Novinar, kolumnista i pisac dodaje kako primjećuje i osjeća da je uticaj novinarstva veliki. Iz ličnog iskustva to zna i ističe kako se čitaocima to "ili sviđa ili ih strašno iritira".
- Mi nismo izgubili društveni uticaj. Na žalost, izgubili smo pare. Postoji Internet gdje je, zbog nekog razloga, sve besplatno. Internet je prostor potpunog bezakonja u kojem se sve može uzeti "za nula kuna" - bilo da su to filmovi, muzika, knjige, novine, vijesti, komentari... I to je meni doista čudna situacija. Želim da budem plaćen za svoj rad, jer ja sam radnik kao i svaki drugi - ističe autor brojnih tekstova za zagrebački Jutarnji list.
Promovišući svoj roman "Čudo u Poskokovoj Dragi" na otvaranju 7. Salona knjiga - Booka 2015, Tomić je takođe rekao kako je "danas teško živjeti od pisanja". Ali i on bilo kojeg drugog posla.
- Pisanje je posao, koji je meni zanimljiviji, ali ni po čemu drugačiji od bilo kog drugog. U stotinu tekstova koje napišem za novine, neki su dobri, neki loši. I mučim se kad radim kao i oni ljudi koji voze kamion ili rade na blagajni.
Zato, navodi, većina radi na onome što može da se proda na tržištu, a u to ubraja i knjige.
- Ne mislim da književnost mora da bude omiljena i popularna. Ali, suprotnog sam stava da ono što je omiljeno i popularno - ujedno je i loše. Balzak, Šekspir, Tven, Dostojevski, svi pisci koje čitam bili su popularni i živjeli su od svog pisanja - podsjeća on.
Za njega je pisanje, pak, idealan posao, jer ga "živcira da radi sa ljudima".
- Samoća je potcijenjena - kaže Tomić i dodaje:
- Neki pisci kažu da su im knjige "kao djeca". Ja svoju djecu ne bih mijenjao ni sa čim! Kada napišem knjigu i ona izađe, ja se distanciram od nje, nemam više dodirnih tačaka. Čak poslije mislim da sam mogao i bolje da napišem. Ali, to više nije bitno... Nikada ne pišem za sebe. Knjiga je oblik komunikacije - bilježimo riječi koje će neko da pročita. I zato više volim da pišem za novine, jer se u njoj stvari brzo dešavaju, ništa ne traje. Ali i književnost je nešto što ne traje. Da bi trajala, mora da bude vrhunska literatura! A ja to nisam. Ja tako ne pišem - otvoreno govori Tomić o svemu onome što potpisuje kao autor.
Ljubitelj žena i hepienda: Prema vlastitom priznanju, u njegovim knjigama postoji nekoliko neizostavnih elemenata. To su bajkovitost, jednostavni muški portreti i - žene.
- Muškarci su mnogo jednostavni, a žene su zabavnije, slojevitije. One su mi zanimljivije, jer cijeli život razmišljam samo o njima... Volim, recimo, Tarantinove filmove: Uma Turman u žutom sa velikim samurajskim mačem - to mi je neodoljivo! I kad god pišem neku priču, uvijek se zapitam: a gdje je tu žena?
Njegov "poseban dodatak" je hepiend, kao logičan završetak bajkovitog toka priče.
- Prije tri mjeseca izašao je moj novi roman "Veličanstveni Poskokovi", koji je isto bajka. Nikada nemam prave negativce, jer se zaljubim u svoje likove. I volim hepiend! Do danas nisam oprostio Rajku Grliću što mi je ubio junake iz "Karaule", koja je nastala po mom romanu "Ništa nas ne smije iznenaditi". Ako nema hepienda, ja se osjećam iznevjerenim - priča Tomić.
On je s oduševljenjem najvio narednu knjigu na kojoj će raditi - "jer je to oduvijek želio". Naime, prvi put će se posvetiti pisanju dječije priče o čvorku koji ne može da leti zbog trauma iz djetinjstva, čiji je naslov "Đuro Hodalica".
- Ja sam jedna vrlo djetinjasta narav. Znao sam da je to izazov kojem ću se jednog dana vratiti... Nikada ništa ne pišem lako, ali rekao bih da ovo pišem lakše nego išta drugo - ispričao je on za Portal Analitika i dodao kako se ugodno osjeća na novom zadatku.
Za njega je pisanje dječije literature izazov sa "višestrukim dejstvom", jer želi malo drugačiju knjigu za najmlađe.
- Često se loša dječija književnost obraća djeci kao da su neke gluplje verzije odraslih. To je potpuno pogrešno! Oni bića uzbudljive mašte i inteligencije, i mogu da shvate sve što i mi. Pri tome su mnogo veseliji od nas velikih - kazao je on.
