Piše: Goran SEKULOVIĆ
Nastavljajući da se bavi „arheologijom arheologije“, Miraš Martinović i u novoj knjizi „Povratak u Aleksandriju“ strastveno i posvećeno istražuje i predočava nam živote i djela mitskih i stvarnih utemeljivača svjetske civilizacije oličenih u prorocima, filozofima, prvosveštenicima, vojskovođama, carevima, umjetnicima... Svi su oni u krajnjem potekli iz majčinske mediteranske utrobe svijeta čiji ih je nemirni i moćni talas bacao od evropske i afričke do azijske i američke obale. Njihovi vizionarski i utopijski primjeri postojanja i djelanja u različitim sferama opstojnosti i danas nadahnjuju iako je od njih prošlo vrijeme vječnosti kojemu nesumnjivo i pripadaju.
Martinovićeva knjiga bi se mogla po registru i skladištu, što bi rekao Danilo Kiš, tema i motiva, nazvati i „Povratak u budućnost“, a po njenim, odnosno suštinskim intencijama i željama likova-istorijskih i(li) mitskih velikana, i „Povratak u bolju sadašnjost“. Sve figure Martinovićevog umjetničkog, literarnog postupka – darovanog čitaocu kroz likovno-vajarsko portretisanje i scensko-filozofski igrokaz – (od)nose sa sobom trag onog neumrlog i u njima i u nama makar samo u naslućivanju, trenu, naznaci, tendenciji..., ili u onome (ne)izrecivom što je Borislav Pekić napisao za Kiša: da je „prošao kao alfijska senka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe,
plodonosnijih žrtava i mirenja sa spoznajom da je biti sen 'nečeg drugog' u čvrstom i okrutnom svetu našeg privida rizik, ali i s utehom da se rizik isplatio“.
Martinović u svojoj knjizi povratka sopstvenog i svih nas našim zajedničkim vlastitim mediteranskim i evropskim korijenima – a to ne znači i nije nikada značilo samo istosmjernim i jedino pozitivnim putevima, jer je Evropa i vrhunska kultura i civilizacija, ali i nacizam i holokaust, što se potvrđuje i danas, jer, podśetimo se, Mediteran nije samo zapadnoevropska, već i afrička i azijska obala koje i dalje gore u paklenom plamenu – naslućuje, čuje, ispisuje i predaje nam poznati i tragični Poov refren „Never more, never more“ mnogih poznatih istorijskih likova a njegovih književnih junaka kao ono što su posljednji put čuli u svojim čudesnim, veličanstvenim, inspirativnim, zagonetnim i tajanstvenim životima.
Slično Martinovićevom Bulgakovu koji u zadnjim svojim časovima čuje graktanje gavranova, i junak u posljednjem romanu Ranka Marinkovića naslovljenom upravo po zlokobnom Poovom refrenu, utapajući se u moru sluša kako se „gavranovi oglašavaju zloslutnim kricima... Da li će im umaći?“ (Sve se dešava u sprženom predjelu samo sa kamenjem i jasikama, „čije lišće treperi, sušeći se na slabom vjetru. Plačem za jasikom, a u stvari plačem za njim, koji je možda jasika.“) Pjesnički sabrat bi poručio da se ne obraća pažnja: „Treperi samo, o jasiko!/ Taj tamni nagon što te kreće,/ Razumeo još nije niko, / Razumeti ga nikad neće“ (Milan Rakić). Svako treba da radi svoj posao. Piscu smrt nije važna, već da li će u Hadu, u carstvu vječitih śena i vječite tame, moći biti ono što jeste, tj. umjetnik? Zato i pita „da li ću tamo pisati“ i „šta je sa knjigom?... Da li je preživjela?“ Dobija odgovor: „Potvrđujem pokretom ruke. Nijesam siguran da me čuje. Pokušavam da dam znak, bez glasa. Pružam ruke nebu, ukrštam ih, pravim pticu, znak da ne brine... Da li je čuo moje riječi?... Da li je vidio moje ruke? – pitam se.“ I opet kopča sa Rankom Marinkovićem i s njegovom zbirkom novela „Ruke“. Martinovićeve „Ruke“ – koje sada nijesu u Marinkovićevom vječitom metaforičkom antagonizmu ljevice i desnice i polemičkom disputu o manjoj ili većoj korisnosti, doprinosu i preimućstvu, prioritetu i važnosti/značaju jedne ili druge u ljudskom životu već zajednički čine posljednju odbranu, posljednji most, posljednje vjeruju, posljednje opravdanje i posljednje zavještanje umjetnika pred surovošću svijeta u kojemu je morao da živi – nijemo poručuju: „Never more“, kao posljednji znak, posljednju (o)poruku, posljednji trzaj, posljednji damar, posljednji utih testamentarnog Bulgakovljevog obraćanja: „Bogovi, bogovi
