Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Današnje njegovo beatifikovanje govori o mentalitetu ljudi sa ovih prostora, sklonosti da obezvrijeđujemo svakoga ko pokušava da mijenja okoštalost ovdašnje svijesti, a da one koje smo sami, činjenjem ili nečinjenjem, oćerali u smrt ili političku prošlost uzdižemo do bljutavosti. Povod za moje podśećanje na iracionalni karakter ljudske vrste homo balkanikus bilo je objavljivanje diskutabilnih rezultata sa stanovišta autorstva o tome kako bi danas glasali građani Crne Gore u slučaju novog referenduma o nezavisnosti.
Većina bivših liberala bi bili protiv nezavisnosti: Nekako se ne mogu oteti utisku da je dobar dio onih koji su devedesetih sebe smatrali prvoborcima za nezavisnu Crnu Goru i bili dio ili simpatizeri Liberalnog saveza dali glas protiv nezavisne Crne Gore. To mi nekako ide sa karakterologijom Crnogoraca da će iz inata biti i Marokanci ako treba. U Crnoj Gori se mijenja odnos prema njoj i nacionalnost u zavisnosti od mnogo čega: od toga je li ga žena prevarila sa nekim Crnogorcem do toga da li mu je neko zaposlio taštu ili ne, ili što nije onaj koga on podržava postao predśednik Crne Gore... Mada je inat i mržnja najčešći razlog. Śetimo se samo čudnovatih izjava onih „ljudskih gromada“ koje su javno izjavljivale kako „od danas nijesam Crnogorac nego Srbin“. Izmišljajući kako kobajagi noćima ne spavaju zbog ugroženosti Srba pa su, željni da budu i sami ugroženi, promjenili svoju nacionalnost kao da su to čarape. A u stvari su svoju nesposobnost i beznačajnost obukli u nacionalno ruho (trobojno) i tako sebi obezbjedili debelo uhljebljenje na naivnosti i zabludi svojih sadašnjih abonenata. Ili, što reći za one koji su prokleti za promjene, koje je borba protiv velikosrpskog nacionalizma devedesetih izbacila iz anonimnosti, a koji su danas dezolantni i udomljeni u najekstremnijim primjercima ideologije protiv koje su se nekad borili. Biće da su i nekada i sada tražili način da jame neku kintu, pa ih je to opredjeljivalo a ne dijanoetničnost. Koji je to ljudski kvalitet koji je prije 16 godina bio spreman fizički da brani tezu da je tranzit cigareta preko Crne Gore bio legalan i opravdan posao (vidi youtube), a koji danas kriminalizuje Crnu Goru kad neka žena na Aljasci upuca svog muža?
SFRJ trebalo bratski pokopati uz počasti: Slične me misli muče i kad su u pitanju bivši i današnji, okašnjeli zaljubljenici u lidera Liberalnog saveza. Opet mi se javlja paralela sa početka teksta po kojoj bi sve ćetalo da je Liberalni savez sproveo nezavisnost Crne Gore i da im nije „ukradena ideja“ nezavisnosti. Ono, ako ćemo pravo, ideja nezavisnosti Crne Gore je prije meni ukradena jer sam prije osnivanja Liberalnog saveza govorio da je najbolje da se sve republike „bratski“ raziđu i da pokopaju Jugoslaviju na dostojanstven način i uz počasti. Oni koji su se družili sa mnom znaju da to nije naknadna pamet. Savez Crne Gore sa Srbijom i nekakva nesretna SR Jugoslavija bio je alibi za ratovanje po Hrvatskoj i Bosni. Ne znam kako bi Milošević branio prisustvo srpske vojske u drugim republikama da se bivša nam zemlja razišla uz lule mira? Bješe tračak nade 1992. godine, nakon Lisabona, no Crnogorci, ne prvi put u dugovjekovnoj istoriji, odabraše krivu stranu. Ali, da se vratimo Liberalnom savezu, za koji imam veliko poštovanje sve dok im nije slava, odnosno sujeta, udarila u mali kabinet. Nije mi jasno otkuda u ondašnjem Liberalnom savezu veliki broj onih koji danas pokazuju jedno potpuno drugo lice? Sudeći po njihovim današnjim stavovima više mi liči da su bili egzaltirani ličnošću Slavka Perovića, divinizujući ga „do imbecilnosti“, što bi rekao Radovan III, nego što su dijelili ideje Liberalnog saveza. Onaj ko je bio tada zadojen idejama Liberalnog saveza nije ni danas prestao da se bori za čojsku, crnogorsku, evropsku, demokratsku Crnu Goru i protiv velikosrpskog prisvajanja njene istorije, kulture, Crkve i čitave baštine.U državi se sve obavlja autoritetom pojedinca: Otužno izgleda prozelitizam nekadašnjih pristalica Liberalnog saveza koji su bili spremni žrtvovati se da izbace Amfilohija Radovića iz Cetinjskog manastira kako mu danas ljube skute. O ideji nezavisnosti, ispunjenju nekadašnjih snova i iznevjerenim očekivanjima se mnogo divani u crnogorskim krugovima, ili deklarativno crnogorskim krugovima. Zanimljivo je da niko ne vidi krivicu ni krivca što je razbijen idenpedistički blok prije li nego su ustanovljene institucije suverene crnogorske države i uspostavljen njen identitet. U startu se krenulo sa interesnim obračunima. Bez kompromisa i bez trunke etičnosti. Ne usuđujem se da branim tezu kako vlast u Crnoj Gori nije zasnovana na autoritetu jednog političara, pogotovu što sam i sam pristalica izgradnje i djelovanja institucija, podjele vlasti, poštovanja zakonitosti i doslovne primjene demokratskih standarda. Ali se ne usuđujem ni da tvrdim da smo mi dosegli nivoe svijesti i ponašanja u obavljanju i posvećenosti svom poslu, posebno važnim državnim funkcijama, pa se zato, linijom oportunosti i pragmatičnosti, u državi sve obavlja autoritetom pojedinaca. Zbog opstrukcije i kršenja zakona prije mislim da nam je svima potreban po jedan policajac, pod uslovom da je i on častan. Neće mi biti problem da navedem sijaset sudskih odluka, opstrukcija pojedinih institucija za koje sam ubjeđen da nijesu bile po volji vrha vlasti, poput, na primjer, zakona koji je trebalo da uredi pitanje članstva akademika DANU u CANU ...
