Svađaju se oko toga ko je u po' bijela u centru macom udario po uglačanom, italijanskom mermeru, a niko ni da pomisli da se radi o majstoru koji radi na sanaciji štete. Tek, pored svih silnih kamera tamo u centru, na uglu Njegoševe i Ulice slobode, o osobi koja je prije nekoliko mjeseci napravila štetu postavljenom petardom i dalje se govori kao o N. N. licu. To je oznaka koja ne znači ništa drugo nego da smo krivi mi. Svi, bez izuzetka.
Ta jedna bezimena a u gradu ipak najpoznatija česma, sagrađena za sevap (u gradu još ima onih koji će reći „da nema većeg sevapa nego česmu sagraditi“), tako je postala opominjući simbol. Zimus je dobila pečat nakaznog ožiljka, gotovo umjetničke vrijednosti, galopirajućeg propadanja, nemara, zaborava. Darovana je petardom za sevap, ali onome koji ju je postavio.
Ne vjerujete ili vam zvuči pregrubo? Nizovi oskrnavljenih mermernih ploča na starom groblju iza crkve Svetog Đorđa, pod Goricom, kriju potpuno istu sliku...
Čašćavanje pjesnika
Suva činjenica: od polomljene klupe ili razbijene česme mnogo bitniji problem je što se temperatura krajem aprila sa idealnih 25 spustila na 20 stepeni. Sa takvim stavom, nije ni čudo što se, na primjer, za nekoliko godina prepolovio niz klupa na platou ispred Tehničkih fakulteta. Ili što je spomenik Njegošu preko puta pozorišta unakažen sprejom ko zna koji put, a isti „ukras“ dobio i Visocki sa druge strane Morače. Kao da je spomenicima pjesnicima u ovom gradu suđeno da ih čašćavaju praznim ili grubim riječima.
Takva dekadencija ucrvlja svijest ljudi mic po mic. Kako neće kada gotovo svako igralište, park i poligon kao po pravilu ostaju bez ljuljaške, mrežice na košarkaškom obruču ili obruča u roku od nekoliko mjeseci.
Roditeljima je, izgleda, sve lakše da objasne djeci zbog čega sva njihova igrališta imaju rok upotrebe. Ili zbog čega je jedini bezbjedan, održavan i neoskrnavljen park Karađorđev, koji ima vidno istaknut video nadzor, uz angažovanu službu obezbjeđenja i vratara namjernike tjera oko 23 sata.
Odjeci tišine
Lokalni majstori naknadne pameti oglasiće se, po pravilu, tek nakon gotove štete – kada projekat, koji im nije po estetskom ili drugom meraku, uveliko prođe javnu raspravu a burgije i pijuci zaparaju tišinu jutra stvorenog da se prespava.
Takve dušebrižnike za urbanistička rješenja, koja su sudbina svakog grada koji duplira broj stanovnika za tri decenije, treba makar zamoliti da vode računa o sopstvenom dvorištu. Čisto da se turisti koji prolaze kroz Staru varoš ne pitaju da li je to neko azilantsko naselje, tamo između ćoškova Ulice Sava Lubarde (ovo je istinita priča i utisak francuske blogerke koja je nedavno bila u Podgorici). Ili da na prstima jedne ruke ne nabrajaju balkone u Siti kvartu na kojima ima cvijeća ovog proljeća.
Ostale valja uputiti u bršljanom obraslu i tihu stazu pod Goricom, koja od Crkve Svetog Đorđa vodi ka Stadionu malih sportova. U tom gotovo prapotopskom miru, na 150 metara od centra, posljednje nepolomljene mermerne ploče kriju lica otmenih staraca u gizdavim nošnjama, imena odavno zaboravljena a godine ne tako davne. Njihova tišina najbolje će vam reći šta je to puklo ispod onog mermera, na bezimenoj česmi u centru Podgorice.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: cdm.me
