Piše: Novak ADŽIĆ
Program je bio da se oskrnavi i poruši sve što je u narodu sveto. Porušili su spomenik pobjedniku Grahovske bitke, velikom vojvodi Mirku Petroviću, samo radi toga što je bio otac kralja Nikole«. Poznati crnogorski diplomata, političar, narodni poslanik Jovo Mihailov Popović u Memorandumu naslovljenom »Pogled na crnogorsko pitanje«, koji je napisan u Rimu 14. februara 1919. godine i podnijet u ime Saveza slobodnih Crnogoraca Konferenciji mira u Parizu, veli, uz ostalo, i ovo: »U svojoj razornoj obijesti da unište sve što je crnogorsko, ove plaćeničke bande zaboraviše se tako daleko, da batinaše sva ona lica kod kojih nađoše crnogorski vojnički Barjak ili koji god Drugi znak ili obilježje koje podsjeća na crnogorsku Državu.
U tom cilju je uništen i jedini spomenik vojnički na trgu u Podgorici podignut u čast poginulih Crnogoraca za oslobođenje tih krajeva. Kao što se vidi, ide se za tim, da se uništi i istorija ovog mučeničkog naroda«. (Jovo M. Popović, Pogled na Crnogorsko pitanje, Memorandum podnesen Konferenciji mira u Parizu, Kraljevska Crnogorska Državna štamparija, Nej kod Pariza 1919. godine.). U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića – Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, koja je objavljana u Rimu 1921. godine u izdanju Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Crne Gore, kaže se (str.11) da su tada, uz ostale zločine, u Crnoj Gori »Po naređenju Srbijanaca porušeni istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike«.
Kakva je bila situacija u Crnoj Gori nakon njenog obezDržavljenja i upropaštavanja govori i ovaj napis Jovana S. Plamenca, u jednom beogradskom listu, poslije njegove predaje Beogradu. Plamenac navodi: » U 1918. i 1919. godini Crna Gora je bila svedena na groblje. Bili su na hiljade njih pobijeni i na hiljade kuća spaljene. Žene, đeca i nemoćni starci bacani su živi u plamen i oganj. Djeca su bacana kroz prozor napolje đe su padala na vrhove bajoneta tamo namještenih. Nesrećnicima koji bi još živi bili, kidane su uši, jezik i nos. Žene su silovane, pa su im poslije pod suknjama ubacIvani i vezIvani mačkovi koje su bezdušnici štapovima tukli i koji su raskidali trbuh žrtava. Obrazovane su bande koje su kao Huni pustošili krajeve jedan za Drugim pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukli kao divljaci po blatu kosti Sv. Vasilja Ostroškog i Sv. Petra Cetinjskog samo zato što su bili svečevi crnogorski« (Vidjeti: Bajza Jozsef, „Crnogorsko pitanje“, četvrti nastavak objavljen u »Crnogorskom književnoom listu«, Podgorica, br. 13 od 15. juna 2001. g. str. 24. Priredili: Dr Branislav Kovačević i Marijan Miljić.).
Država pretvorena u ruševine: Crna Gora je od okupacije i aneksije 1918. godine bila pretvorena u ruševine, garište i groblja. Ubijanja, mučenja i teror nad narodom poprimali su masovne razmjere. Evo nekoliko primjera zločina izvršenim u to doba nad Crnogorcima.Potporučnik crnogorske vojske Krsto Vuković iz Bjelica, iz Katunsko-riječke oblasti, dao je izjavu o zločinima nad narodom na području Cetinja, koju su potvrdili kao svjedoci potporučnici Andrija Popovoda i Jovan Vuković. Mjesto u kojemu je Krsto Vuković dao pomenutu izjavu je Formija (Italija), a datum kojega je ona saopštena je 10. jun 1920. godine. U toj izjavi Krsto Vuković navodi imena i prezimena 75 lica, čijih su 78 kuća popaljene i izgorjele u plamenu. Tu Izjavu Krsta Vukovića donosimo u cjelosti :
»Od početla 1919. godine bio sam prisutan na mjestima mnogima đe su okupacione srbijanske trupe, počinjele bezbrojno bezakonje; zločinstva; pljačke, otimačinu i zlostavljenje, koje mi nije moguće ni približno opisati:
Bio sam očevidac kada su srbijanske trupe u mjesecu avgustu prošle godine pod komandom srbijanskog majora došle u Komane, okupile sve seljake, i pored nečuvene pljačke i paljevine, naredili su masi seljaka od 200-300 ljudi da svaki sazuje obuću koja mu se nalazila na nogama. Prirodno je da su se ovi, pa i ako skroz razoružani, opirali ali pod pritiskom kundaka i toljaga svi seljaci morali su se izuti, a pošto su se svi izuli njihovu obuću su svu ponijeli, tako da je sva masa, potpuno ostala bosa.
