Drago Jančar, pripovjedač, romanopisac, dramaturg i esejista, rođen je 1948. u Mariboru. Diplomirao je na Višoj pravnoj školi mariborskog univerziteta. Bio je urednik studentskog lista Katedra, kasnije tri godine novinar mariborskog lista Večer i nedjeljnika 7 dni. Godine 1974. bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog neprijateljske propagande. Poslije tri mjeseca zatvora, bio je pomilovan i iste godine otišao na služenje vojnog roka u Vranje. Tri godine je bio slobodni umjetnik, a onda se 1979. zaposlio u Viba filmu u Ljubljani kao dramaturg i tamo radio do kraja 1980. Od 1981. je urednik i sekretar izdavačke kuće Slovenska matica u Ljubljani. Godine 1985. boravio je u Americi, u Nju Orleansu i Njujorku, s Fulbrihtovom stipendijom za umjetnike. Godine 1989. bio je tri mjeseca u Minhenu s Bavarskom stipendijom za pisce, a 1992. u Beču, kao gost Austrijskog udruženja književnika. Pored ostalog, kraće vrijeme je boravio u Velikoj Britaniji i više puta u Americi. Od 1987. do 1991. bio je predsjednik slovenačkog PEN centra. Godine 1994. je, s tadašnjim predsjednikom PEN-a, Borisom A. Novakom, Nikom Grafenauerom i Josipom Ostijem, na poziv tamošnjeg slovenačkog kulturnog društva Ivan Cankar, posjetio opkoljeno i granatirano Sarajevo.
Knjiga "Pogled anđela" izdata je u okviru biblioteke Savremena proza, a izdavač je Milorad Popović. Urednik Jančareve zbirke pripovjedaka je Pavle Goranović, a knjigu je sa slovenačkog preveo Josip Osti. Lekturu potpisuje Zuvdije Hodžić, a dizajn Ana Matić.
- Jančara, danas, nesumnjivo, jednog od najreprezentativnijih, ne samo slovenačkih, nego srednjoevropskih, odnosno evropskih pisaca, od prve knjige, knjige pripovjedaka, "Hodočašće godpodina Houžvičke" ("Romanje gospoda Houžvičke", 1971.), nadalje, često zanima povezanost pojedinca i povijesti, a, prije svega, tajanstvena i mračna čovjekova priroda. U većini svojih priča, romana i drama, pa i eseja, bavi se mračnom poviješću i mrakom čovjekove duše. Životnim i čovjekovim podzemljem. Traumatičnim opterećenjima i destruktivnim nagonima. Neurotičnošću i erotičnom naelektriziranošću. Rizičnim i incidentnim situacijama. Čovjekovim konfliktom sa samim sobom i drugima. Tajanstvenim u njemu i oko njega. Onim što graniči s čudom i čudom samim. Graničnim situacijama, u kojima je sve na kušnji i u kojima životna igra postaje opasna. Često i po život, jer se, najčešće, okončava strahom, nasiljem, bolom, krvlju…, a nerijetko i smrću. Jančar, tako u monološkim, kao i u dijaloškim tekstovima, mada njegovi monolozi nerijetko imaju tenziju dijaloga, opisuje stanja između sna i budnosti, u kojima stvarnost podsjeća na teške, morne snove, za koje čovjek ne zna, je li se iz njih probudio ili se iz njih više uopće neće probuditi. Posebno tada, kada zagazi u neprozirni mrak u sebi i oko sebe, te luta bezizlaznim labirintom vremena i prostora. Zato ne iznenađuje što su tama i tamno najčešće boje i određenja Jančareve proze i dramatike, odnosno njegove literature uopće - zapisao je Osti.
Štampanje knjige pomogli su Ministarstvo kulture Crne Gore i Fondacija Trubarjev sklad pri Udruženju slovenačkih pisaca.
