POBJEDA: Knjigu „Visoka voltaža“ počinjete aktuelnim esejom o „kiču kao vitalnom činiocu globalizma“ odnosno o „svijetu kao tržnom centru“...
OGNJENOVIĆ: Da, ta tema se prosto sama nametnula, jer se svijet zaista pretvorio u neku vrstu tržnog centra sa globalno normiranom ponudom i zaštićenom ambalažom, kako bi bilo što manje izuzetaka. Svijetom vlada brend, a ne razum. Oglašavanje je postalo nauka, a marketing studij sigurnog uloga. I tako, vještina varanja se usavršava, a činjenice se podozrijevaju kao zastario način komuniciranja koji usporava promet. I sad ko je tu varalica, ko pak prevareni teško se može utvrditi u ovoj kič stvarnosti koju živimo...
POBJEDA: Međutim, čini se da u ovovremenim dešavanjima osrednjost i komfor kiča zvuče bezbolno prema agresivnoj dominaciji supermarket kulture, rijalitija i drugih uticaja po ukusu masovne publike i potrošača?
OGNJENOVIĆ: Jeste, zaista velika je navala tih bestidno razgolićenih i razularenih rijaliti budalaština. Takva vrsta zabave se ni blesimetrom više ne može izmjeriti. To nabudženo zamlaćivanje publike, da ne upotrijebim neki izraz koji bi se prekidao tačkicama, zapravo je treći stepen kiča i možemo slobodno reći, najzloćudniji. Samo da znate, ni u nominativu kič nije bezazlen, u prvom redu zato jer je inkubator samoobmane, što je osnovni misaoni resurs kič- građanina. Kič-građanin (izraz Abrahama Mola) i pojedinačno i sistemski je najteže izlječivo oboljenje svakog društva, jer bolesnik ne prihvata dijagnozu. Kič naime budi otpor prema svemu što imalo odstupa od njegovih pravila. A pošto je većina njegov aktivni potrošač, kič se može smatrati pobjedničkom filozofijom masa. Znate ono - ne može šut s rogatim, istina je negdje na sredini, najvažnije je biti umjeren u svemu...To su neke od odrednica te filosofije koja zaglupljuje i objedinjuje. U moralnom kodu kič-građanin nastupa u dvije kolone: javnoj i prikrivenoj. U politici kič se javlja kao prizemni populizam, kojim i pošiljac i primalac tih poruka hrane svoju sujetu plastifikovanu uglavnom neznanjem i banalnostima. U umjetnosti kič je jeftina zamjena za umjetnički rezultat. U stvari taj, kao što kažete kič-komfor, opasan je zato što truje bezbolno, a pošto trovanje traje dugo, stvara se navika na njega. Ovi agresivni zabavni ispadi traju koliko i napon animalnog urlanja, tako da će se iznutra samouništiti. Kič je međutim prijatan, daje utisak mirnoće i sređenosti, to ga čini dugovječnim i vječno mladim. Najbolje ga preporučuju eliksiri koji se proizvode u svrhu podmlađivanja. Senilni starci u mladalačkoj koži, to je trijumf kič- građanina.
(opširnije u Pobjedi)