Bio sam očevidac kad su srbijanske trupe u mjesecu septembru i oktobru prošle godine hiljade nejači, staraca, žena i đece, pokupili po Katunskoj i Riječkoj nahiji i sproveli po Cetinjskim kazamatima, đe su mnogi i skapali od gladi, i raznih zaraza, a mnogi se i danas nalaze u tamnicama.
Bio sam očevidac kad su okupacione srbijanske trupe, a sve po naređenju zloglasnoga pukovnika Stojana Popovća, popalile četiri-pet stotina kuća u kojima je izgorela imovina svakojeg seljaka, među kojima i kuće dolje imenovanmih: komandira Krsta Popovića, komandira Dušana Vukovića, komandira Andrije Dragutinovića, Nikole Miš. Ivanovića (četiri kuće), Petra M. Ivanovića, Jovana K. Ivanovića, Tomaša K. Ivanovića, Sava M. Ivanovića, Đura Dragova Vušurovića, Vasa J. Vujovića, Mata P. Popivode, Boža V. Vujoševića, Filipa K. Vujoševića, Milutina V. Vujoševića, udove Jokne P. Vujošević, udove Zlatane S. Vujošević, udove Zlatane M. Vujošević, udove Petrane A. Vujošević, udove Marice S. Crvenice, siročadi Radoja Crvenice, Blagoja Đo. Kuzmana, Mika G. Vujoševića, Pera R. Vukovića, udove Krstinje N. Vukovića, udove Marice Š. Milić, udove Milice Z. Milić, Andrija Milić, Sava M. Milića, Pera B. Milića, udove Marice N. Milića, Krsta M. Abramovića, Mića B. Abramovića, Raka B. Abramovića, P.por. Sava M. Vukovića, Bar. Ilije Đ. Vukovića, Pera M. Kekovića, Radovana M. Vujoševića, Mihaila R. Ramadanovića, Blagote M. Vujovića, udove Marije P. Vujovića, Janka Todora Milića, Boška Đ. Milića, Lazara A. Milića, Nika I. Martinovića, Krsta S. Vukovića, Krsta R. Pejovića, Joša Majova Popivode, Bar. Sava B. Draškovića, Makeša S. Draškovića, Joša V. Vujića, Pera I. Vujića, Nikole I. Vujića, Marka I. Vujića, Radovana P. Vujića, Vasa S. Vujića, Vidaka Markova Vujića, Luke R. Vujića, Andrije B. Vujića, Nikole V. Draškovića, Boška P. Draškovića, Rista M. Vujića, Luke Pejova Jovanovića, Nikole M. Radonjića, Jovana L. Raičevića, Đura Raičevića, Nikole Raičevića, Filipa M. Roganovića, Radovana L. Roganovića, Petra Markovića, Nikole Mijanovića, Blaža Stevovića, komandira Sava Čelebića, Špira N. Markovića, Radovana Turčinovića, Marka Turčinovića, i još mnogo Drugih, nego samo ove poznajem, a sve one koje lično ne poznajem njih ne mogu poimenice ni prebrojati.
