Piše: Ljubeta LABOVIĆ
To vrijeme i ta dovršenost davno su se, kao simbol ili fusnota, upisali u stvarnost i fikciju velikog pisca. Taj trag, zacrtani i urođeni smisao, središnjica su i romana „Vrijeme koje se udaljava“. Ovo vrijeme, ili lov na vlastite sjene kako pisac označava ovu povijest zaiskrilo je još u njegovim dječačkim sjećanjima, ili priči „Knjige za potpalu“ u Gradskoj knjižnici, ili u prvom susretu s Tinom i „Autom na korzu“, (Slobodna misao Nikšić,1932.).
Već tada mladi će Kovač za „misterijama književnosti“ putovati u snu s Tinom od Medova doca do Imostkog, ili zagrebačke gostionice „Blato“, da bi u konačnici spoznao taj nezaboravni refren da je „poezija magija“. Za mladog su pisca to bili prvi sudbinski susreti sa živim pjesnicima, s knjigama i bibliotekom, s ritualima čitanja, s fikcijom, s Erosom i Tanatosom. Jer jedino knjige i kamen zadržavaju trajni ljudski miris, od ranog djetinjstva kamen mi je bio najbliži rod, veli Kovač.
To su prvi simboli crnohumorne stvarnosti za „Gubilište“, za „Malvinu…“, za „Uvod u drugi život“, iako se nijedan život ne može u cjelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što njoj odgovara,. Tako je bilo od Petrovica, Nikšića, Beograda, Zagreba, gradova „labirintičnih što zrcale“ do rovinjske rive, drevnih portuna i pjaceta, sve do vremena koje se udaljava, ali se i ničeanski vraća kao sablast, kao sjaj zvijezda koje kruže „Mi smo išli putem. Put je bio dug /kasno opazismo da je taj put Krug“!
Srž postojanja: Samopromatranje je, veli Kovač u potonjoj knjizi bilo i ostalo srž mojega postojanja, a uza sve nedaće i klečanja uspio sam doći do kraja. I jeste i nije došao do kraja, bez obzira na to što je prošlo više od „sedam desetljeća“, bez obzira na ogroman temporalni raspon, jer u velikoj literaturi, kao što su Kovačeva djela od prvog „Gubilišta“ do „Vremena koje se udaljava“, pisac nikad ne dođe i ne može doći do kraja.
Tako su se i u ovoj knjizi vratila sjećanja i vrijeme. Slilo se sve iznova kao drugi život, nadošle su uspomene i sve se pretopilo u drugi jezik, kako je Cvetajeva imenovala smrt. Izlile se i vratile zaturene riječi iz stare teke, baš kao prema onoj Šejkinoj da se sve stvari najbolje osvijetle kroz sjećanje. Kovačevo „Vrijeme koje se udaljava“ sjaji i prelama se u kaleidoskopu „Grada u zrcalu“, samo postaje ogledalo svega što je napisao ovaj veliki pisac.
Tako se kao u snu, paralelnoj stvarnosti, ili filmu u „Vremenu koje se udaljava“ iznova pojavljuju Leonid Šejka, Kiš, Marija Čudina, Crnjanski, Andrić, Filip David, Pekić, Miodrag Bulatović, Olja Ivanjicki, Glavurtić, Branko Miljković i još niske stvarnih i izmaštanih likova upijenih 60-70 godina prošlog vijeka u zanosima stvaralačkim i boemskim tadašnjeg Beograda.
„Vrijeme koje se udaljava“ je autobiografska proza, ispisana u prvom licu, glavni junak je sam Kovač i to je ono kako je pisac naglasio u uvodu memoarsko u ovoj pripovijesti. Ali, svega toga ne bi bilo da nije Kovačeve raskošne imaginacije koja kao piščev oreol obuhvata i prožima sve događaje i ličnosti romana. Kovač kroz naslove i uvodne djelove pojedinih epizoda počinje sasvim imaginaran i fikcijski zaplet, da bi onda skrenuo priču na stvarni događaj, na poznate ličnosti koje su bile dio njegovog života, a sad su tu, za sjećanje i pisanje.
Tako imamo antologijske epizode sjećanja na Leonida Šejku, njegovu bolest i smrt, njegove posljednje crteže ostavljene na salvetama i kutijama cigareta, kao otkucaje srca... Opis slučajnog susreta s Ivom Andrićem u Tašmajdanskom parku, smrti i sahrane Branka Miljkovića u poglavlju „Grob u snijegu”, ili dragocjeno sjećanje na čudesnu pjesnikinju Mariju Čudinu, tek izašlu iz frizerskog salona, “ošišanu ko dečkić”. Mariju Čudinu, jedinu pustinjsku lisicu rođenu s greškom, (bez lukavstva), nestvarnu djevojčicu i posestrimu Danila Kiša... Kovačevo pripovijedanje je u „Vremenu koje se udaljava“ virtuozno, sa njegovim prepoznatljivim humorom, ironijom, majstorskim građenjem atmosfere i likova.
Tako je i u epizodama „Izgubljen na prijemu“, „Večera u Tolstojevoj 45“, ili „Intervju“, poglavljima posvećenim povratku Crnjanskog iz emigracije i susretima u hotelu „Ekscelzior“ i na večeri kod Tanasija Mladenovića na Dedinju. Opet u antologijskoj epizodi „Kiš u Imotskom“, živi su opisi krajolika, dijalozi tokom putovanja dvojice bliskih prijatelja i velikih pisaca, Kovača (glavni lik) i Danila Kiša, od kultnog dubrovačkog hotela „Argentina“ do Imotskog...
