ĐUKIĆ: Komercijalizacija međuljudskih odnosa i starlete kao uzori crnogorske omladine

Psihološkinja i savjetnica u geštalt psihoterapiji Jasmina Đukić, ocijenila je da su međuljudski odnosi komercijalizovani i da nam je potrebna promjena vrijednosnog sistema.

Ona je u intervjuu za Portal Analitika kazala da su starlete postale uzori društva, što je pogubno.

„Ako su starlete, polugole žene i muškarci nešto što mediji plasiraju društvu, onda je potpuno prirodno da značajan dio društva, posebno mladi, ovakve oblike ponašanja integrišu i u vlastito iskustvo i ponašanje. Ne treba se mnogo čuditi, to je sve rezultat onoga što se plasira putem medija. Da smo recimo u medijima imali više naučnih, dokumentarnih, istorijskih sadržaja, a da je i pored toga trend starleta prisutan onda bi toj pojavi trebalo posvetiti značajnu pažnju, ovako ne“, rekla je Đukić u intervjuu za Portal Analitika.

Prema njenim riječima, međuljudski odnosi su komercijalizovani, osjećanja zadovoljstva i unutrašnjeg mira su takođe komercijalizovani.

„ Mislim da će nam ubrzo trebati jedna ozbilja reciklaža, ne samo knjiga i muzike, već vrijednostih sistema, ega i duše“, navela je Đukić.

ANALITIKA: Moderne tehnologije osigurale su lakoću u u komunikaciji, razvoj ekonomije  sve veću udobnost življenja, a sa druge strane nikad više otuđenosti, usamljenosti i nezadovoljstva. Da li sadržaji u medijima mogu da utiču i u kojoj mjeri na razvoj emotivnog zdravlja i sreće?

ĐUKIĆ: Svakodnevno smo izloženi komercijalizovanim, jeftinim i pasivnim vidovima tržišne ponude koje sve više postaju naš izbor. Zastanemo li na trenutak i pogledamo sadržaje koje kruže portalima, vijestima, novinama teško da možemo da budemo spokojni. Imamo preplavljivanje štetnim sadržajima za naš um. Sa jedne strane na portalima preplavljuju sadžaji „Poginuli; Pucnjava u centru; Ubio majku; Stotine i hiljade izbjeglica; Ne možete da vijerujete šta je uradio...“, dok sa druge strane  filmska i muzička  industrija posljednjih godina ne pamti gore dane u svojoj strukturi sadržaja i poruka koje plasiraju. Najbrutalniji načini ubistava koje prevazilaze granice zdravog uma, do psihotičnih scena destruktivnih međuljudskih odnosa prisutne su u našim domovima putem muzičke i filmske industrije. To je sadržaj koji stihijski oblikuje naša ponašanja, suptilno, tako ne možemo ni da osjetimo. Vremenom, postajemo imuni na najbrutalnije scene. Prije nekoliko godina, sadržaji koji su plasirani pod žanrom horor filmova sada se plasiraju u nedjeljnim serijama, spotovima, nažalost i u crtanim filmovima za djecu. Zapravo je ovo najjasniji primjer adaptacije ljudske vrste na sadržaje o kojima govorim. Ozbiljno smo zagazili u degenerativne izmjene kapaciteta za zdrav emotivni razvoj i zdravu emotivnu razmjenu koje čine osnovu srećnog i zdravog društva, a onda se pitamo odkuda toliko nasilja na ulici među djecom ili odraslima.

ANALITIKA: Šta vi smatrate osnovnim postulatom oko kojeg treba da se formira zdrav pojedinac i zdravo društvo?

ĐUKIĆ: Vjerujem da su samoprihvatanje, samopodrška, iskrena emotivna razmjena, povjerenje, uvažavanje i međuljudska podrška, vezivno tkivo svakog društva i da treba da predstavljaju osnovne vrijednosti kojima jedno društvo, porodica ili pojedinac treba da teže. Nažalost, čovjek prilagođavajući se globalnom projektu modernizacije društva, nesvjesno dovodi do kancerogenog oboljenja ovog vezivnog tkiva. Kad malo bolje pogledate možete da vidite da je čitav svijet  u neredu, a nikad više zakona i drugih pravnih akata. Nikad više priče o ljudskim pravima, a nikad manje poštovanja tih istih prava...