Bio sam očevidac đe je mnogo nevine đece i žena skapalo u zatvorima primoravajući da se kunu na vjernost nekakvom kralju od Srbije.
Bio sam očevidac kad je pukovnik Stojan Popović poredu pozvao seljake iz pojedinih plemena, pa pošto ih dovede vojska onda počinje da pita; koje je drvo najtvrđe; a ono kojemu kažu prisutni da je najtvrđe; naredi te mu donesu po nekoliko kočeva; pa onda na jednoj klupici koja je stojala naročito za to određena, legnu seljaka potrbuške, i sve ga biju onom Drenovinom, dok ne izjavi da će se zakleti na vjernost Kralju od Srbije. Tako je srbijanski komandant Vojnog okruga Katunskog pukovnik Stojan Popović sva plemena tukao da mu se kunu na vjernost.
Bio sam prisutan kad su srbijanske trupe hiljade seljaka opljačkali, sve njihovo oduzeli; konje, volove, krave, brave, pčele, svinje, mobilje, robu, obuću i odjeću i ostavili ih bez igđe ičega, koje danas familije skapavaju od gladi i bez ijednog zalogaja hljeba. Meni je nemoguće opisati ni saopštiti dio zvjerstava, zločine, bezakonje, pljačke i paljevine koje je učinila srbijanska vojska u pojedinom plemenu, a ne dalje«, navodi crnogorski potporučnik Krsto Vuković. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, SkrIvana strana istorije, Tom III, Bar. 1997. str. 1571-1572.)
Kako je svjedočio Milić: Crnogorski vodnik Jovan Milić iz Limljana (Crmnica) u jednoj izjavi, čiju su istinitost potvrdili kao svjedoci Đuro Dragišić, Mitar Kosović i vodnik Savo Šorović, opisujući zločine okupacionih vlasti, navodi, uz ostalo, i to da je srpska vojska sa kontrakomitima u Sutormanu 6. jula 1919. godine napala grupu crnogorskih ustanika »kojom su prilikom ubili vodnika Rada P. Šorovića, vodnika Đura N. Šorovića, vodnika Mitra Špadijera i vodnika Toma Vuletića, kojima su povrh toga opljačali sve pokretno, familije odveli u zatvor tukući i najgadnije zlostavljali. Istoga dana kad su pomenute ubili ranile su sa sedam zrnoboja vodnika Jovana S. Boškovića, kojeg su ranjena mrcvarili i na isto mjesto ostavili puna dva dana, i tek onda su pokušale ženske iz sela da ga predadu Talijanima na liječenje, onda su im ga oduzeli i prvo je morao ostati u zatvor bez hrane i liječenja za tri dana, pa su ga četvrti dan na račun njegove familije uputili na liječenje i to o svome trošku, a pod nazorom, te usljed takvog liječenja ostao je sakat. Prije nego je izliječen sproveden je u zatvor sa gvožđima na noge, đe se i danas nalazi. Njegovu ženu Milicu odveli su u zatvor i sve pokretno popljačkali. Takođe opljačkali su i familiju njegovog brata Toma S. Boškovića, gonili po zatvora i tukli«, tvrdi vodnik Jovan Mlić. On u pomenutoj izjavi navodi kako su okupacione vlasti »Istodobno opkljačkale kuću Sava J. Boškovića, Jovana M. Milića, Mila Đ. Šorovića, Iva Đ. Šorovića, Đura P. Milića, Iva M. Đuranovića, Ilije T. Đuranovića, Iva J. Darčevića, Toma Đ. Božovića, Iva K. Klisića, Marka K. Klisića, Koste M. Klisića, Đura Špadijera, Marka Kosovića, i mnogih drugih a tom prilikom familije tukli.
Ženu pomenutoga Đura Šorovića uhvatili su na putu u Sutormanu kad je išla sa imanja i odveli je pod bajonetima u zatvor na Vir đe je stajala 48 sati bez obzira što je imala kod kuće dijete od nepunih mjesec dana.
