Piše: Jovan NIKOLAIDIS
Prodade li ona svoje nacionalne resurse? Ostavi li svoj narod bez posla? Sad će socijalnim davanjima nahraniti silne kolone izbjeglica, oni, sebični germanski soj. Frankfurtske banke čuvaju evropski novac, njihova je industrija silna, komunalna infrastruktura perfektna, poljoprivreda uzorna; svaki napor kod tog urednog i vrijednog naroda uspijeva. Kod nas uspijevaju maškare i ponos bez pokrića. Budimo objektivni i upitajmo se: što je ostalo od Ljevice? Prikriveni mutant socijalizma? Igračka u rukama naših supermena kapitalizma? Ordinarnim neznalicama, svesebicama. Politički kolosi iz liliputanske menažerije, oni što šire mir božji u njedrima satane a uredno slažu uspjehe na izborima? Naša je beskrajna melanholija što smo to ljudsko lice (dakako i u kulturi) - uništili. Narode, vidiš li ti ovo grdilo božje premazano osornošću sitih, junoša koji bi da se dohvate vlasti jednako silno volji onih koji bi na vlasti da ostanu?
Nostalgija ex-yu ili doista sve veća potreba da se vratimo pravednosti? Glasajmo za Čovjeka! Ovakvim našim naporima za opštim dobrom svih za svakoga, kad bi se dalo da na tome istrajemo, ide na ruku i evidentna kriza svjetske ekonomske politike. Lagani, tihi raspad. Zato treba uprijeti, strojevim korakom lijevo, lijevo, iako urliču hijene u zvjerinjaku bankarstva. Šengensku idilu zamjenjuju logoraške ograde, ali je nama Montenegro dovoljno otvoren i velik. Jer hoćemo da u maloj zemlji budemo uspješni ljudi. Puca kolan amerskoj kobili, kauboji sve češće padaju sa pastuha, ali nama ne treba mnogo doli reda, rada i pravde. Ruska mafija izaziva ljubomoru italijanskoj, ma u Spužu ima još mjesta za vragolane. Kineski trkači iz šprinta prelaze u meditativne maratone, a našima treba samo da se vrate domu svom. Slamka u vihorima, navodno siraci koji traže roditelje. Maleni jesmo, ali smo dobro raspoređeni, novim kursom pokrenuti možemo izbjeći minska polja sa natpisima off limits. Jer – “ima se, može se”. Preći rijeku u kojoj su krokodili - eksploatatori i žderonje.
Evropa, Amerika, globalizacija: No, naši analfabete globalizacije i pomodari iz mikro države, kovači eksploatatora ljudi i glodari okoliša ne miruju, u tri smjene rade. Ako Evropa i preživi (preživjeće i morbidna Amerika). Je li Njemačka već ponijela barjak socijalnog napretka, ili su to glasine? Zar treba vjerovati da će razmahana ruska mafija, kineski zmaj i rasuti ali zlokobni islamski radikalizam, posegnuti da koračaju "Lijevo, lijevo..." Mi to znamo bolje od mnogih, bliska prošlost nam je jemac. Samo se vratimo s kriva puta, strojevim korakom, lijeva, lijeva… Narod smo gorja, stočari i poljodjelci, ribari i vinogradari. Pokupimo sve što je lijepo i korisno iz svijeta bijela, ali neka nas ne vode na cirkuse i na sajmove taština. Hajde da se najprije temeljito, redovito hranimo. A kulturi je, ako se hoće da bude ogledalo narodno, dovoljno da se pozove i založi na jačanje porodice, reformu školstva i edukaciju u radu i za rad. Možda u tome leži snaga buduće socijaldemokratske unije svih nas uokolo, tako sličnih, a tako bespotrebno zavađenih. Balkanska unija. Možda, možda…
Čuli smo ariju iz romantične operete o čežnji i slutnji a čiji refren “Sreća je tamo gdje nisi”, odzvanja prostorom, trijezneći nas od zabluda i onda kad se zavjesa spusti. Ko još ne zna da je u svem famoznom globalnom selu (neki ga zovu Planeta Zemlja) sve postalo jednako i isto, u Ulcinju kao i u Pasadeni, na Kamčatki kao i usred Pariza, u Beogradu kao i u Rejkjaviku? Internet, brate slatki, i Jutjub, Ajfoni i mašinice pune otrova za malo snova na aparatiću sa oznojenog dlana. Slađane zlobnice naših nada i vješti kradljivci svega onog što je preostalo od starine. Omotnica Coca-cole sa plastičnih boca štampa se na svim jezicima svijeta, ali je tečnost u pakovanju: slador, ugljendioksid, kafetin i malo onog praha za koga niko ne zna od čega je, isti za sve - piće srču jednako monah sa Svete Gore kao i avganistanski taliban.
Vrnite se očevini: A gdje su nama radni učinci? U kojim pogonima, jesu li svi prodati? Čujemo li mi glasove ostarjelih roditelja kako za djecom, odbjeglom u gradove, vapiju: “vrnite se očevini!” - pustolinama sa šašom i dračem? Ostade li ikoje goveče na prostorima našeg Sjevera a koje nije stiglo furgonima sa evropskom pomoći, još koje stado ovaca podlovćenskih da nam ga nisu udjelili izvana? Bože, postoji li još ikoja pastirica, je li preostalo koje vreteno sred djevojčica koje sanjaju manekenske piste, spotičući se o kamenite staze očevog katuna? Pređa vune koja vijuga ka moru kao autoput.
Imali smo nekoć ideološku stegu, jednoumlje, danas imamo ideološku raznovrsnost. Hoće li konačno stići prosvijećena despotija da izgradi blagostanje neznavenima? Stroga a redovita kampanja da se ništa ne proglasi svetim izuzev onog što je od narodu. Čemu demokratija kao pustinja kojom vladaju conto-monstrumi? Zašto da se napori obrazovane i vaspitane mladosti gibaju kao fatamorgane.
Ne postavlja se više pitanje ni kamo sve to vodi, ni što će ostati od naše/vaše starosti pred neoliberalističkim ofanzivama, pod orkanima bankovnih usisivača. Alieni su ubačeni u prostor kapitala da straše robotiziranu vojsku urlicima: “Svrha? Smisao?!” Malena smo brigada Nježnih (na čelu kolone leluja se andio Gabrijel socijaldemokratije) koji marširaju posljednju etapu. U želji da spasemo Montenegro i/ili Crnu Goru, mi ćemo povesti računa, ako nam zbir opet ne ukradu. Bliži se ura, ne potonja no prva u dobri čas. Jer smo već ušli u zonu onih koji “nemaju vremena”, da bi ostrvljene (hajde da se nadamo da je još moguće), podsjetili da “za sve ima vremena”. Jedino se ništa ne može učiniti za one koji su navikli da pjevuckaju: “razbacujem svoje vrijeme niušta.”