ĐUKIĆ: Globalni projekat modernizacije društva nije dovoljno podržavajući, jer suptilno dovodi do oboljevanja ovog vezivnog tkiva. Čini ga promiskuitenim i slabijim. Odrasli sve više tretiraju jedni druge kao konkurenciju ili potencijalne neprijatelje. Takođe, u odnosu prema djeci, odrasli se naizmjenično doživljaju ili kao robovi ili kao vlasnici. Sve veći broj roditelja fokusiran je samo na dvije stvari: kako nahraniti i kako zaštititi djete od spoljnjeg svijeta, zaboravljajući na emotivnu razmjenu sa djetetom, jer se i sami osjećaju izolovano i bespomoćno. Najsigurnije stanje se tada zapravo nalazi u razdvajanju, nepovjerenju, u prekidu  odnosa, lažnoj samodovoljnosti i odbacivanju emocija, čime se jos više povećava izolacija. Eto zašto ne trebamo da se previše veselimo modernom dobu. Kučići se voze liftovima i laju sa terasa višespratnih objekata za stanovanje. Jabuke i kruške su zamjenjene modernim slatkim proizvodima, od kojih su na svu sreću neki od skora povučeni iz prodaje zbog štetnih aditiva koje sadrže u sebi. Djeca se sve manje igraju u prirodi, a sve više u igraonicama tržnih centara, dok je plastika je zamijenila travu.

Ako svijet i zajednice koje smo u njemu stvorili, nisu takvi da bi se mogli iskreno prihvatiti sa povjerenjem i pouzdanošću u podršku, nezavisno od zakona ili straha od kazne, onda nam on i ne treba. Čovjek će takav svijet odbaciti, a odbacivanje će ga ubijati i gušiti iznutra: Upravo zato je značajno i potrebno njegovati vezivno tkivo kojem sam govorila, a koje moderno doba pritiska.

ANALITIKA: Govorimo o razvoju ekonomskog i tehnološkog društva, zar nije svaki napredak dobar?

ĐUKIĆ: Razvoj ekonomske i tenhološke oblasti svakako da je olakšao život čovjeku, ali do jedne granice, nakon koje ga suptilno osujećuje, stvarajući neurotične derivate ponašanja. Znate, za razvoj svakog sistema je potreban ravnomjeran razvoj svih njegovih podsistema, jer ukoliko nije tako oblast koja se više razvija, razvija se na uštrb drugih podsistema.

Veliki napredak u ekonomskoj i tehnološkoj oblasti  dovodi do neurotičnog emocionalnog razvoja. Npr. napredak tenologije dovodi do povećane upotrebe mobilnih (danas već svemogućih) aparata koji se smiještaju sve više između odnosa. Ljudi su dok razgovaraju sa nekim usmjereni pogledima ka displeju, čak i odsutni sa fokusom prema interent sadržaju, dakle ni oni, ni vi nemate kapacitete za iskrenu emotivnu razmjenu. Drugi, jer su van datog odnosa, a vi jer osjećate odsutvo i gubite interesovanje za odnos. Kada ste kod kuće, nemate vlastiti mir koji vam je potreban, svi smo postali svima dostupni u bilo koje doba dana i noći. Dalje, većina mladih i značajan broj starije generacije sate pred spavanje koristi za pregled sadžaja na portalima ili društvenim mrežama čime direkto dovodi do “bolesti” pinealne žlezde, koja luči hormon melatonin koji je odgovaran za dobar san, regeneraciju našeg organizma i imuni sistem uopšte. Melatonin se kod čovjeka luči automatski sa zalaskom sunca i kada naša pinealna žlezda pred spavanje detektuje vještačku svijetlost preko naših očiju, ona zaustavlja optimalno lučenje melatonina značajnog za borbu organizma protiv svih degenerativnih bolesti modernog čovjeka. I ukoliko je npr. ova radnja učestala dolazi do razdražljjivosti, hroničnog umora, nesanice itd., zatim na snagu stupa farmaceutska indrustrija „Imate nesanicu, umorni ste i pod stresom- kupite melatonin za bolji san i još bolji dan“. Inače, da ne ulazimo u diskusiju o tome kako razdražljivost utiče na međuljudske odnose. To već svi znamo. I ovo je samo jedan sinhronizovani primjer današnjice, ima ih još.

ANALITIKA: Da li razvoj potrošačkog društva gdje se sve može kupiti doprinosi zadovoljstvu?