moji! Kako je tužna večernja zemlja! Kako su tajanstvene magle iznad močvara! Ko je lutao tim maglama, ko je mnogo patio prije smrti, ko je letio nad ovom zemljom noseći na plećima prekomjerni teret, dobro ovo zna. Ovo zna onaj ko se umorio. I on bez žaljenja napušta zemaljske magle, njene močvare i rijeke. On se lakog srca prepušta smrti, znajući da samo ona donosi mir i spokoj.“
Govoreći o neslavnom kraju slavnog tragičara Euripida („…slava će doći poslije. Kažu da je govorio: Varljiva je roba slava.“), Martinović piše: „Rastrgali su ga lovački psi. Možda apokrif, koga je možda podmetnula Atina i njeni vlastodršci, da bi ga omalovažili pred narodom. Eto, kako neslavno umire onaj koji je protiv vlasti. Ovdje dobija potvrdu zlurada poslovica, jednako važeća za Grčku i druge narode: psi mu se mesa najeli…Sahranjen je uz velike počasti, u prisustvu kralja i dvora. Ako bogovi čine zlo, nijesu bogovi. Stih koji je, prema kasnijim istraživačima, riješio njegovu sudbinu.“ Mnogo štošta se iz istorije i ponavlja i uči, kao u ovom slučaju odveć prepoznatljivog sahranjivanja „uz velike
počasti“ i „u prisustvu kralja i dvora“, odnosno istih onih koji su zapravo i dopustili tako neslavan kraj tako slavnog čovjeka. Dakle trebalo bi da se uči, ali dokaz da se istorija ponavlja u bitnome, opovrgava i obesnažuje učenje: da li je problem nužnost generacijskog toka ili ljudska priroda, odnosno konflikt morala i ličnog egzistencijalnog interesa ili potreba i praktični životni zakon da se svaka nova generacija sama suoči na djelu sa istorijskim izazovima, nikada do kraja potpuno identičnim. Varvari su svuda oko nas i čekaju, ali su i u nama, onda kada ono što mi Crnogorci nazivamo čojstvom (inače univerzalna kategorija koju današnji evropski zvaničnici, teoretičari i donosioci zakona u svim sferama imenuju kao zajedničko etičko dobro jedne državne i političke, građanske, multikulturalne i interkulturalne zajednice), nije na djelu i kada druge ne branimo od sebe, kada dozvoljavamo da varvari djeluju, umjesto da ih spriječimo. Tada smo i sami varvari: „Odjeknuo je plač, kojim su Atinjani liječili krivicu. Prekorijevajući sebe javno što ga nijesu uzeli u zaštitu. Prepustili smo ga psima! – vikali su.“ Da su Euripida prepustili varvarima, njegovi starogrčki sunarodnici kasno su se śetili, a tada kada su se śetili i toga postali i bili svjesni nijesu imali hrabrosti da izdrže sopstveni teret ljudskosti i da polože ispit humaniteta. Otud i zaborav slobode, pravde, istine, ravnopravnosti, uvažavanja Drugog, prava na drugačije mišljenje… Martinovićeva knjiga je izuzetno zanimljiva i zbog činjenice da omogućava i podstiče istorijska upoređenja Crne Gore i Crnogoraca sa starim Grcima i drugim kulturama sa kojima počinje evropska civilizacija (Podśetimo se stiha Vojislava Vulanovića: „Crnogorci su potonji Grci“). O Euripidovoj smrti u progonstvu, Martinović piše: „Ostao je u varvarskoj zemlji. Ponavlja se zakonitost: oni što sebe daju zemlji, ostaju daleko od nje. Potvrđeno pravilo, ovaj put na slučaju Euripida.