Ovako je Maša Jovović napisala u tekstu kataloga koji prati sinoć otvorenu izložbu "Igra" Nine Vukčević Ćupić. Ovaj veseli tekst pročitao je glumac Simo Trebješanin, možda ponajbolji izbor za otvaranje postavke umjetnice prepoznate po vedrini tonova i tema i radosti života u svojim radovima.
- Tekst je napisala moja drugarica baš za ovu izložbu i iz njega se jednostavno izveo ovaj naziv izložbe - "Igra". Cijenim ulogu kritike koju daju istoričari umjetnosti, ali nijesam htjela da ih uključujem u ovu priču. Jer kada kažete "igra" - to obično znači da se igrate sa drugovima. A ovu izložbu pomogli su upravo moji drugovi i prijatelji. Prijatelj je fotografisao radove, prijatelj je štampao katalog, prijatelj je zvao na izložbu, otvorio je... Kako je odmicalo vrijeme u radu na izložbi, shvatila sam da mi je bolje da prijatelji napišu nešto od srca, nešto što će reći običan čovjek ili neko ko se ne razumije u likovni svijet, da mu približi radove ovakvim tekstom. Mislim da je rečeno tu i mnogo više. Da ja umijem ovako da pišem, vjerovatno ne bi umjela da slikam - kroz osmijeh nam je ispričala Vukčević Ćupić.
Na pitanje zbog čega je publika čekala čak tri godine da konačno vidi njenu novu samostalnu izložbu, nudi nam jednostavan i savršen odgovar: "đeca, kuća, škola..."
- Treba mi vrijeme. I treba mi neko da zada datum, da to zakaže, da mi se adrenalin popne da bih krenula u šestu brzinu i završila. Jedino tako može.
Vukčević Ćupić se podgoričkoj publici u Galeriji "Pizana" predstavila sa 22 slike - akrilika na platnu i više od 40 crteža, mahom manjih dimenzija i rađenih u kombinovanoj tehnici. Ne odstaje se od prepoznatljivih tema, ni od "modela" - izmaštanih gradski i morskih pejzaža. Ali su nazivi jednako nezaboravni, poput "Oskara", "Oskarove sestre" ili "Idemo na Mars"...
- "Oskar" je nastao i završio se one noći kada je dodjela Oskara bila u toku. Zato je to - moj Oskar. Tako bi i trebalo da se zove. "Idemo na Mars" - možda ima simbolike - nastala je dok sam radila u školi, na času. Jer, ti mali crteži predstavljaju skice za slike. Ali meni su dobri i interesantni kada se urame, tako da prolaze kao slike. Ako uzmem da radim po toj skici, nekada se ona prepozna u slici, nekada ne, ali su te skice - zvijezde vodilje - ispričala je umjetnica.
Naša sagovornica smatra da je crnogorska likovna scena dovoljno raznolika.
- Ima nas dovoljno. Ali ima za svakoga mjesta na ovoj planeti. Ili - na Suncu. Sada je samo pitanje ko će se i na kakav način izboriti za to mjesto, kako će se popeti na višu stepenicu.
Na kraju, ne zna baš da ocijeni kada će ponovo samostalno izlagati, ali kaže da to i nije neki problem.
- U principu, mene ne treba niko da tjera. Bitno je da popstoji neki krajnji rok koji sama moram da ispoštujem. Ovog puta Ivan Šuković iz galerije i ja sreli smo se u nekom neformalnom razgovoru i tako je došlo do saradnje. Rezultat su ovi radovi, čiji je proces nastajanja tekao od decembra, a posljednjih mjesec dana sam bila - u šestoj brzini - zaključuje Vukčević Ćupić za Portal Analitika.
K.J.
