I ovom prilikom ukazujemo da bi Mitropolija i Eparhije bile prve ili među prvima koje bi pozdravile Nacrt zakona da je, kao što nije, usaglašen sa obavezujućim međunarodno-pravnim aktima, Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore. Da je Nacrt zakona zaista takav kakvim ga Ministarstvo bez argumenata pokušava predstaviti javnosti onda Mitropolija i Eparhije tokom javne rasprave ne bi dostavile nijednu primjedbu. Na žalost, Ministarstvo nas je svojim anahronim Nacrtom zakona podstaklo da u toku javne rasprave dostavimo Primjedbe na 80 stranica u kojima je jasno, argumentovano i pravnički precizno ukazano na to da se Nacrtom zakona anticivilizacijski ograničava pravo na slobodu vjeroispovijesti, ugrožava vjerska djelatnost crkava i vjerskih zajednica, narušava ustavno načelo o odvojenosti crkava i vjerskih zajednica od države, unutrašnja autonomija, stečeni pravni subjektivitet i imovinu crkava i vjerskih zajednica, kao i da je najvećim brojem svojih odredaba suprotstavljen međunarodnopravnim aktima i pravnom poretku Crne Gore. I kako, poslije dostavljenih i u Ministarstvu zavedenih, Primjedbi Mitropolije i Eparhija na 80 stranica, kao i hiljada i hiljada dostavljenih primjedbi svih pravoslavnih sveštenika, monaha, monahinja i vjernika, oko 60 uprava manastira i isto toliko crkvenih opština, Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog, ”Svetigore” i drugih crkvenih ustanova, Ministarstvo može da tvrdi da kritike i izjave ”daju samo oni koji nemaju nijednu konkretnu primjedbu na Nacrt zakona i koji žele da ovo pitanje iskoriste kako bi se javna rasprava prenijela na teren politike”? Da su paušalne i politikantske tvrdnje Ministarstva daleko od istine i činjenica pokazuje i gotovo identičan, kritički stav prema Nacrtu zakona, koji su više puta javno saopštili i predstavnici Rimokatoličke crkve i Islamske zajednice, ali i ugledni pravnici iz Crne Gore.
Ministarstvo je u saopštenju iznijelo dva suprotna stava o jednoj temi - Nacrtu zakona. Najprije tvrdi da je Nacrt zakona usaglašen sa Ustavom i međunarodnopravnim aktima, a potom ukazuje na postojanje ”spornih pitanja”. S jedne strane, Ministarstvo ukazuje da spornih pitanja nema, a onda ih na drugom mjestu gotovo stidljivo pronalazi i priznaje. A sporna su upravo ona pitanja za koja Ministarstvo, bez ikakvog uporišta u sadržaju Nacrta zakona, tvrdi da su nesporna. Sporna pitanja Nacrta zakona danas vide svi osim predstavnika Ministarstva.
Predstavnici naše Crkve su dva puta (8. i 14. septembra) saopštili predstavnicima Ministarstva da Nacrt zakona nije nastao u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava nego u kabinetu jednog državnog funkcionera. Ministarstvo to nijednom nije demantovalo, niti je pokušalo da demantuje, a eventualna naknadna pojašnjenja i ispravke teško da u ovom momentu mogu biti od koristi. Ćutanje predstavnika Ministarstva, čak i kada je na tu činjenicu javno ukazano na okruglom stolu 14. septembra u Podgorici, samo je dalo za pravo Mitropolitu Amfilohiju da tu činjenicu i ponovi.
Ministarstvo nije smatralo za shodno da se ogradi ili makar pojasni stavove istoričara Živka Andrijaševića, inače jednog od zvaničnih predstavnika Ministarstva na okruglom stolu u javnoj raspravi, a po svemu sudeći i jednog od neformalnih kreatora anahronog i antivjerskog Nacrta zakona, da se Srpska Pravoslavna Crkva, tj. Mitropolija i Eparhije u Crnoj Gori ovim ”zakonom sprječavaju da se nekakvim dvojnim pozicioniranjem nametnu kao Crkva i Srba i Crnogoraca”. Zar je to cilj i zadatak Nacrta zakona? Zar modernoj državi pripada pravo da određuje ko su i kakvi su vjernici jedne Crkve, odnosno ko može, a ko ne može, i to po državnom zakonu, da bude vjernik jedne Crkve? I, kako takav stav, saopšten od osobe koju je Ministarstvo zvanično uključilo u javnu raspravu, korespondira sa ustavnim načelom o odvojenosti crkava i vjerskih zajednica od države i međunarodnopravnim aktima o slobodi vjeroispovijesti? Ministarstvo nije demantovalo ni javno saopšteni stav svog istoričara u ulozi ”pravnog eksperta” da se Nacrtom zakona, zapravo, rešava tzv. crkveno pitanje u Crnoj Gori, a ne način ostvarivanja slobode vjeroispovijesti. Andrijaševićev anahroni stav, inače priličan zakonodavstvima država iz 19. vijeka, ne bi zaokupljao našu pažnju da nije riječ o osobi koja je u ime predlagača panegirično obrazlagala Nacrt zakona na okruglom stolu u Podgorici. Zar nije zapanjujući, ali i posve iskren stav istoričara - ”pravnog eksperta” Ministarstva da se ”rešavanjem tzv. crkvenog pitanja” predloženim propisom ”uspostavljaju tradicionalni poredak i struktura vjerskih zajednica”. I, kako se, poslije tog saznanja, može govoriti o poštovanju Ustava i nemiješanju države u unutrašnja pitanja ustrojstva Crkve i vjerskih zajednica u Crnoj Gori? Zar sve to ne svjedoči koliko je ”pravnom ekspertu” Ministarstva nepoznato biće Crkve i njen univerzalni karakter?
Začuđujuća je, zabrinjavajuća i uznemirujuća je intencija Ministarstva za vođenje javne polemike svuda osim na okruglim stolovima, kao i odsustvo senzibiliteta da mirno sasluša izrečene kritike i primjedbe na Nacrt zakona. Ministarstvu za ljudska i manjinska prava bi bilo savjetno da se usredsrijedi na zavođenje hiljada i hiljada dostavljenih primjedbi na Nacrt zakona, njihovo sistematizovanje i pripremu konkretnih odgovora na dostavljene primjedbe. Ostajući, kao i do sada, otvoreni za dijalog sa državom i svima zainteresovanima za Nacrt zakona, ukazujemo da od Ministarstva očekujemo stručno, a ne politikantsko i ideološko obrazloženje odredaba Nacrta zakona, kaže se na kraju saopštenja Mitropolije.