"Nisam hrabar": Ovaj ljevičar koga užasava "nesnošljivost prema drugom i drugačijom", sa žaljem konstatuje kako je desnica u Hrvatskoj je svakog dana sve snažnija i nasilnija. I ako se čovjek, kao što je to slučaj sa njim, tome suprotstavlja, onda je napadnut. Tomić u tome ne vidi ništa neobično; za njega je neobično kada cijeli dan prođe, a da ne dobije kakvo uvredljivo dobacivanje.
- Rast desnice u Hrvatskoj je vjerovatno očekivana rekacija na tobože socijaldemokratsku i lijevu vlast - mada ona nije ni lijeva, ni socijaldemokratska. Nacionalizam je postao strašan, duhom smo se vratili skoro pa u devedesete, u Tuđmanovo vrijeme. Ljudi se silno pozivaju na Tuđmana, a za mene je on bio potpuno užasavajuća osoba.
No, za našeg sagovornika u svemu tome postoji nešto još gore, što ga "onespokojava i plaši".
- Sve je više radikalizma mladih - te djece koja su se rodila u devedesetim - i to mi slama srce. To me najviše boli. Meni srednjoškolci, mladići koji su u dobi mog starijeg sina, dovikuju na ulici da sam četnik ili udbaš ili nešto treće... Znate, negdje se intimno nadate da je svijet postaje bolji. Vjerujemo da će doći neki mladi ljudi koji će biti mudriji. Ali nikako da dođu! A ti klinci su sve gori, a sve to nema smisla... Jer, kakvog smisla ima naše postojanje, ako će svijet u kome ćemo umrijeti biti gori od svijeta u kome smo se rodili?
Postavlja se, onda, pitanje da li su generacije poput Tomićeve, koje se odrastale uz bolju dječiju literaturu, izrasli u kvalitetnije ljude o odnosu na one koji su devedesetih nisu imali takvo djetinjstvo?
- Mi smo živjeli u vremenu koji jeste bilo neka, kao, socijalistička diktatura. Ali, postojao je neki represivni aparat, koji je kažnjavao socijalno devijantno ponašanje. Niste baš mogli da pišete po zidovima "Mrzim Srbe" ili "Mrzim Cigane" ili "Mrzim Hrvate". Danas ništa od toga nije kažnjivo, već se doživljava kao društveno poželjno ponašanje. I šta ćete očekivati od djece koja su rođena tih strašnih, ratnih godina? Slušali su šovinističke ludosti sa televizijskih dnevnika i gledali svoje očeve kako sve vraćaju u krvavim maskirnim uniformama... Što su drugo, zapravo, mogli da postanu - kaže Tomić s dozom gorčine.
Uz sve to, kriza je učinila svoje i svijet medija dodatno pretvorila u "bojno polje" na kome više ne postoje baš nikakva skrupula - nema ni moralnih ni etičkih "pravila lijepog ponašanja".
- Živimo u vremenu u kome se dogodio strašan slom vrijednosti, i teško se njima vratiti. S druge strane, pored svih onih koji mi dovikuju uvrede, vrlo često sretnem ljude koji su mi zahvalni. Nikada nisam mislio da pišem nešto hrabro. Ali, onda sam shvatio da sam u tim tekstovima kazao nešto što je njima bilo važno. Ti ljudi imaju neke vrijednosti i u vremenu sloma tih vrijednosti, oni su se osjetili obeshrabreno, usamljeno, kao da nešto pogrešno rade... Trebao im je neko ko će u novinama napisati: "Vi ste u redu. Vi ste potpuno normalni, u vašim glavama. Ne morate da idete kod ljekara". To je ljudima vratilo vjeru u ljudskost, plemenitost, humanost - a to su vrijednosti za koje moramo svaki dan da se borimo - ispričao je sagovornik Portala Analitika.No, on nema hepiend za priču o savremenom svijetu, barem kada je u pitanju nada da će jednog dana "pobijediti" ljudi koji imaju odrešene vrijednosti.
- U stvari, nikada nećemo pobijediti. Neće fašisti prestati da postoje; oni će uvijek biti tu. I moramo svakoga dana da se borimo protiv mržnje, protiv nesnošljivosti, protiv nasilja. Moramo ustati i reći da ih se ne bojimo... Jako volim onaj stari slogan, na žalost, ugašenih novina: "Život je Borba" - poziva Tomić.
Pridružimo mu se u borbi za prave vrijednosti koje iščezavaju.
K.J.
Foto: Dobrilo Malidžan