Tom prilikom je od strane rečenih Risto T. Božović u ruku od 24 sata stajanja u zatvoru umro, koja je smrt konstatovana od silnih napora, koje je imao u putu kad su ga sprovodili u zatvor. Takođe Luka S. Vojvodić, starac od 70 godina i Ivo Ć. Šorović isto toliko star, poslije nekoliko dana izdržanih u zavoru došli su bolesni kući i odmah umrli. Ovom prilikom zatvoreno je bilo na Viru više od 300 osoba, među kojima staraca do 80 godina i đece od 15 godina kao i žena«, iznosi kao činjenice vodnik Jovan Milić. U pomenutoj izjavi on, između ostalog, navodi i ovo: » U mjesecu oktobru prošle godine Vaso I. Šorović, mladić od 15 godina, ubijen je od strane Srbijanaca na njegovoj njivi kad su bili došli da mu pljačkaju krtolu«, navodi Jovan Milić. (Viđi: Državni arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107 i Dr Šerbo Rastoder, SkrIvana strana istorije, Tom III, Bar, 1997. sr. 1538-1539-1540.)
Komandi crnogorskih Trupa u Gaeti (Italija) 1920. godine dali su sljedeću izjavu kom. Mil. M. Radonjić i Milo B. Protić: »Videći iz posljednjeg broja »Glasa Crnogorca«, da se prikupljaju podaci o zvjerstvima u Crnoj Gori od strane srbijanskih vlasti- potpisati smatramo za dužnost iznijeti sljedeća tri slučaja koja su potpuno istinita: Proljetos, srbijanski žandarmi iz pušaka ubili su u Beranama noću profesora Mihaila Nedića, rodom iz Berana zbog kritikovanja rada Beogradske Vlade i zbog zvjerstava koja se nad crnogorskim narodom vrše.Takođe, zbog istog, srbijanski žandarmi ubili su iz pušaka, predsjednika Konjuške opštine Sava Vojvodića, na pijaci varoši Andrijevice; i Šuja Stanića jednog od najboljih junaka iz kraljskog bataliona koji je na svojim prsima nosio najviše odlikovanje za hrabrost »Medalju Obilića«.
Ovoga su srbijanski žandarmi uzeli od svoje kuće iz Kralja, i kad su ga doveli u neposrednoj blizini varoši Andrijevica, kod saborne crkve na Knjaževcu, izboli su ga i umorili bajonetima.
Prednje nam je čast dostaviti s molbom na dalju upotrebu«, navodi se u pomenutoj izjavi. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, c.d. str. 1562-1563.) O pogibiji Sava Vojvodića iz Konjuha posjedujemo još jedan arhivski dokument. Naime, srpske žandarmerija je početkom februara 1919. godine iz pušaka ubila Sava Vojvodića iz Konjuha. To javlja komandant mjesta Andrijevica poručnik M. Lalić u depeši komandi Jandranskih trupa-Cetinje Pov. br. 17, od 3. februara 1919.
Crnogorski Barjaktar iz Uganja, sela kod Cetinja, Niko Kapa o teroru okupacionih vlasti nad njegovom familijom dao je jednu izjavu u kojoj je naveo sljedeće: »Prilikom Ustanka u decembru 1918. godine po razmaku iz okoline Cetinja, izbjegli smo na Lovćenu. U tim danima srbijanske okupacione trupe ušle su u selo Ugnje i stajale za dvadeset dana. U mojoj kući stajale su za pet dana, u kom vremenu su mi opljačkali kako živo tako i sve pokretno imanje što se je u mojoj kući nalazilo, ostavivši moju majku staru 100 godina i šest đevojaka bez niđe ničega.
U julu mjesecu 1919. godine odveli su mi moju đecu u zatvor na Cetinje, đe su ih držali mjesec dana, mučeći ih na grozne muke kao i mučeći ih glađu i bijednim konakom.
U decembru mjesecu 1919. godine po Drugi put su moju đecu odveli u zatvor na Cetinje, đe su ih Držali tri mjeseca, udarajući, podnoseći ih nanovo na muke.