Okvirni oreol: Vrijeme u romanu je i metafora, okvirni oreol za ljudske sudbine i događaje. Ono postaje mitsko i filozofsko-apstraktno, utoliko što svojim protokom, „udaljava“, događaje i likove, kao u svim velikim djelima svjetske književnosti, čini mitotvornim i vječnim. Jer svako od nas vuče za sobom priče koje vrijeme oblikuje, svi smo mi povezani paklom. Kovač je maestro i u epizodama gdje nijesu u prvom planu poznati pisci i ličnosti. Tako je i u poglavljima „Pansion Guberevac“, „Dr Ilić i sestre“, „Oslobođen vojske“ i dr, gdje sa podjednakim žarom oslikava likove i pacijenata i luđaka, i posjetilaca i doktora. Kod Kovača nijedan lik nema privilegiju, ni Crnjanski, ni isljednik Živko Tatar od loze Vukotića iz epizode „Umire mi otac“.Kovač u svakoj epizodi apsolutno vlada atmosferom, dijalozima i odnosima likova, briljatno ulazeći u najdublje intimne slojeve priče, računajući tu i samopromatranje glavnog junaka, koji je istovremeno i glumac i pisac teksta u drami koju sam režira.
Ovaj roman nema cvrstu fabulu, radnja je decentralizovana, likove, ponekad udaljene, međusobno povezuju univerzalna značenja i traženje smisla egzistencije... Povezuju ih činjenice da u romanu ima veliki broj stvarnih ličnosti, sa stvarnim imenima, od pisaca, kritičara, pjesnikinja do „meštra od kužine“ Iva Kusanića. Pojedinačne priče su fragmentarno spojene u ukupnom toku radnje i to je nekako proporcionalno tome koliko sličnih fragmenata i asocijacija iz „Vremena koje se udaljava“ možemo naći u ostalim Kovačevim knjigama.
Rečenicom „vrijeme koje se udaljava jest ono što dolazi“, označio je pisac smisao i glavne poruke ovog rukopisa, snagu pamćenja suprotstavljajući matematici vremena i preoblikujući događaje i sjećanja u vječnost imaginacije i fikcije. Opet, ovo je Kovačev roman intime. Kroz 43 epizode, ove zbirka kolaža i slika sjećanja i stvarnog života, koji su ga odvajkada prožimali i konačno izašli iz piščeve memorije, kao riječi iz mraka, Kovač je ostavio „Vrijeme koje se udaljava“ kao literarno remek djelo i svjedočanstvo za sva vremena.
Te rasute krhotine života, koje je do pred kraj nosio u sebi, Kovač je povadio iz samog dna duše, iz „venecijanske teke“ i zahvaljujući tome „vrijeme koje se udaljava postalo je vrijeme koje nije izgubljeno u maglinama i tami prošlosti, postalo je vrijeme koje nam je blisko, vrijeme koje se vraća.“ (F. David).
Nalik levitaciji: Kovač je majstor preplitanja u pripovijedanju, stvarnih događaja, ličnosti i fikcije, ali i spajanja romanesknog i esejističkog. Poput svih velikih pisaca, Kovač iz sjećanja i dogašaja isijava najbolje, ono što je dodirnulo najfinije strune njegove duše. U tom kontekstu, ne samo u „Vremenu koje se udaljava“ nego i u drugim njegovim knjigama, postoje izraziti i nadahnuti poetski fragmenti...
Kovač je čitao poeziju kao molitvu.
- Mora se vijek provesti s poezijom, a ja i dan danas ne idem na počinak ako ne pročitam nekoliko pjesama, to je umjesto molitve - piše Kovač.
I zaista, gotovo na svakoj stranici „Vremena koje se udaljava“ osjeća se piščeva odanost autorima čije priče „nalikuju levitaciji“. Glavni junak u priči „Vidjeti Tina“ kaže: „U svakoj rečenici romana tražim odbljesak poezije“. U ovom kontekstu duboka je veza „Vremena koje se udaljava“ sa jednim od najboljih Kovačevih romana „Uvod u drugi život“ ne samo zbog priče „Umire mi otac“ ili fragmenata o Tinu Ujeviću i dr, već po variranju tzv. velikih tema, ljubavi, samoće, nepripadanja i smrti.
Ova pripovijest jeste i roman o smrti. Knjiga u kojoj pisac iznova preispituje ukupan vlastiti život i događaje koji su najbitnije uticali na njegovu životnu sudbinu i pisanje. Stoga je ova proza, uprkos ironiji i humoru, ranjivo ispovijedna i iskrena. Još od posvete na početku romana naziru se sjenke odlaska, rastanka, zatamnjene slike sjećanja na davne događaje i mrtve prijatelje. I tu se rasklapa jedan novi simbolički krug koji jeste „Vrijeme koje se udaljava“, ili „Uvod u drugi život“, ili Kovačeva pjesma „Rastanak“: Sad je gotovo/ Sve ono što je do / maločas izgledalo blago / postade ozbiljno. Odlučeno je da se udaljimo/ ali smo povezani vodama i zemljom/ različitim krajevima / I materijom/ I Bogom konačno.
U ovom romanu, kao i u svim Kovačevim knjigama, magija literature jeste u onome što je nevidljivo, asocijativno očuđenje u tekstu i jeziku, u vremenu koje se udaljava. To je Vrijeme koje nije vrijeme, poput linearnog vremena, poništenje nekog dešavanja, ili hronike. To su Kovačeve epizode života koje su neprolazne u vremenu, koje se povezuju s nama i našim vremenom. Vremenom koje se udaljava, ali koje traje vječno. Jer Vrijeme je sporo za one koji čekaju / Vrijeme je brzo za plašljive / Vrijeme je dugo za one koji tuguju /Vrijeme je kratko za one koji se raduju / Za one koji vole, vrijeme ne postoji.