“ Ali, i na primjerima mnogim same Crne Gore i odvažnih i velikih Crnogoraca, onih koji su u svojim vremenima koja su im bila data na raspolaganju i umom i djelom krčili puteve sopstvenom narodu i koji su viđeli mnogo prije teških vremena koja će doći da mnoge prepreke stoje na putu njegovoj slobodi i emancipaciji, da samo hrabri i nepokolebljivi, brojčano mali ali veličanstveni u usamljenim i viteškim primjerima, porukama i poukama, vuku teško breme naslijeđenih opterećenja i istorijskih minusa jedne društvene i političke zajednice, njenih državnih i nacionalnih ograničenosti, tjeskoba, nedoumica, sumnji, podjela, razočarenja, gubitaka, očajanja… I danas su posmrtni ostaci kraljevskih i aristokratskih istaknutih pojedinaca i familija ilirskih plemena sa tla Crne Gore, zatim članova dinastija Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića Njegoša, ali i nekih drugih umnih Crnogoraca, van rodne grude i otadžbine. U nekim slučajevima se i ne zna tačno đe. Nije se lako vratiti poslije nužnih i gotovo prirodnih godina traženja, lutanja, samoispitivanja, otuđenja, izgubljenosti, samozaborava, duhovnog ili fizičkog ropstva, u domaju, u zavičaj, na Mediteran, čiji je centar Aleksandrija, ili, kako piše Bela Hamvaš, Atina, sve tamo neđe do svijetlosnih južnih zidina Mađarske i srednje Evrope. Nije lako, zato se izmišlja mnogo štošta „kako bih lakše podnio povratak“. Od Odiseja i Homera do Crnogoraca i Njegoša i „Gorskog vijenca“ (jer što je to djelo do povratak na Lovćen i Cetinje, u Crnu Goru i Aleksandriju, do spasonosni vapaj za novim nacionalnim i državnim početkom, narodnom i domovinskom, vjerskom, jezičkom i identitetskom slobodom i najdubljim crnogorskim bitkom, bićem) i sadašnje Crne Gore. Koliko je samo generacija Crnogoraca pomišljalo poslije brojnih ratova, poput Odiseja, da je „pod Trojom bilo lakše. Odasvud smrt. Besmrtnost je jedini izlaz“.
Ali, kako u vremenima bez prilike i potrebe za junačkom, herojskom i epskom žrtvom - smrću, ponovo uspostaviti red, „voditi nove bitke, u novim okolnostima, sa novim vremenom“? Možda je „izlaz“ u činjenici da je u nekim zemljama i narodima uvijek neko poluratno, polumirnodopsko, neizdiferencirano vrijeme koje suštinski ište da „bude što biti ne može“, jer „život je – dešavanje. Niko ne zna šta nosi slijedeći trenutak?“ I zato, kako reče Odisej, „idem da potražim pjesnika i ispričam šta sam preživio… Ako ga nađem, nakon svih stradanja, biću, uistinu, srećan čovjek“. Odisejeva sreća prevazilazi njega kao pojedinca i dostiže nacionalni, civilizacijski, sveopšti helenski značaj – „…da duh Grčke ne presahne“. Martinović na kraju konstatuje: „Ne mnogo iza toga, na Itaku je došao Homer. One godine, kada su dva puta cvjetale masline“. I danas se pitamo kao i Sveti Avgustin: Hoće li varvari ući u grad? Još jednom snaga jedinstvenog i složnog otpora nasilju slabi i jenjava, zahvaljujući stalno prisutnoj i neiskorijenjenoj našoj ludoj nadi i iluziji bezumlja, pa im otvaramo gradske kapije, potpisujući tako sebi smrtnu presudu izgubivši ljudsko lice, razorivši razum, otrovavši srce? Ili: hoće li naše svekolike slabosti omogućiti divljim hordama da unište sve ono što su generacije predaka i posvećenih viteških usamljenika teškom mukom i velikom plemenitošću i pobjedom nad sopstvenim zlom uspjele da steknu kao najveći kapital budućnosti?
Moć duha je velika. „Duh ne gori... Kamen gori, zemlja gori, sve gori.“ (Za moto odjeljka „Rukopisi“, koji govori o Mihailu Afanasejeviču Bulgakovu, Martinović je uzeo ovu rečenicu: „Knjiga se ne može uništiti“. – Jovan 10, 35) I ako još jednom dozvolimo da naše živote, ideje, vrijednosti, zemlje-države i gradove, ostavštine i zavjete predaka, unište varvari, bilo naivnošću većine bilo unajmljenim i plaćenim izdajstvom onih kojih kao takvih uvijek ima, umjetnost i književnost će ih sačuvati. (Avgust je vjerovao da ako propadne Rim, „a to će vrijeme doći – živjeće u Eneidi“.). „Povratak u Aleksandriju“ Miraša Martinovića, svakako, među prvima.