ĐUKIĆ: Medijske platforme kod čovjeka putem percepcije izazivaju neprijatan osjećaj inferiornosti, odnosno manje vrijednosti sa mogućnošću da se osjećamo bolje ukoliko posjedujemo reklamne proizvode. Čovjek  se danas više usmjerava ka spoljašnjim vrijednostima, dok se sa druge strane suptilno osujećuju njegovi kapaciteti za emotivnu razmjenu i ljubav prema sebi i drugima. Ovo nisu fraze, ovo je činjenica, jer se sve više ljudi osjeća otuđeno, osujećeno, nepodržano, nepripadajuće i to u odnosu na bilo koji kontekst grupe, jednako u porodici, na poslu ili u društvu.  Velika lepeza moćnih koorporacija uz podršku medijske, filmske i muzičke industrije plasiranjem novih vrijednosti udaljava modernog čovjeka od mogućnosti zadovoljenja njegovih primarnih potreba koje su osnova za razvoj zdravog i srećnog pojedinca. Da tragedija bude još veća, prilikom reklamnih kampanja  u fokusu marketinškog djelovanja  je ponuda sreće, ljubavi, zadovoljstva, ispunjenijeg života i razmjene koje čovjek može imati i bez datih „svemogućih“ reklamirnanih proizvoda.

Ako zaista vjerujete da ćete biti sretniji ukoliko posjedujete nešto, to morate da kupite, za to je potreban novac, novac zahteva rad i vrijeme koje do dobija na uštrb vremena sa porodicom i prijateljima, onda kada nas ni to ne zadovolji, tragamo za novim proizvodima i uslugama i ispuštajući izvor zadovoljstva, začaranom krugu nikad kraja. Kupovinom kreiramo neprekidno površno zadovoljstvo i delimično ublažavanje napetosti, dok se sa druge strane javlja nepodnošljivo povećanje nesvesne napetosti zato jer se ne zadovoljavaju prave potrebe.

ANALITIKA: Možete li da navedete neki primjer neprekidnog površnog zadovoljstva u međuljudskim odnosima?

ĐUKIĆ: Zadnjih nekoliko godina npr. došlo je do razvoja afirmativnog stava u odnosu na seksualno ponašanje i seksualno zadovoljstvo- i u pogledu vaspitanja, ali i u plasiranja seksualnosti u medijima. Ove promjene su toliko “afirmativne” da bi trebale da dovedu do toga da se generalno ostvaruje dovoljno stvarnog zadovoljstva, međutim dešava se suprotno. Razvoj neobuzdane seksualnosti doveo je do  smanjenja uzbuđenja i dubine zadovoljstva, jer dok se seksualnost plasirala afirmativno, ispustila se i afirmacija značaja emotivnog odnosa, čime je sam čin postao kompulzivan i automatski.  Kada oslobođena seksualnost stoji naspram blokade onoga što nije osobođeno, u ovom slučaju emotivnosti, činovi se odigravaju sa smanjenjim uzbuđenjem i dubinom zadovoljstva i upravo zbog toga traže ponavljavanje. Znate, kada su značenja, potrebe i osjećanja neke radnje zakočeni, svaka aktivnost postaje svrha sama za sebe i u vlastitoj službi, a ne u službi onog ko je odrađuje. To dodvodi do toga da se činovi, tj. radnje ponavljaju, bez zadovoljenja, što dalje dodvodi do pobuđivanja anksioznosti. Ista je stvar i sa razvojem potrošačkog društva, kupovina je npr. sve više u službi potrošnje, kupovine radi kupovine, a sve manje u službi zadovoljenja stvarnih potreba. Kupovina postaje kompulzivna, potrošnja realnost, a stvari gube upotrebnu i sve više dobijaju komercijalizovanu vrijendost „Ne treba mi, ali uzeću jer je na sniženu i jer je u trendu“. Upravo zato ljudi sve manje znaju šta žele, niti znaju kako da to dobiju, dok želja za konačnim zadovoljenjem ne jenjava.