Danas pak moja famIlija nalazi se kod kuće bez ičega, ne imaući ni od kuda pomoći«, navodi Niko Kapa u toj izjavi, za čiju su tačnost svjedočili Milo Vukosavović i Đuro Drecun.
U izjavi Ilije Dragutinovića, vodnika iz Ćeklića, Katunska nahija kod Cetinja, veli se ovo: »U februaru 1920. godine srbijanske okupacione vlasti opljačkale su mi sve što sam imao kod kuće pokretnog imanja i namirnica. Kuću su mi zapalili a za familiju ne znam đe se nalazi. Sigurno živi po tuđim kućama«, navodi Ilija Dragutinović. Za istinitost te njegove tvrdnje jemčili su kao svjedoci Krsto Kašćelan i Marko Stjepčević.
Crnogorski potporučnik Ilija Raičević iz Lješkopolja (Zetsko-brdska oblast) u jednoj izjavi, za čiju su vjerodostojnost svjedočili Milo Vukosavović i Petar Kapa, je naveo ovo: »Čim su čule srbijanske vlasti da sam ustao sa ustalim ustašama da branim čast moje domovine, poslali su svoje vojnike mojoj kući da cijelu moju familiju sa starim ocem od 65 godina u zatvor povedu. Tom prilikom opljačkali su mi kuću, kao i kuće mojih stričeva i rođaka. U zatvoru, sa prijetnjom i bijenjem djece tih famIlija, nagonili ih da nas prokažu«.
Okupacione srpske militarne vlasti, sprovodeći ideologiju nacionalnog obespravljivanja i ugnjetavanja Crnogoraca, su, uz pomoć domaćih izroda, u Ozrinićima kod Nikšića 7. jula 1919. godine opljkačkale i zapalile kuću poznatog crnogorskog ustaničkog vođe, komite i patriote Milisava Nikolića, sudije, te narodnog poslanika i bivšeg potpredsjednika Crnogorske narodne skupštine. Prilikom pljačkanja, koje je prethodilo paljenju njegove kuće, odnijeli su i upropastili brojne vrijedne porodične pokretne stvari i Dragocjenosti. Milica Nikolić, staricu od 80 godina, majku Milisava Nikolića, kod susjeda je bila sklonila i sakrila mnoge pokretne stvari, među kojima i nekoliko krava, koje od ranije nijesu bile opljačkane ili rekvirirane, s namjerom da ih pokuša zaštititi i sačuvati od krađe. Međutim, u tome nije uspjela. Okupacioni vojnici su je mučili, tukli, zlostavljali i maltretirali na razne načine sa ciljem da od nje iznude da kaže đe je sklonila te stvari. Ona je pod pritiscima i udarcima morala kazati đe je te stvari sklonila. Da bi to od nje doznali okupacioni vojnici su je uhvatili za ruke i držali nad vatrom, prijeteći da će je baciti u vatru i da će u njoj izgorjeti živa ako im ne kaže ono što su od nje tražili. Pod dejstvom plamena, žara i batina ona je otkrila đe je sklonila pokretne stvari.
Okupacione vlasti su 14. jula 1919. godine u Ozrinićima kod Nikšića opljačkale i zapalile kuću crnogorskog ustanika i komite popa Ljuba Nikolića. Tada su, prilikom pohare Nikšićnih sela, opljačkale i zapalile kuću i crnogorskog kapetana Boška Ćetkovića i terorisali mu familiju. Isti zločin učinjeli su i nad kućom i familijom narodnog poslanika Vuka Jankova Krivokapića iz Nikšića, čiji je dom, takođe, tada izgorio u plamenu.
