Navodeći da djela ovog vrsnog umjetnika korespondiraju sa literaturom, on potcrtava da taj "uslovno književni pristup slikarstvu ne minimizira likovnost i stvaralačku lucidnost, već ih potvrđuje".
- Fundamentalnu odrednicu Stanićevih umjetničko-filozofskih pogleda čini antropocentrizam - stavljanje čovjeka u središte svijeta ekspliciran na početku stvaralačke avanture... Stanićevo djelo puno je fantazije i duha i životnih pulsiranja ispod kojih se kriju istinski humanističke ideje i filozofske naslage. Svepristni otimizam, refren "Viva la vita", život duha i život tijela, lirizam između osmjeha i melanholije, to je ono što plijeni u Stanićevom djelu i što ga čini maksimalno komunikativnim - dodao je Martinović.
Uz podsjećanje da je na brojnim izložbama u kulturnim i umjetničkim centrima širom Evrope Stanić gradio internacionalni ugled velikog majstora, Martinović je istakao da je istovremeno afirmisao i Crnu Goru "koja je svojom istorijom i svojom prirodom gotovo predodređena za liturgiju slikarstva".
Brojna publika, koju su mahom činili ljubitelji likovnih dešavanja i poštovaoci djela Stanića, izgleda da je sa nestrpljenjem čekala ovakav događaj, jer su dugo nakon otvaranja uživali u razgovoru i 50 odabranih slika velikog stvaraoca.U odsustvu slavnog oca, poznati pijanista Tomislav Tomo Stanić u kratkoj izjavi je prenio pozdrave iz Herceg Novog.
- Kao sin, došao sam da prenesem publici jedno "Dobro veče!" i poželim dobrodošlicu u ime moga oca i familije. Vidite koliko ovdje ima slika. Ljudi koji su iz te branše bolje će da kažu od mene kakve su. Ali, činjenica je da je to presjek svih njegovih faza: od onih najranijih do 2015. godine, što i katalog može da pokaže. Pa, neka publika sama stvori utiske o slikama koje su večeras na zidu - istakao je on, i uz izjavu ljubavi Podgorici, zaključio kako je njegov otac na izložbi "najvjerovatnije duhovno prisutan".
Za Nikolu Vujoševića, jednog od najpoznatijih podgoričkih slikara, njegov savremenik Vojo Stanić je - čudo.
- Kada je nedavno operisan u Kliničkom centru u Podgorici, interesovali smo se Jevrem Brković i ja telefonom u bolnici kako se osjeća, je li uspjela operacija. Rekli su nam da je prilično ozbiljno i da se može desiti čak i najgore... Poslije tri dana, taj isti naš prijatelj, ljekar, javlja nam: "Vojo je čudo! On se tako brzo oporavlja da ćemo ga za dan, dva pustiti kući." I Vojo Stanić je stvarno čudo. On je i kao čovjek i kao slikar - čudak. Takvog slikara kakav je on nema u svijetu, jer njegova lucidnost je neuporediva. A veoma je teško biti lucidan slikar, jer nije u pitanju samo intelektualna lucidnost, nego i slikarsko ispoljavanje.
Vujošević dodaje kako su slike Stanića priče i, ako bismo ih nekako stavili u korice, to bi bila "knjiga dostojna najvećih svjetskih priznanja". Ali, tu nije kraj poređenjima, jer za podgoričkog slikara i kritičara Vojo je i vrhunski pozorišni reditelj
- On tim motivima, pričama, učesnicima u tim pričama, ljudima... tako upravlja, rukovodi, smiješta, raspolaže, podučava na jedan slikarski način, upravo kao pozorišni majstor-reditelj. Njegove slike su kao nadrealne pozorišne scene, a nadrealizam je osnova njegovog slikarstva. Sve se bazira na mašti, fantaziji koja prolazi kroz njegov filter. Kada vi to posmatrate, prosto ne mislite da je to nadrealno, jer su scene ovozemaljske.
Stanića vidi i kao "slikarskog žonglera", poređujući ga sa Markom Šagalom. Kroz prozor svog malog ateljea, dodaje Vujošević, koji je gledao na pristanište i obalu, Stanić je imao "čitav svijet na dlanu".
- On je kolekcionar godina, a ima ih 91. Dakle, doajen crnogorskog slikarstva. Zato je Vojo čudo - zaključuje sagovornik Portala Analitika.
Istoričarka umjentosti akademik Olga Perović na poseban način se prisjeća Stanićevih izložbi u Podgorici.
- Kada bi djeca došla u galeriju, nastajalo bi igralište, vriska, radost, jer su nalazili mnogo toga što ih je razveseljavalo. Ali, ima na tim slikama i stvari koje uznemiravaju i rastužuju. I to su Vojove poruke o životu - kaže ona.
Izuzetno radan, Stanić je bio i umjetnik koji je dosta proputovao i vidio, ali je slikao samo Crnu Goru.
- Ne zato što nije u inostranstvu imao što da slika, već je ugrađivao ono što je vidio u neku svoju Crnu Goru i ljude - njihove patnje i njihovu radost. Mnogo je svijetu rekao o Crnoj Gori i našim ljudima, i to na način koji nije stereotipan, već poseban. Vojo Stanić je veliki i genijalni slikar koji se sav predao svom slikarstvu. Ali, ne treba nikada zaboraviti da Stanić nije samo slikar nego i vajar. I to se vidi u njegovom slikarstvu - potcrtala je Perović.
I vajar Željko Reljić na sličan način posmatra dvodimenzionalna djela svog cijenjenog kolege.- Ovo je samo jedan pokazatelj da svaki skulptor može da ima širu viziju od onoga što je trodimenzinalna forma. Maestro vlada prostorom, dubinom, osjećajem za boju... Ova izložba pokazuje kako čovjek, skoro čitav jedan vijek, opstaje u jednoj ideji, na jednom putu koji je mukotrpan, težak, ali - siguran sam - bogat i ispunjen - izjavio je Reljić i dodao kako je večerašnja izložba bila jedistvena prilika da se na jednom mjestu nađe pregrešt radova koje publika nije imala priliku da vidi.
A reditelj Branko Baletić je za sve noćas prikazano u Modernoj galeriji u Podgorici imao samo jedna, vrlo snažan utisak:
- Vojo Stanić je jedini čovjek danas u Crnoj Gori koji komunicira sa Njegošem. Vojo Stanić je dodirnuo Njegoša!
K.J.
