„Ono što treba konačno razumjeti i u čemu većina griješi jeste činjenica da mi ne možemo razgovarati o izvozu dok ne uspijemo da na domaćem tržištu zauzmemo barem 80 odsto domaće potrošnje vode. Ako neko nije sposoban da na svom tržištu pozicionira proizvod nerealno je očekivanje da će uspjeti da to ostvari na tuđem. Domaći proizvođači rade ono što mogu u datim okolnostima lišeni podrške od bilo koga boreći se sa veoma jakim svjetskim i regionalnim korporacijama“, kazao je Perović.
Podaci pokazuju da je godišnja proizvodnja sedam proizvođača (šest „mirnih“ voda i jedna gazirana) od 24,5 mil. litara, daleko u odnosu na instalisane kapacitete od oko 350 miliona litara. Sa domaćih izvora porkiva se 41 odsto tržišta, dok se uvozi 59 procenata.
Prema Perovićevim riječima, crnogorski proizvođači voda se suočavaju sa nebrojenim problemima koje već duže vrijeme pokušavaju da riješe, kao i dodatnim otežavajućim okolnostima za poslovanje.
„Jedno od značajnih pitanja je i cijena goriva jer je voda težak proizvod niske vrijednosti pa je trošak prevoza jedan od bitnih činilaca. Uredbom kojom je definisano pravo na povrat dijela akcize na gorivo nijesu obuhvaćeni proizvođači voda što pokazuje da država ni prilikom usvajanja ovog zakona nije vodila računa o tom sekto ru privrede. Pošto je od skoro uveden i novi namet na gorivo uslovi su se u ovoj godini pogoršali, a ne poboljšali za proizvođače voda“, upozorava Perović.
Na pitanje da li dijeli stav zagovornika ideje da bi crnogorski proizvođači voda jedino kroz nastup u formi konzorcijuma mogli biti konkurentni na stranom tržištu na kojem dominiraju korporacije, Perović sumnja u izvodljivost tog koncepta u našim uslovima.
„Ideja je jedno, a realnost sasvim drugo. Da bi se kroz objedinjenu proizvodnju zajedničkog brenda i izvoz gradila industrija koja bi bila od značaja i za državu potrebno je ispuniti određene pretpostavke. Prvo, potreban je ozbiljan pristup države sa jasnom strategijom jer se takav posao politički mora izlobirati sa zemljama koje imaju takve potrebe. Drugo, potrebno je riješiti infrastrukturna pitanja, poput kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom, stalne prohodnosti puteva kao i konkurentnost u pružanju usluga u Luci Bar. Treće, potrebno je sinergijsko djelovanje proizvođača koje podrazumijeva eliminisanje sujete, prihvatanje vizije i vjerovanje u dugoročni značaj projekta. Na kraju treba ubijediti crnogorske banke u cijeli posao koje one moraju u potpunosti pratiti kreditima, garancijama, akreditivima i sl. Nijedan od gore navedenih preduslova mi ne ispunjavamo, počev od uloge države pa do samih proizvođača tako da tu ideju ni danas ni u bliskoj budućnosti ne smatram realnom“, kaže on.
Sa druge strane, profesor dr Mihailo Burić, ekspert hidrogeolog, jedan od zagovornika formiranja izvoznog nastupa kroz konzoricijum smatra da je to dugoročno rješenje za opstanak domaćih proizvođača voda.
„Elementarno je znanje i saznanje da se sa pojedinačnih tri ili pet miliona litara godišnje proizvodnje ne može na inostrano tržište. Koliko mi je poznato, nijedna naša dosadašnja fabrika vode za flaširanje nije godišnje proizvela koncesiono očekivanih preko 100 miliona litara, ili više. To iz više razloga. Prvi je što kupci voda zahtijevaju velike količine pri preuzimanju, i drugi, što su jedinične cijene tako niske da se mogu amortizovati samo velikom količinom proizvedene vode. A to bi trebalo da budu minimalne količine od više stotina miliona litara godišnje, i to garantovane proizvodnje“, rekao je Burić.
On navodi da je više puta predlagao stvaranje konzorcijuma i izlazak na inostrano tržište, jer će, kako ističe, oslanjanjem samo na domaće trzište fabrike brzo bankrotirati.
„Disbalans na tržištu flaširanih voda za piće i dominacija uvoznih brendova pretežno je posljedica neadekvatnog marketinga, odnosno negativne propagande, a naravno u značajnom dijelu i trgovačkih marifetluka“, smatra Burić.
„Objasnite mi zašto naši potrošači kupuju više uvezenu, manje kvalitetnu robu od naše domaće visokog kvaliteta... Uporedite recimo Gorsku sa bilo kojim svjetskim brendom, ako hoćete Evijanom i slično. Uporedite Radu sa svim uvezenim mineralnom vodama toga tipa. Ko razumije stvari vidjeće tu razliku, da ne ulazim u detalje koje čuvam da ih povjerim proizvođačima ako ikada budem imao priliku. Nema niko tako kvalitetne vode za piće u odnosu na sve koje se uvoze, da bi takvo stanje bilo opravdano. Vidim da se u zadnje vrijeme i naši proizvođači počinju snalaziti u oblasti marketinga, ali koliko to ima smisla kada imamo u vidu veličinu tržišta. Sve naše fabrike da proizvedu samo po nekoliko miliona litara godiš- nje podmirile bi potrebe Crne Gore, a mogu da proizvedu i milijardu litara po kapacitetu izvora, ako treba“, kaže Burić.
