Sjeme smrti rano je posijano u njegovom biću. „Nisam mogao da zamislim kako će to jednoga dana da umre moja ruka, kako će da umru moje oči . . . . “, uznemireno se pitao dječak Andreas Sam iz romana „Bašta, pepeo“. Anonimnom ispitaniku u „Peščaniku“, na pitanje „Što se to začinje u vašem intelektu“ E. S. je nedvosmisleno odgovorio: „Smrt, gospodine“. S rukom smrti umrijet će i Kišova unutarnja riječ. Bjelina papira će ostati prazna. Zgasnut će piščeve radoznale oči umornih podbuhlih kapaka. mrak će zastrijet njegov ozareni pogled. Kišova su životna ozarenja bila rijetka i kratka. Sudbina mu je bila raspeta, njegovim riječima kazano “između nade i beznađa“.
Kiš je živio smrt usvojoj literaturi. Spoznaju da je u stvarnom životu neizlječivo bolestan teško je podnosio. Gotovo fanatično je vjerovao u učinkovitost riječi. Vjerovao je u njihovo moćno djelovanje izvan literature. To ga je sujevjerno mišljenje opterećivalo. Pisanje o tumorima i smrti pokazalo se kao mračna koincidencija suptilnih piščevih metafora s njegovom malignom bolešću. misao o smrti odmotavala se u Kišovom biću „sama od sebe, kao svitak crne svile . . . “.
Crna vrpca obavija šaku i kostur, dok Danilovo usamljeno lice zari u mraku. „Sanjao sam da sam umro. Bilo je fantastično“. može se pomisliti kako ove riječi izrečene pred smrt nijesu lišene Kišovog sarkazma. Ali, ovdje se ne radi o literaturi nego o kraju piščevog života. Očito mu se nemilosrdna neminovnost smrti u snu preobrazila u zavodljivu prijatnost kad ju je doživio fantastičnom. Portret pisca koji je majstorski pretapao fakta i fikciju prožima stvarno i imaginarno. Gleda li stoga Danilo Kiš u veliku tajnu smrti koja ga je ozarila, tajnu s kojom će zauvijek nestati? Nakon smrti ostaju nijeme riječi njegove literature.
Čitajući ih uskrsavamo pisca.
Dimitrije POPOVIĆ
Pobjeda