Koncept ovih umjetničkih susreta je da zemlje regiona predstave aktuelnu scenu kroz izložbe i posebne umjetničke programe - performanse, video projekcije, okrugle stolove i radionice - po izboru selektora iz matične zemlje. Tako je Miranović kuratorka postave Šoškića i ujedno učesnica simpozijuma na temu "Umjetnost u doba (ne)emocionalnosti".
Samu temu nametnula je atmosfera elektronski umreženog svijeta, u kojem je čovjek-pojedinac sve više uslovljen tehnološkim okružjem i integrisan u najrazličitije globalne situacije, a sve manje je posvećen sebi samom, sopstvenoj emocionalnosti. Nezaustavljivo agresivna medijska kultura atakuje na našu personalnost, sve više potiskujući i smanjujući prostore inimnosti.
- Na početku bijaše riječ... i/ili broj... Danas dileme nema - riječ je svedena na broj... Sasvim sigurno, broj je uvijek na kraju riječi... Da li smo osjetili kako i kada se to zbilo... Kada smo postali imuni na tu vrstu promjena i prihvatili je prirodno, gotovo, empatično podrazumijevajuće... Kako je riječ transformisana u broj, zašto je broj postao značajniji od riječi... kada smo prestali osjećati - zapisala je Miranović u katalogu za ovu izložbu i dodala:
- Vertikalni, statični "talasi" kompresovanog novinskog teksta "zapljuskuju" sa bijele prazne plohe izložbenog prostora u pokušaju prenuća, svojevrsnog trenutnog osvješćenja/prosvjetljenja, nanovo otkrivenog značenja. Taj čudnovati afekat/efekat samootkrića semantičkog arhetipa Šoškić vrlo plastički situira u trodimenzionalnu sliku/inastalaciju i gotov proizvod/dnevnu novinu Pobjeda reciklira zarad stvaranja novog produkta, artefakta, nove pojavnosti, nove senzitivnosti, unaprjeđujući vrijednost svakodnevnog štiva, dajući mu kroz novi kontekst dimenziju trajanja, dimenziju umjetničkog djela.
Mediji čine dominantan segment numeričke komunikacije, statističke identifikacije. Zahvaljujući savremenim tehnologijama, predano i kontinuirano, doprinose svođenju komunikacije na znak, broj, karakter novinskog teksta... U toj i takvoj komunikacij/stvarnostii Šoškić vidi čovjeka današnjice, koji neminovno i bez pitanja postaje odljuđeno/otuđeno biće isto takvog svijeta, a da toga nije ni svjestan. Umjetnik pokušava direktnom artrističkom provokacijom izazvati "buđenje", upitanost, reakciju...Šoškić svim segmentima rada pristupa s podjednakim značajem u kontekstu "čitanja" djela. Materijal korišten za rad je potrošnog karaktera - papir... na papiru bijahu riječi/da li su i riječi "potrošan materijal"? Bestežinska, nasumično nabacana slova/karakteri koji tvore efemerne forme isto takvih značenja... Šoškić u radu sačinjenom od 28 prividno istovjetnih djelova, isjeckanih, a potom kompresovanih 400.000 listića novinskog teksta, dekonstrukcijom konstruiše djelo. Jedan primjerak dnevnog izdanja lista Pobjeda sadži 39.253 riječi od kojih nam umjetnik izdvaja sedam: sreća, ljubav, emocija, umjetnost, dobro, riječ, lijepo. Apostrofiranjem baš tih sedam riječi, Nenad Šoškić otvara semantičko-semiološki diskurs. Leksikom lucidnih zaključaka, pozicioniranjem diferentnih poliglotika, centrira u središte priče njihovo mjesto u ovovremenom vrijednosnom sistemu. U daljoj procesualnosti rada Šoškić otkriva/"broji" koliko se puta određena riječ od ovih sedam ponavlja u 39.253 riječi jednog dnevnog Pobjedinog izdanja, npr. riječ dobro 29/39253... riječ emocija 1/39254 itd. Tranzit riječi od pojma do (bez)smisla isčitavamo putem određenog broja. Broj nam govori više od riječi... slika govori više od riječi, slika = broj. Ni umjetnost nije odoljela izazvu broja...
Asocijacije na drvene forme vrata/škura konotiraju značenje otvora/otvorenosti za čitanja, specifična slaganja "godova", ritmovanih, ponavljajućih, horizontalnih linija, koje tvore posebnu teksturu materijala, kondenzuju misao, kompresuju emociju. Takođe, aludiraju razgradivost materijala/materije, riječi... Papir "prima" riječi i njihova značenja, ritmovanim, talasastim multiplikacijama stvara aluziju jedara koja se vijore na beskrajnoj bijeloj pučini tabula rasa-e, kojom čovjek bespredmetno luta tragajući za smislom, za sobom, za riječu, identitetom, ljepotom, srećom, emocijom, dobrotom, ljubavi... koja se prebrojava, koja je broj - jedino svjedočanstvo postojanja...
Može li se prebrojati/svesti na broj količina produkovane/konzumirane emocije u jednom umjetničkom djelu - stoji na kraju teksta Miranović, koja u formi riječi daje i datum: "Trećidevetidvijehiljadepetnaeste".
