Obojica ističu da su Progonitelj i Progonjeni - dva lika komada čije se pozicije konstatno zamjenjuju - "dva lica istog novčića".
- Htjeli smo da ispričamo ljudsku priču, bez obzira što politika iza svega. Pekić je tekst napisao 1971. godine, i to uglavnom na Golom otoku, pa je morao to da zavije i stavi na neko mjesto koje ne bi bilo toliko sumnjivo i bolo oči tadašnjem režimu. Zato se sve dešava u parku ludnice. Pošto mislim da više nije to vrijeme - barem nije tako rigorozno - mi smo pričali priču o dva usamljena čovjeka, koji očajnički žele da nađu blisku osobu, da podijele ljubav s nekim. I da se razumiju. Zato obojica pristaju da su, u stvari, Progonitelj i Progonjeni - kako bi dali smisla svom životu, svom tom ludilu - priča Ćetković, te dodaje da su se trudili da rasterete predstavu političkih "predznaka", kako bi je publici olakšali i do nje lakše doprli.
Kaže da su od Nebojše Bradića dobili tekst, tačnije radio-dramu, te su se bacili u potragu za rediteljem. No, Bradić ih je nagovorio da istovremeno počnu sami da rade na komadu, pa su u jednom trenutku došli do zaključka da su scenska rješenja Đurička odlična.
- Vojin me ohrabrio da režiram, jer smo nas dvojica sami probijali kroz taj materijal. Ja sam imao, možda, neku ideju, ali je komad zajednička stvar. Vrlo je komplikovano kada se tekst pročita, jer ništa nije jasno. Onda popiješ litar i po viskija - pretpostavljam kao i Pekić - otvore se neke stvari... Da, dobio sam i honorar - ispričao je Đuričko u prepozatljivom, šaljivom maniru.
- Bilo je to meni izazov jer sam mislio da smo dovoljno sazreli da tu stvar možemo da riješimo u ovom obliku. Uz to, mislim da to normalno za nas glumce da režiramo. To je kao kada neki fudbaler postane fudbalski trener. Nije bilo prvo reditelja na svijetu, kada je on bio užarena lopta... Bilo je samo glumaca. Onda su dinosaurusi pojeli sve glumce, su oni počeli da drame i tako... Sve se iskomplikovalo... Ali, jednog dana opet režirati - zašto da ne - dodaje on.
Iako su Srbija i Beograd prošlog vikenda na poseban način odali poštu Pekiću - otkrivanjem njegovog spomenika - riječ je o piscu koji je jednako i crnogorski, podgorički.
- Pa zar nismo svi? Ja još nisam nikoga sreo ko bar nema porijeklo iz Crne Gore. Govorim prvo u svoje ime - kroz osmijeh komentariše Ćetković.
- Pekićeva kćerka i supruga, Maca i Ljiljana, gledale su predstavu. Veoma im se dopala i dali su nam sva prava za nju. Rekli su da ima nekog duha, da smo pogodili neku Pekićevu "žicu"... Nama je to imponovalo, jer je zaista važno da se njegovoj familiji dopada, pošto autor ne može ništa da nam kaže. Na neki način, dobili smo njegov blagoslov, pa čak i prava da snimimo TV film jednog dana - dodaje Đuričko.
I dok se ljubitelji Pekićevog stvaralaštva nadaju da će tako i biti, većinu će i dalje pred male ekrane privući neki od brojnih rijaliti emisija.
- Imam više prijatelja i prijateljica koji na moje pitanje: "Jesi gledao ovu budalu juče?" odgovaraju: "Ja ne gledam televiziju". Dakle, rješenje je lako. Pošto je daljinski u vašim rukama, imate punu slobodu da tu stvar promijenite. Gledajte nešto pametnije: Discovery, History, sportski kanali... Ili uzmite neku knjigu. Neće to ništa na oči da utiče - preporučuje Đuričko.
- Postoji i dobra stvar koju je rijaliti donio: sada mora da se mijenja izraz u pozorištu i izraz na filmu. Više ne postoji taj sistem Stanislavskog koji smo gajili kao glumci, jer prosto nas rijaliti demantuju. To su, u suštini, kolege-glumci koji dobijaju svoje zadatke i oni ih obavljalju vrlo prirodno. Oni su neki likovi u datim okolnostima... Svako pred kamerama hoće da se prikaže što bolje, a oni znaju da se sve snima. Sada moramo mi da promijenimo izraz, pozorište i, uopšte, pogled na te stvari, jer sada možete da uključite kanal i gledate takve gluposti. Moramo da pričamo o nečemu drugom. Mora da se vrati velika literatura - zaključuje Ćetković.
K.J.