Srpske okupacione trupe su, 8. maja 1919. godine, u Pješivcima opsadirale i zapalile kuću poznatog crnogorskog komitskog četvovođe kapetana Radojice Nikčevića. Prilikom vojničkog pohoda na Pješivce okupacione snage su tada, pored ostalih zločina koje su počinjele, opljačkale i zapalile kuću crnogorskog ustanika, sekretara crnogorskog MUP-a, Živka Nikčevića. Tada je u svojoj kući, prilikom bomBardovanja iz neprijateljskih oruđa, ubijena Đela Nikolić, supruga Neška Nikolića iz Ozrinića. Tada su topovima srušene mnoge ustaničke kuće u okolini Nikšića. Iz Ozrinića su uhapšeni 90 seljaka i odvedeni u zatvore u Podgoricu i Nikšić. Mnoge pojedince i čitave porodice iz KliČeva i Straševine i Drugih mjesta okupacione srpske vlasti su uhapslile i utamničile, uništavajući im nepokretnu, a pljačkajući pokretnu imovinu. Mnoge žene, čak i brojne trudnice, su zatvorili u tamnicu, pod volat Nikšićke pivare »Trebjesa«. U svojim memoarskim zapisima i Drugim zabilješkama, Nikola Tomanov Zec je naveo i ovo: » U Nikšićkoj pivari Trebjesa zatvarani su ljudi svih staleža, zajedno sa trudnim ženama, koje su se tu, naočigled muškaraca porodile. Na proteste zatvorenika njihovi čuvari odgovarali su poDrugljivo: »Pa, šta fali porodiljama, zar malo imaju babica?!«. To je bila aluzija na uhapšene muškarce, koji zlom igrom sudbine postadoše i babice«. (Viđi: Nikola T. Zec, »Zelenaši«, feljton u »Monitoru«, br. 207 od 7. oktobra 1994, str. 47).O represijama nad crnogorskim narodom jasno govori i izjava Mila Zubera, pješadijskog potporučnika crnogorske vojske iz Uganja, sela u blizini Cetinja. Potporučnik Milo Zuber u svom iskazu, za čiju su tačnost svojim potpisima jemčili Luka Đakonović i Đuro Drecun, je naveo ovo: »U julu 1919. godine srbijanske trupe došle su u selo Ugnji i opljačkale mi sve pokretno imanje. Zatim, po obavljenoj pljački, zatvorili su u zatvor na Cetinju mog oca stara 65 godina, moju majku staru 55 godina, sestru staru 17 godina i brata stara 10 godina.
Mučili su ih u zatvoru na najgrozniji način i držali ih u zatvoru jedan mjesec dana, poslije čega su se povratili kući bez igđe ičega.
U decembru mjesecu 1919. godine srbijanske trupe ponovo su došle u selo i ponovo opljačakle sve pokretno imanje, a familiju mi zatvorili i držali u zatvoru na Cetinju tri mjeseca, mučeći je na najgroznije muke, osobito glađu.
Danas se famIlija nalazi kod kuće bez ičega ne imajući ni od kuda apsolutno nikakve pomoći«, navodi potporučnik Milo Zuber .
Okupacione srpske vlasti, njihove oružane formacije, uz pripomoć crnogorskih renegata, su u selu Morakovo (u Župi Nikšićkoj) 14. jula 1919. opljačkali i zapalili kuću plemenskog kapetana i crnogorskog komitskog četovođe Vaska Marojevića i njegovih rođaka. Tada je srpska okupatorska vojska topovima i mitraljezima pod komandom potpukovnika Ilića razorila selo Morakovo, uništila, opljačkala imovinu tamošnjeg življa, palila mu kuće, zatvarala i ubijala stanovništvo. Kad su zapalili kuću kapetana Vaska Marojevića njegove stare roditelje su terorisali i zatvorili (Viđeti o tome: »Pismo crnogorskih ustaničkih vođa komandantu crnogorskih trupa u inostranstvu generalu Andriji Raičeviću« poslato iz Rovaca 1. septembra 1919. godine po starom kalendaru. Ono je objavljeno u »Glasu Crnogorca«, Nej na Seni kod Pariza, godina izlaska 47, br. 78 od 10/23. oktobra 1919, str. 3.). (Kraj sjutra)