Beogradska patrijaršija se baškari na Cetinju: Obično se misli da je to moguće riješiti prisilom i represijom državnih institucija. Ne ide to tako u realnom životu, niti su stvari tako jednostavne. Da ne zaboravim, kad pominjemo pitanje autoriteta u politici mnogi iz vrha Liberalnog saveza śetiće se da Liberalni savez nije bio baš primjer unutrašnje demokratije. Prije će biti da je sve funkcionisalo po volji jednog čovjeka. Konačno, tako je i prestao da postoji. Zato, gospodo nekadašnji članovi i simpatizeri Liberalnog saveza, „lopatu u ruke“ umjesto što iskazujete nihilizam prema svemu u Crnoj Gori. Vratite se izvornim idejama Liberalnog saveza, boreći se za suštinu a ne za Kurtu ili Murtu. Koliko bude snažan vox populi toliko ćemo biti svoji na svome. 'Ajde da i to naglasim, pošto se očigledno sa namjerom pokušava vršiti zamjena teza, naročito kod ovih centrističkih opcija, sklonih da kompromis vide u ustupcima samo jedne strane. Znate već koje. Dakle, da ponovim ako treba hiljadu puta: Crna Gora jeste i mora biti dom svima koji u njoj žive ali ne tako što će višak svojih prava ostvarivati na račun Crnogoraca i crnogorske Crne Gore! Tako batalite ta spočitavanja kako se vi jedini borite da Crna Gora mora biti dom i Srba, Bošnjaka, Albanaca, ... i budalaštine o crnogorskom nacionalizmu. Bolje nam dajte primjer države u svijetu koja naliči na vaše demagogije i naroda koji sebe ne brani od agresivne asimilacije i violentnog nasrtaja na njegove nacionalne institucije? Ne tražimo crkvu Sv Save na Vračaru!? Možda je vama logično i moža vama ne smeta što se u Cetinjskom manastiru, u kojem je stvarana državnost Crne Gore, baškari institucija strane države – Beogradska patrijaršija? Pa taman da je to većinska crkva na planeti, to je simbolički ponižavajuće za državu koja slavi deset godina obnove nezavisnosti!
