno nestalog-oburdanog Manastira Ivana Crnojevića na Ćipuru, iz 1484. godine), tako da čak ni Cetinjski manastir, u kojem je bio državni prijesto, nema baš takve odlike.
To je sastavni dio jednog drugog mentalnog sklopa i graditeljskog manira, stvaranog tokom 500 godina “sveobuhvatne i temeljite” turske okupacije - duboko ukorijenjenog u tamošnjoj svijesti, koji je vremenom (a ima' je kad) postao “kod”: da se treba “dobro utvrdit”, tako da su “tamo njima” manastiri bili - taman utvrđenja;
Novi konak, postavljen samo na 10-tak metara ispred ulaza u manastirsku crkvu, je grdosija od zgrade, koja svojim monstruoznim volumenom agresivno “sabija” arhitekturu same crkve, znatno je marginalizujući.
Arhitekturu ovog “novog konaka”, iskreno rečeno, nemam volju opisivat-analizirati, jer nema ničesove potrebe (dovoljno je vidjeti fotografije dvornjega izgleda ovog: “zaisto rugla i grdila”);
O novoizgrađenom “šadrvanu” i još nekim pomoćnim kućama - jednako nije potrebito posebice prozborit nijednu.
Raško- moravski stil: Sve ove građevine (ograda sa “odbrambenom” kulicom-forticom i kulom-pirgom, “monumentalni novi konak”, ka' i dogradnja i “rekonstrukcija” starog konaka, ...) kumbulj su (nazovi) “raško-moravsko-vizantijsko-šumadijskog stila”, vrlo dosljedno sprovedenog-izvedenog.
Ova ovakva, za pod našom kapom nebeskom, novokomponovano sklepana arhitektura, naravno - nimalo nema utemeljenja u crnogorskoj tradicionalnoj arhitekturi.
Prepoznatljiva, značajna i prijatna nekadašnja slika u prostoru, zanavijek je izgubljena-uništena.
Zašto je to urađeno: “Sporadi česa” to tako grade-rade po tih naših manastira i od tih naših manastira ti “dobronamjerni” gosti i pođeko ovdašnji? Koja je pričina tome?
Odgovor je: upravo zbog nepoznavanja našeg mediteranskog podneblja (tuđe im je), tradicije i arhitekture (tuđa im je), a osobito usljed namjernog nepoštovanja i agresivnog nipodaštavanja iste (baš zato što im je tuđa)! Takvo njihovo ponašanje iz SPC je, najblaže rečeno - anticivilizacijsko i nedostojno prostora đe obitavaju!