ĐUKIĆ: Znate, granice ukusa nigdje nisu jasno određene, ono što je vrijednost za nekog, za drugog to ne mora biti. Vi možete imati percepciju za nekog da je previše svučen, a taj isti za vas da ste previse obučeni. Ljudi su različiti, nasa iskustva, vrijednosti porodičnih sistema i okruženja, ali i uticaj vremena u kojem živimo oblikuju naše identitete i modele komunicaranja sa drugima. Ako su starlete, polugole žene i muškarci nešto sto mediji plasiraju društvu onda je potpuno prirodno da značajan dio društva, posebno mladi, ovakve oblike ponašanja integrišu i u vlastito iskustvo i ponašanje. Ne treba se mnogo čuditi, to je sve rezultat onoga što se plasira putem medija. Da smo recimo u medijima imali više naučnih, dokumentarnih, istorijskih sadržaja, a da je i pored toga trend starleta prisutan onda bi toj pojavi trebalo posvetiti značajnu pažnju, ovako ne. Potpuno prirodan slijed događaja. Čomski lijepo kaže da su mediji nosioci manipulacije i služe da se javnost podstiče u prihvatanju prosječnosti, gluposti, vulgarnosti i neukosti i da su istovremeno savršen modelator otpora prema kulturi i nauci.  Da je njihova uloga da pažnju javnosti usmjeravaju sa bitnih na nebitne sadržaje, kako se ljudi ne bi bavili suštinskim problemima sadašnjice. „Žanjemo ono što posijemo“, i uvijek će tako biti.

Ono što je ovdje značajno je (samo)podizanje nivoa kritičke svijesti prilikom usvajanja sadržaja koji se plasira i preispitivanje modernih vrijednosti koje se šire poput epidemije. Kritička svijest prema spoljnim sadržajima, kao i svijesnost o „lažnom reklamnom blagostanju“ ima značajnu funkciju u očuvanju emotivnog zdravlja, održavanju emotivne ravnoteže, integriteta i identiteta ljudskog organizma kao cijeline.

ANALITIKA: Zbog čega slušamo lošu muziku i čitamo loše knjige? Zašto je umjetnost nastala prije 30 godina daleko kvalitetnija i bolja nego ova nova?

ĐUKIĆ: Odnosi koje ljudi grade sve više su pasivni i simbolični; izbori koji postoje na tržištu su pasivni i simbolični.  Nekada se verovalo da nauka, tehnologija i novi običaji donose sa sobom doba sreće i zadovoljstva, ali je usvajanje svega što plasira moderno doba dovelo do promjene karaktera i slike svijeta i sve većeg unutrašnjeg nezadovoljstva.  Projekat bogatog društva doveo je do komercijalizacije, a komercijalizacija do loših proizvoda. Osjećaj zadovoljstva ogrebe ego, ali ne i dušu.  Međuljudski odnosi su komercijalizovani, osjećanja zadovoljstva i unutrašnjeg mira su komercijalizovani i mislim da će nam ubrzo trebati jedna ozbiljna reciklaža, ne samo knjiga i muzike, već vrijednosnih sistema, ega i duše.

ANALITIKA: Kako da živimo život ispunjenije? Koji je recept za sreću, unutrašnji mir i zadovoljstvo?

ĐUKIĆ: Sreća nije ni formula, ni odredište, to je iskustvo dozivljaja i ne može se opisati ni definisati, baš kao što se ukus nikad nece moći osjetiti opisom ili definicijom. Unatrašnje zadovoljsvo je na našim prostorima postalo posebno kompleksan pojam  jer nas niko nije učio kako da budemo srećni i zadovoljni, već samo šta ne smijemo i šta moramo.  Ovakav  vaspitno razvojni stil koji podstice ljudsku otuđenost, usamljenost, osjećanje odbačenosti, osjećaju praznine i nezadovoljstva i nepovjerenja prema drugima. Mali broj ljudi u vlastitom iskustvu ima doživljaje prihvatanja, razumjevanja, podrške i iskrene ljubavi bez osude od strane drugih, ali i sebe samog. A upravo su ti doživljaji zapravo osnova zadovoljsva. Odgajali su nas da vjerujemo da “moramo zaslužiti sreću, da život nije lak i da je svaki uspjeh put preko trnja”, ali to nije istina.  Jedina istina je da tako odustajemo od udobnosti zivljenja u vlastitoj koži.

Ljudski um je čudna stavka. Interesantna je činjenica da veliki broj ljudi manju brigu brine o emotivnom  zdravlju, nego li recimo o dentološkom zdravlju, a onda se svi nađu u čudu kad čuju da je neko u depresji  ili  izvrši samoubistvo ili ubistvo ili dobije neko psihosomatsko oboljenje. To vam je isto kada bi govorili da nam ne trebaju stomatolozi, pa se onda  izđučavali kad sretnemo “krezave komisije” ili što smo i mi sami takvi.  Značaj očuvanja emotivnog zdravlja šalje nam poruke na sve strane, a mi uporno izbjegavamo da gledamo u iste.

Predrag ZEČEVIĆ