Egoizam nacionalnih zajednica: Nije mi namjera da podižem bilo kakve tenzije u Crnoj Gori, niti bilo kakav etnocentrizam. Pokušavam da objasnim da je u Crnog Gori na djelu svojevrsni egoizam svih nacionalnih zajednica prema crnogorskom pitanju i da to ne može biti prihvatljivo stanje. Pritom se eklektističi koristi iskustvo iz drugih država samo u onome što ide u njihovu korist, a zanemaruje da ne postoji nijedna država na svijetu u kojoj se oni čije ime nosi država ośećaju kao građani drugog reda. Građani koji nemaju svoje institucije, građani čija đeca ne mogu u školi da uče svoj jezik, svoju istoriju, čiji se vjernici sastaju po livadama i parkovima, čiji se jezik, iako ima status službenog, ne upotrebljava u službenoj upotrebi, na državnim medijima, ... Lijepo je to što se pokušava sačuvati građanski mir i što se pokušava privoljeti onaj dio Crne Gore koji je glasao protiv njene nezavisnosti, ali je eluzija način na koji se to radi. Naziv jezika koji đeca uče u školama je dobar primjer te eluzije i ustupaka koji obesmišljavaju svaku ideju kompromisa, dajući mu prizvuk krajnje nedobranamjernosti, egoizma i bezobrazluka. Niti su matične države nacionalnih zajednica iz Crne Gore etnički homogene niti se u njihovim matičnim zemljama predmet jezika u školama piše kao spisak nacionalnih zajednica! Ponekad pomislim da je svrha takvih deformacija želja da se ponizi jedan narod, da se ponizi Crna Gora. U zemlji u kojoj živim bi se digla i „kuka i motika“ da neko pokuša da pomisli na takve farsične ideje. Ah, da, zaboravih, mi smo egzemplar na kome se vrše in vivo socijalni eksperimenti. Samo naprijed priučeni političari i manipulatori i participanti primitivizma, voluntarizma, neobrazovanja. Elitama se zovu oni koji unaprijeđuju svijest svog naroda, vi se trudite da ga što više zaglupite kao zalog svojih političkih karijera i lukrativnosti koje vam one donose.Treba li država da finansira protivnike NATO: Skoro sam na državnoj televiziji gledao emisiju o pristupanju Crne Gore NATO savezu u kojoj se postavilo pitanje zašto država Crna Gora ne finansira aktivnosti onih koji su protiv pristupanja NATO savezu. I to reče neko ko se predstavi kao profesor prava? Dražava ima instirucije koje se bave promocijom državne politike, izglasane političkom većinom. Nije jasno kako to profesor misli da država finansira nedefinisani pravni subjekt i ko bi bio taj ko bi predstavlja oponente NATO savezu? Ili da organizujemo referendum o tome? Argument o plaćanju poreza od strane svih građana je najobičnija besmislica. U Njemačkoj i fašisti plaćaju poreze pa im to ne daje za pravo da promovišu svoje ideje o trošku države. Primjer jeste drastičan ali je ima svrhu da pokaže koliko je besmilena tvrdnja profesora o širokim pravima na državno finansiranje svih koji plaćaju porez. Sa druge strane, iako imponuje demokratičnost Dritana Abazovića, takođe učesnika te debate, malo mi je zasmetala ta njegova širokogrudost u poštovanju prava oponenata vlasti i državi Crnoj Gori. Kao gimnazijalac sam idealizovao principe apsolutne demokratije da bih, kad sam malo odrastao, spoznao zašto apsolutna demokratija ne postoji čak ni u skandinavskim zemljama koje smatram obrascem naprednosti, tolerancije i poštovanja ljudskih prava. E, ono što ne postoji ni u skandinavskim zemljama izgleda da ćemo da praktikujemo u zemlji bez elementarne tradicije demokratije, sa potpunim odsustvom tolerancije i sa praktikovanjem uzurpacije svih vrsta prava za sebe. Crna Gora nema ni vremena ni sredstava da se igra demokratije i mladalačkih zanosa o idealnom društvu. Većinska Crna Gora donosi odluku o tome kuda ide Crna Gora i daje mandat vladi da što prije dovede Crnu Goru u red zemalja koje su obrazac demokratskih dostignuća i uspješnosti. I to je put koji Crna Gora mora preći u što kraćem roku.
Demokratija nije teror manjine nd većinom: Odavno su sve demokratske zemlje prihvatile da nije demokratija teror većine nad manjinom, ali da to nije ni teror manjine nad većinom niti da manjina može diktirati osnovne društvene pravce. Kako smo krenuli u karikiranju sve ga i svačega, tražićemo i referendum ako nas napadne neka zemlja, jer postoje i oni koji će vjerovatno biti protiv objave rata, a pošto plaćaju porez onda država Crna Gora treba da finansira njihovu kampanju... Toliko „demokrata“ ne bi izdržala ni jedna Francuska a kamoli siromašna Crna Gora. Demokratiji nas uče oni koji su bezobzirno pljunuli na Ustav i zakone Crne Gore da bi politički profitirali i formirali tijelo koje je ruglo za svaku ozbiljniju državu. I još mu dali ime koje ne postoji ni u teoriji ni u praksi, a kamoli u zakonodavstvu Crne Gore – „Vlada izbornog povjerenja“?! Naročito je tragikomična ideja koja promoviše da se strateške odluke društva prebacuju na puk kao da se radi radnom vremenu trgovina za vikend. Što će nam onda izbori, što će nam političke partije? Najbolje da imamo tehnokratsku vladu a da o svemu odlučujemo na referendumu: o visini poreza, o taksama, o krivičnim zakonima, ... Pitanje bezbjednosti zemlje je par exelance političko pitanje i nije pitanje o kojem se odlučuje ljubavlju ili mržnjom prema nekoj zemlji, ili animozitetima prema polititici neke velike sile. To je obesmišljavanje značaja političke utakmice i odgovoronosti političara koju nosi većinska volja građana jedne zemlje. Naučimo da mi nijemo dospjeli da mi učimo nekoga demokratiji već da se ponašamo po obrascu i praksi zemalja koje važe za mnogo demokratičnije i uređenije od Crne Gore. Već debelo ide na živce to što priučeni crnogorski političari i psudointelektualci pokušavaju da od Crne Gore načine zemlju koja niđe ne postoji na zemljinoj kugli. A ni šire.
